Prošloga ljeta, kada je Dinamo bezrazložno pustio Brodića u Mađarsku, tražila mu se alternativa. “Tko uz Petkovića?”, bio je naslov potrage Marka Marića koja je na koncu trajala sve do zime i dolaska “malog Lukakua”, kako se unutar maksimirskih zidina tepalo Wilfriedu Kangi, što je dobivalo i apologetske tekstove u medijima. A već dotad, on je “trpao”. Da, možda tehnički nesavršen, drugačiji, ali i tip koji je na prozivanja, podcjenjivanja i traženje mana odgovarao na najbolji način: golovima.
Završio je sezonu s 22 pogotka, zabijajući u SHNL-u, Kupu, kvalifikacijama za Ligu prvaka, ali i u društvu s elitom. Kaže statistika da su mu za gol trebale u prosjeku 124 minute. Ipak, odlaskom donedavno neprijepornog Brune Petkovića, Dinamo je krenuo u novi lov za golgeterima. Kada je kao glavno pojačanje doveden Dion Drena Beljo, nitko nije rekao “a”. Ali je ujedno doveden i Bakrar. A Kulenović je trenirao, sjedio, čekao. Koliko znamo, nikad nije bila opcija njegova dolaska, jer, konačno, čovjek se naučio trpjeti, čekati i – zabijati. Pa je, konačno, i važno otvaranje sezone začinio golom…
Što to znači u perspektivi, trebalo bi biti logično: Beljo je dobio kultnu “plavu devetku”, i s obzirom na transfer, on je prvi napadač. No, u ovome času – ali i prije njega! – Kulenović je hijerarhijski ispred Monsefa Bakrara. I takav će sigurno ostati, s time da i Kovačević inzistira na tome kako je ovaj osnovni sustav 4-3-3 podložan promjenama. U tom kontekstu nameće se neka varijanta 4-3-1-2, gdje bi se moglo pronaći mjesta i za Stojkovića, ali i za Kulenovića, budući da je profilno drugačiji od Belje. A i Bakrara, koji je, pak, drugačiji od navedenog dvojca. Sezona je tek počela, bit će utakmica i prostora, ali tražeći ideje i vizije plavog smjera, opus Sandra Kulenovića u Dinamu ne šapće, već vrišti da će se bez obzira na sve prilagoditi. I dokazati. Pričajte, omalovažavajte, kupujte, njemu je – svejedno.