Podigle su se zagrebačke obrve, kako to samo one često znaju, kada je stigla vijest da Zvonimir Boban za mjesto desnog beka ima samo jedan “pick”: Morisa Valinčića. On i nitko drugi, povjerio se šef Uprave suradnicima, zbog čega se i inzistiralo na transferu iz Istre 1961, na kraju teškom 1,35 milijuna eura, koji se malo i oduljio, ali u ovom poslu, dakle, nije bilo alternative.
A taj pristup, zapravo, i njegov je “trademark”: kao klinac je na poziv profesora Gabrijelića stigao u Dinamo, čekajući registraciju igrao je za Opatiju, na treninge je s 15 godina putovao tri puta dnevno, živeći i spavajući u automobilu na autocesti A6, da bi s 18 godina uzeo jednosmjernu kartu za A1 i – Opuzen, Neretvanac, člana Treće HNL jug, jer ga nitko drugi nije želio!
– Mi smo ga odmah prigrlili jer i inače imamo spone s klubovima iz okruženja, Hajdukom, Zrinjskim, Širokim, za koje takoreći radimo onaj težak, ali meni osobno drag posao: kako juniore prevesti tom teškom stazom punom stranputica do seniorskih kota – otkriva za Jutarnji Goran Proleta, trener koji je Valinčiću ponudio seniorski nogomet.
Kako je, međutim, uopće došlo do odlaska iz Dinama? Premda treba znati da neke procjene mladih igrača ne mogu biti posve “čiste”, činjenica je, otkrivaju nam naši izvori, da je Valinčić nakon rada s Poldrugačem u kadetima prešao u juniore, kod Joze Bandića i Andreja Miokovića, trenere juniora 1 i juniora 2, gdje ga se, činjenica je, nije vidjelo: živi u Učeničkom domu Maksimir, ali nije ništa specijalno, druga je opcija na desnom beku iza Mateja Mamića, dio je jedne prepiske unutar plavih zidova, prije nego se “mali” u ljeto 2021. preselio u – podrum.
– Iskreno, učas se vidjelo da je sjajan, 300 posto u nogometu, nije stigao “hoch” podcjenjujući klub, grad, ligu, trenera, suigrače… Ne, došao je i počeo raditi. I to bez limita. Tražio je stalno razgovore, sugestije, analize, tražio je dodatni individualni rad sa mnom, ali uz to je još radio i samostalno, što je izazvalo šok. Sjećam se, prolazili smo jednom kroz neke brojke i ispadne da je taj dan istrčao 14 kilometara. I ja mu kažem: Moris, smiri se, odmori se. A on mi odgovori: Sutra idem na 16 kilometara. Želim vam reći da je posvećenost frapantna i doista škola za one koji dolaze. Ja, primjerice, imam sina Bornu, koji igra u Muri, i često se vraćamo na zaključak da Moris mora biti ideal. Jer, rad vrati sve – priča Proleta.
Potvrda stiže kroz fakte: Proleta već nakon pola godine alarmira Široki da ima igrača. Mnogi, kažu, vrte glavom, ne vjerujući da može već tada otići na višu razinu, ali sezonu i pol i 42 utakmice poslije potvrda stiže kroz Istru 1961. A sada i Dinamo, što si je zacrtao kao životni plan. Gdje, bez poze, na liječnički dolazi u majici Dinama, koju je nosio i u Mostaru i Puli, ali i s gardom koji je na Pampasu podsjećao na – Ristovskog. Borba, žustrina, interakcija s navijačima…
– A čujte – smije se Proleta – Opuzen je bijela utvrda, ovdje je nas 98 posto hajdukovaca, ali Morisova majica nikad nije predstavljala problem. Da, dolazi iz drugog “klana”, ali se toliko davao da ga zapravo ne samo u Neretvancu, nego i u Opuzenu smatramo svojim. Njegov karakter očituje se i u tome da smo i danas u kontaktu, on ne zaboravlja. Ako me pitate, taj karakter, naslonjen na želju i borbu, doista je ključan: svašta je prošao u životu, ali sve je istrpio stoički i iz toga gradio još bolju i jaču verziju sebe. Konačno, nasmijem se kad čitam kako govori da mora popraviti trkačke kapacitete, misleći si kako je u tom segmentu već visoka razina. Ali, to je klasični Moris…
Dečko koji krči put. Svjestan je i sam da ovo sada nije autocesta, nego makadam i magistrala tijekom koje se treba graditi jer, uostalom, konkurencija mu je Pierre-Gabriel, koji je klasa, posljednje sezone većinom korištena kao flaster varijanta za godinama otvorenu ranu na lijevom boku. RPG svakako zaslužuje prostor jer ga je definitivno i zadužio, no konkurencija može biti okidač dodatnog napretka. “Bit će to odlično”, čujemo, pak, iz kluba à propos činjenice da je u Zagreb Valinčić stigao ozlijeđen, nije prošao kompletne pripreme, a u debiju je izgledao i više nego obećavajuće. “Plava makinja” nadimak je Neretvanca koji mu savršeno pristaje.
– On nema limita, znao sam to vrlo brzo nakon dolaska. Široki – može, nakon toga Istra – može. Sada u Dinamu traži prostor i dodatni napredak, ali ako me pitate kamo Valinčić može stići, reći ću vam bez oklijevanja: Real, Barcelona, Bayern… To su klubovi u kojima ga vidim u budućnosti – zaključuje Proleta.
