– Gdje sam bio prije 30 godina? U selu Strupniću, u Livanjskom polju, pripremao se za akciju “Ljeto 95.” To je bila privremena baza moje postrojbe, 1. hrvatskog gardijskog zdruga, a ja sam bio pripadnik 3. gardijske padobranske bojne. Ta akcija “Ljeto 95.” i brojne druge za koje mnogi nisu ni čuli, bila je prethodnica “Oluje” – sjetio se davnog ljeta prije 30 godine junak naše priče Janko Benat. Stalna baza njegove postrojbe bila je u Rakitju, posebna postrojba koja je imala i topništvo, i pješadiju, jedina postrojba u HV-u koja je imala svoje, vlastite transportne i borbene helikoptere izvan sustava HRZ-a, jedina koja je imala svoju padobransku bojnu, obučenu za sva moguća djelovanja, u zraku, kopnu i u vodi.
– Nas bi slalo tamo gdje drugi nisu mogli. Kad bi pucala linija, išli smo mi, kad se neki položaj nije mogao osvojiti, slali bi nas. Nama rat nije završio s “Olujom”, nakon nje je slijedio “Južni potez”, iz kojeg imam i fotku s Manjače, 15 kilometara ispred Banje Luke. Da je uslijedila zapovijed, ušli bi u nju. A uvježbavali smo i još jednu operaciju, pod nazivom “Vatrene kočije”. To je bio plan za oslobađanje Vukovara vojnim putem, ako ne uspije mirna reintergracija” – govori nam mirnim glasom Benat, kao da je riječ o sasvim uobičajenim, uredskim poslovima. A kad je o “Oluji” riječ za njega je počela – nasmijat će se – malo razočaravajuće.
“Prvi dan “Oluje” odvija se bez nas. Sve radi, a mi stojimo i čekamo! To je za mene bilo nepojmljivo i frustrirajuće, ne mogu vam ni opisati. Sjećam se da sam došao do zapovjednika naše padobranske bojne, Ante Filipovića i da sam ga pitao – “U čemu je problem? Pa nije valjda da će ovo proći bez nas? Pa nije moguće da će ova akcija proći bez mene, a nijednu nisam propustio?” – “Miran budi!” – odgovorio mi je zapovjednik i objasnio mi je da smo mi određena kao glavna operativna pričuva ako bilo gdje na pravcu napada krene po zlu, ako se ne uspije probiti linija, da onda mi nastupamo. I tako je bilo. Dogodilo se da je zapelo kod Obrovca, da se nije uspjelo odraditi posao kako treba, i naša se bojna ukrcala u helikoptere, desantirala se u Novigradu, ušla u Obrovac, iz Obrovca u Žegar, iz Žegara u Gračac, iz Gračaca u Srb, iz Srba preko Une ponovno u Bosnu. I sve to u dva dana, pješice! Bili smo stvarno vrhunski obučena ekipa, znali smo svoj posao, tu su i nenormalne količine adrenalina i svaki posao koji je padobranska bojna dobila, odradila je i više od zadanog – prisjeća se Benat. Inače, sama operacija “Ljeto 95” koja je prethodila Oluji, bila je iznimno zahtjevna. Tu su ogromne planine, usponi, Šator, Vitorog, sam dolazak do linija bio je strašan napor, pa onda borbe…
Ali, ja danas kad se sjećam svega toga, sjećam se samo lijepih stvari. A ona su bez iznimke vezana za ljude, za prijatelje s kojima smo dijelili sve, i dobro i zlo. I kad me već pitate, nije mi bilo najteže u borbi, u akciji, kraj tebe pogine čovjek, ali ti si pod adrenalinom, imaš u glavi zadaću koju moraš odraditi, cilj koji trebaš izvršiti… Najteže je poslije, kad sve prođe, pa kad vas zapovjednik stavi u vod za počasnu paljbu. Tek tada, nakon tog zadnjeg metka, shvatite da je to kraj, da vašeg suborca nema, to je najteže. A ginuli su ljudi, između ostalih i dozapovjednik postrojbe, 1. hrvatskog gardijskog zdruga, brigadir Šaškor. To je meni osobno bila najteža zadaća, ispaliti taj zadnji plotun. I sama činjenica da vam u borbi gine dozapovjednik brigade – jer Zdrug je imao taj status – jedan brigadir, govori sve o tome kakva smo mi ekipa bili i da su zajedno s “običnim” vojnikom u probijanju linija, bili i visoki, najviši časnici. To me osobno čini izuzetno ponosnim što sam kroz svoj ratni put zaslužio da budem dio te priče i da ratujem uz takve ljude – s ponosom govori Benat. Za njega je rat počeo davno prije “Oluje”, 10. travnja 1991. godine. Taj dan pamti jer se tog dana skinuo iz bivše JNA, kao devetnaestogodišnjak. Proveo je godinu dana u Titovom Užicu, kao vezist, diglo ga je iz školske klupe 10. 4. 1990. u vojsku.
– Čim sam došao kući, u Rupe, u skradinskom zaleđu, zadužio sam jedan od prvih 15-ak kalašnjikova koji su stigli u selo. Praktički sam jednu pušku zamijenio drugom, iz skradinske satnije, u kojoj sam imao vatreno krštenje na zidu prema Sladićima, gdje sam se susreo s Prvom A satnijom, aktivnom, 113. brigade. I tada sam se i ja tamo aktivirao, ponosan sam što sam ratovao s tim momcima, bila je to odlična ekipa, mi se i danas držimo kao braća. Tada sam odlučio biti profesionalni vojnik i htio sam biti među najboljima, što sam na koncu i uspio. Skinuo sam se 2000. godine, nakon što je predsjednik Stjepan Mesić rasformirao Zdrug, jednu postrojbu koja je imala vrhunski obučene i opremljene ljude, koja je Hrvatskoj i HV-u mogla dati još puno, između ostalog i obučavati nove vojnike, prenositi svoje bogato vojničko znanje i ratno iskustvo. Ali, dogodilo se drukčije, pa sam ja 2001. otišao u mirovinu – prisjeća se nekadašnji profesionalni vojnik, koji danas, 24 ili 25 godina poslije, kada se u Hrvatskoj ponovno govori o pokretanju vojnog roka, pita sam sebe – a i nas – što će to neki novi klinci, hrvatski ročnici naučiti u dva mjeseca.
– Neće naučiti ni čizme vezati, budimo realni. Ali, opet, s druge strane, bolje je išta nego ništa. Barem će znati uzeti pušku u ruke. Ja im, osobno, želim da im nikada ne zatreba, ali povijest uči da živimo na takvom prostoru na kojem ni jedna generacija nije vijek proživjela, a da nije ratovala.
Janko Benat ni u mirovini nije mirovao. Obnovio je svoju kuću u Rupama, a što se stana tiče, sam ga je kupio i na to je ponosan.
– Ne mogu se ja požaliti na HV. Ja sam dobio stan u Kninu, u koji sam došao nakon Oluje prvi put u životu, ušao sam u taj stan, bio je lijep, relativno nova zgrada. Ali, mene ništa tu nije vezivalo, ni za taj stan, ni za taj grad. U mojim Rupama srce je jače kucalo, na tom zgarištu i na toj paljevini, ja sam donio odluku da ću ja to sve obnoviti. Otišao sam u Zagreb, i svom generalu Miljenku Filipoviću vratio papire od stana u Kninu, rekavši mu: “Meni to ne treba! Dajte to nekom drugom, kome će biti potrebnije.” Vjerojatno sam jedini u HV-u takav, ako ima još koji, neka mi se javi, rado ću se pobratimiti s njim! – smije se Janko.
– Nisam se ja borio ni za stan ni za čin, ja sam se borio da obranim svoj dom u Rupama i da oslobodimo Hrvatsku, a sve drugo u životu sam hvala Bogu, sam stekao i napravio. I jedan dan, kad sam napravio kuću, oženio se, kad je kćer već postala velika, kad sam vidio kako život prolazi, rekao sam sebi – dosta je, kupio sam pasaru i ronilačko odijelo, podvodnu pušku, i danas svaki slobodni trenutak provodim u Bilicama, na Prukljanu, ispod vode, u miru i tišini. Uživam! Zašto u Bilicama? Žena mi je iz Bilica, imala je teren, tu smo napravili kuću i to je to. Bog mi je dao da sam u životu radio ono što sam volio. Tako se i sad poklopilo da mogu i dalje raditi ono u čemu uživam! Hoću li za 30. godišnjicu “Oluje” biti u Kninu? Iskreno ću vam reći, ni na jednu proslavu ne idem. Jedan pametan čovjek je davno rekao da je u masi toplo, ali i smrdi. Vidim tamo puno ljudi kojima tu nije mjesto. Sve pet, oni imaju pravo tu doći, ali kad vidim da tamo drže govore oni koji nemaju nikakvo pravo o tome govorit samo se iživciram, i onda radije ne idem nigdje. Nego umjesto paradne uniforme i(li) svečanog odijela obučem ono ronilačko i za “Oluju” sam doli. Sam sa sobom. Kad mi je do društva ili do priče, imam svoj mali krug ljudi s kojima pijem kavu, družim se zajedno, ćakulamo, zezamo se, ali samo neformalno. Izbjegavam i braniteljske udruge jer sam vidio da su sve te udruge postale ili udruge jedne političke stranke ili profitne zadruge, a meni to nije potrebno.”
