Puno ljudi i sudbina, a jedan koncert i jedna ljubav: Thompson i Hrvatska, koji na događajima poput hipodromskih u Zagrebu i Sinju nekako uvijek idu pod ruku.
Pod ruku su došli i naši povratnici iz Njemačke, supružnici Gordana i Igor Rako, vlasnici privatne građevinske firme i, treba li reći, Thompsonovi obožavatelji.
– Slabo Thompsona puštate u medijima, ni država ga nije podržavala, sad ga Plenković pušta jer mu triba – trpko se našalio Igor, koji je ime dobio po ruskom “nogometašu generacije” (barem tako kaže kum).
– Živjeli smo 13 godina u Njemačkoj, vratili smo se kad nam se rodio sin; neka raste u svojoj zemlji, rekli smo tada, i nismo zažalili. A Thompsona smo puno slušali i po Njemačkoj, iza rata je često nastupao. Jednom je trebao i u Nizozemskoj, ali su ga – zabranili! Nema veze, Marko je kršćanin, oprostio im je. Pjevat će i tamo – nadaju se supružnici Rako, koji danas žive u Splitu, a vikendom u Zagvozdu, u zaseoku Rako, napominju.
Iz Ivanić Grada stiže stopostotni invalid Domovinskog rata Dražen Kostiha i supruga mu Ankica.
– Dobil sam besplatne karte kao branitelj – veli Dražen, čovjek koji u životopisu ima niz operacija, braniteljski staž i težak oblik PTSP-a, zbog kojega mu je oduzeta i poslovna sposobnost, i vozačka dozvola. Ankica mu je i supruga, i skrbnica…
– Nisam htio uzest braniteljsku penziju, imam 400 eura inkluzivnog dodatka kao invalid na terapiji opioidnim analgeticima. I imam popcorn-aparat pa pečem kokice i prodajem. Pečem i kestene, skupljam boce, žilav sam ja, mogu se izborit za život – kazuje Dražen.
Život mu je dao i puno radosti: nakon jednogodišnjeg Franka, dobio je prije nekoliko dana i unuka Oskara! Pa čestitamo, zaslužili su feštu!
– Znate onu slavonsku: nije bogat koji puno ima, nego onaj kome malo treba – namiguju Kostihavovi, pa se nastave polako, uz pomoć štake, kretati ka poprištu koncerta.
Mario Perković (26) je hrvatski aktivist rodom iz Biograda, s adresom u Sinju.
– Tužio sam Tomaševića zbog komunizma, totalitarizma. Borim se protiv tih zala jer želim da sutra moja djeca žive u državi koja ima pravičan sustav i kazne jednake za sve – vjeruje Mario, koji tek treba dobiti djecu. Još je mlad, ali već je probitačan.
– Imam privatnu tvrtku, član sam vijeća Hrvatske gospodarske komore i, hvala Bogu, vjernik sam – i Perković sam! Došao sam sa svojim društvom mladih kršćana, svi volimo i podržavamo Thompsona. Meni je najdraža pjesma “Rosa”. Najviše me dira – povjerava mladi Perković.
Mirko i kćer mu Lavinija Alagušić Hrvati su iz Njemačke. Točnije, Mirko je rođen u Grabovcu, ali je s pet godina emigrirao s roditeljima u Munchen. Ipak, nikad nije zanemario svoje korijene…
– Supruga je iz Ljubuškog, odgajamo djecu u duhu kršćanstva i domoljublja: jutri mole, navečer opet, prije jela obavezno. Nediljon na misu. Bez Boga nema života, i bez domovine. Bogu triba bit zahvalan, a ne Ga samo zazivat kad šta triba. Najdraža Thompsonova pisma? Dolazak Hrvata i Neću izdat ja – spremno će Mirko, Hrvat iz Munchena.
Iz Njemačke su na sinjski koncert stigli i Lea Perkunić s tatom i ujakom Denisom Križanovićem.
– Baš nam je drago što smo upravo sad na godišnjem da možemo doći na koncert. Inače smo u Rogoznici smješteni – otkrivaju iseljenici.
U svekolikom dolasku dijaspore u Sinj “na Thompsona” za uho nam je zapeo – engleski. I to kanadski, iz usta druge generacije Hrvata iz Karlovca, familija Donnyja Lesića i Grge Štajduhara.
– Naši roditelji su još u doba Jugoslavije emigrirali u Kanadu, tamo smo rođeni ali održavamo snažno veze s domovinom naših, još uvijek živih, roditelja: idemo u klubove, crkve Hrvata, pratimo naše nogometne igrače… I supruge su nam Hrvatice – vele Donny i Grgo.
Kažu da bi se u penziji rado nastanili u Karlovcu; sad još rade punom parom, Donny je inženjer, Grga “financ” za kanadsku Vladu.
– S kanadskom penzijom u Karlovcu bi se moglo lijepo živjeti – namiguju “naši ljudi” iz dalekog svijeta, koje je k sebi prizvao – Thompson.
