Nikad u životu nisam vidio toliko zmajeva u zraku. I tako izgorio na suncu. Nikad. Kad govorim izgorio, onda mislim ko “jastog na žaru”, onako s laganom koricom. A sve to jer sam mislio kako ću samo odvesti pet tinejdžerica (nepuća i prijateljice, još su u mene), na opušteni odmor u prirodu. Nisam ni slutio da je mjesto koje sam odabrao prava adrenalinska prijestolnica juga Hrvatske. Pa da objasnim.
Na Jadranskoj se obali pojavila nova vrsta turista; ove nećete vidjet kako čekaju u redu za na zidine niti “lupaju” selfije na lokacijama gdje su se snimale Igre prijestolja. Ovi dolaze s GoPro kamerama na prsima, bedra su im ko u bejzbol igrača, a smatraju da zakon gravitacije nije zapravo zakon nego sugestija. Njihovo svetište? Ušće rijeke Neretve. Osobno, ljubitelj sam prirodnih ljepota naspram građevina koje je čovjek napravio. Radije mi daj Grand kanjon nego Eiffelov toranj, polarno svjetlo nego Times Square.
Zapravo, uvijek sam prije za “kakva divna formacija kamenja” nego, “aaah, Zara ima sniženje. Delta Neretve – sa svojim dugačkim pješčanim sprudovima i plitkom vodom koja seže sve do Jadranskoga mora – neopjevano je čudo Hrvatske. Mjesto je to na kojem priroda ne šapuće, već pjeva punim glasom, zvonko i visoko da se sve ori. Dakle, nakon što su u mene nepuća i njene četiri prijateljice provele tjedan dana u Dubrovniku, tjedan u kojem sam imao ulogu domaćina, vozača, organizatora doručka i povremeno tumača memova (bolje ne pitajte) – promislio sam: “Idemo mi ovo završiti sa stilom.” Mislio sam nek provedu jedan miran, idiličan dan brčkajući se u toplom plićaku, malo se posunčaju – lijepo provedeno vrijeme prije povratka u svijet trendova s TikToka.
Čim smo stigli, trebali smo znati da je to mjesto posebno jer je parking bio prepun. Kombiji s njemačkim tablicama, SUVovi s krovnim nosačima složenima poput Lego kocaka. Čovjek s mišićima poput debla s voskom podmazuje nešto poput daske za peglanje, ali od karbonskih vlakana. Ispostavilo se da smo se našli u raju za kitesurfere. Pokušao sam se ponašat normalno, kao nimalo impresioniran događanjima oko sebe. “Ovo će bit zabavno,” rekao sam dok smo hodali po pješčanom sprudu, a voda nam oplakivala koljena. “Jeste ikad prije vidjele kitesurfere?” upitao sam cure. Tristo metara dalje, još uvijek u plitkoj vodi, počeli smo igrati picigin – dalmatinski klasik od igre. Učio sam ih pravilima, tj. kako lopta mora što dulje ostati u zraku. Ili tako nekako, jer siguran sam da u originalnim pravilima nema toliko vriske i cike i gotovo dekapitacije, ali bilo je zabavno. Osim toga, bili smo sami. Samo mi i beskrajna crta plitkoga mora. Blaženstvo. Tako nam se činilo. Tada sam negdje u daljini ugledao neko kretanje, onako, kao, recimo, u dokumentarcu Davida Attenborougha u kojoj govori (i prikazuje) sezonske migracije. I tada su krenuli zmajevi. Jedan….dva…deset….dvadeset….. Odjednom je nebo izgledalo poput japanskog festivala zmajeva. Horizont se zašarenio od mnoštva jarkih, blistavih boja. A s njima i surferi, tj. kitesurferi. Letjeli su, okretali se, sjekli vodu poput delfina na kofeinu. I u tom sam trenutku shvatio zašto smo jedinomi bili u vodi. Ovo nije plaža, već pista za kitesurfere. Mjesto s kojeg su se otiskivali u orbitu sretni kao da su upravo opljačkali banku. U tom bi trenutka svaka odrasla osoba rekla “pomaknimo se.”
Međutim, ja sam bio začaran prizorom pred sobom i jednostavno se nisam mogao pomaknuti. Ne od straha, već od spoznaje da su mi leđa poprimila boju dinje (ne pipuna) i zato što sam bio okružen s razgaljenim tinejdžericima koje nisu pokazali nimalo straha već su se smijuljeći nastavile slikavati u plićaku. Napomena o sunčanju: plitka voda/more reflektira UV zrake. E, sad to znam. Reflektira se istim entuzijazmom poput klinca koji pjeva pjesme Taylor Swift. Moja su ramena u tom trenutku izgledala kao glazirana i lagano prepečena. Nastavio sam gledati po plaži (u tom je trenutku bilo više voska nego pijeska) surfere i njihove vratolomije. Bilo ih je posvuda: lansiranje, padanje, ponovno lansiranje. Koreografija je bila kaotična, rekao bih kao da su Cirque du Soleil i Red Bull dobili bebu, e, tako nekako! Za to su vrijeme djevojke gledale zgodnog mladića kako bez majice izvodi vratolomije od čega bi se i Tony Hawk preznojio. Hoću li opet doć‘ na ušće Neretve u kraljevstvo kitesurfera? Vjerojatno. Ali sljedeći put stižem s klobukom veličine manje planete, betoniran zaštitnim faktorom 50 i bit ću na plaži uživajući u ovom jedinstvenom događaju. Na kraju svega, zmajevi su letjeli visoko, cure su uživale, a ja sam pregorio ko pravi Britanac! Kakav stereotip! Ali vjerujte mi, ništa ne bih promijenio.
