Pola sata prije finalnog susreta Talijani su se na Zlatku Cici Kranjčaru mogli osjećati kao kod kuće. Treštao je sa zvučnika ‘Espresso Macchiato‘, hit ovogodišnje Eurovizije otpjevan na talijansko-američkom u izvedbi Estonca Tommyja Casha. No, umjesto male kave s pjenom, s plave Dinamove tacne stigao je pogodak Karla Zulfića. Pehar 22. memorijalnog turnira Mladen Ramljak stoga je drugu godinu zaredom u rukama Modrih (ukupno 14.), dok će Bologna eventualno tražiti šansu iduće godine.
– U moje vrijeme nije bilo Ramljaka, no sjećam se Kvarnerske rivijere, tada možda i najjačeg europskog turnira mladih. Uvijek je dolazilo dosta talijanskih klubova i natjecalo se uz naš Dinamo i Hajduk. Danas mi je prvenstveno drago zbog naših mladih igrača, jer pokazali su da vrijede pored mnogih eminentnih imena – kazat će raspoloženi trener juniora Jerko Leko.
Dinamovi mladići u svakom su segmentu igre nadjačali Bolognu, premda je i jednima i drugima nemilosrdno sunce otežavalo izvedbu. S finalom su se u Zagreb vratile i velike vrućine, najtoplije je ipak oko srca…
– Svi su bili dobri, kompaktni i strpljivi, kreirali smo dosta dobrih šansi i zasluženo osvojili Ramljak. Vratar Žnuderl i napadač Zulfić zaradili su individualne nagrade. Žnuderl je tek stigao i odmah se pokazuje dobrim, Zulfić je također zaslužio laureat. Škola zaista radi dobro i kvalitetno, ovdje su najbolji dečki iz Hrvatske – podvući će Leko, a njegov pomoćnik Tomislav Žitković dodati:
– Konkurencija su nam bili top svjetski klubovi, svi smo presretni zbog prvog trofeja, top je osjećaj i nastavit ćemo u tom smjeru i dalje. Stvarno u našoj ekipi ima nekoliko ozbiljnih igrača. Ako sve bude kako treba i nastave raditi, a nema razloga da bude suprotno jer radi se o profesionalcima koji su svjesni svega, Dinamo s ovakvim juniorima sigurno ima lijepu budućnost.
Kažu nam mnogi da je uz Dinamo najbolji nogomet prezentirala Benfica, dok se drugoplasirana Bologna vodi kao ugodno iznenađenje. Manje ugodna bila je temperatura na Maksimiru, u modu su se vratile lepeze, a pivo je djelovalo kao rijetko razumno rješenje unatoč cijeni od 4,5 eura. Doduše, ne čini nam se da su šankeri “plivali”, iznenadili bismo se da je drukčije s obzirom na podnevni termin. Finale je ponudio čisti obiteljski ambijent, mnoštvo djece jedva je dočekalo znak zaštitara za utrčavanje na teren. Naoružali su se flomasterima i pojurili u svijet autograma.
– Ali ja sam ti samo fizioterapeut – pristojno je poručio jedan gospodin, no malenom dječaku nije bilo važno ništa osim grba Juventusa na opremi, pa je svejedno uslijedio umiljati “može potpis?”.
Uz ogradu je stajao gospodin srednjih godina, nosio je dres Bologne, a pričao “po naški”, što je bio jasan znak da nešto “ne štima”. Ispostavit će se da je u pitanju Zafir Kujraković, jezik objašnjava činjenica da je Slovenac, a dres da je otac Bolognina braniča Minela Kurjakovića.
– Mi smo iz Litije, manjeg mjesta kod Ljubljane. Minel je tek prije dva tjedna stigao iz Domžala u Bolognu i evo, već igra! Živi u njihovom kampusu, ima fino uređenu sobu i svi uvjeti djeluju super, inače ga ne bismo ni puštali. Mladi iz Bologne su dobri, možda ne kao Juventus ili Inter, ali idu prema gore. U Zagreb smo stigli u četvrtak, iznajmili stan na tri noći i pogledali svaku utakmicu. I ranije smo svjedočili brojnim turnirima, no Ramljak je nešto doista veliko – kaže Zafir pa dodaje da nisu razočarani porazom.
– Naši su zadovoljni drugim mjestom, biti odmah iza Dinama djeluje super, pogotovo ako znaš su tu bili Manchester United, Paris Saint-Germain, Benfica…
Nisu tužni ni momci iz Šahtar Donjecka, premda su se našli na posljednjem mjestu turnira. Trenira ih Oleksij Belik, nekoć i suigrač Darija Srne. Osim nogometno, izlet u Zagrebu pomogao im je da se nakratko odmaknu od nemilosti unutar domovine…
– Za nas je ovo odlično iskustvo, organizacija je na vrhunskom nivou i ubraja najbolje akademije svijeta, mogli smo vidjeti kako stojimo na toj karti. Nogomet u Ukrajini je u fazi opadanja, nažalost, sve se nastavlja po starom i ne razmišljamo o nogometu, nego preživljavanju. Treniramo u Kijevu, kad god stignu ruski dronovi, bježimo u skloništa. Uspijemo odspavati svega tri-četiri sata i onda već moraš na trening. Dakle, ne mogu to ni biti prekvalitetni treninzi. Međutim, ne odustajemo, a to je najvažnije. Zagreb ćemo tek razgledati, a nadam se da ćemo stići ovdje i iduće godine – kaže Belik, pa kratko odgovara na spomen Srne.
– Nije mogao stići s obzirom da je seniorska momčad neki dan igrala s Panathinaikosom u kvalifikacijama za Europsku ligu, no razgovarat ćemo brzo nakon turnira. Pričamo svako malo, odlično surađujemo. I mi ga, poput vas Hrvata, gledamo kao legendu, a osim toga je moj bivši suigrač i veliki prijatelj.
Kući, dakle, svi odlaze sretni i zadovoljni, no samo Dinamo s trofejem i zlatnim medaljama. I to, uistinu, u konkurenciji strašnih klubova, za kojima omladinski pogon ne zaostaje, a Capellas i društvo tek su se raspakirali. Početno razdoblje s juniorima je i za Jerka Leku, kojem ostavljamo i završnu riječ.
– Ramljak smo obranili, a sada na Maksimir treba vratiti i titulu!
