Moja se ljeta definitivno ne sastoje od sunčanja na plaži, okretanja roštilja i instagramskih fora “zalasci poput ovog”. Ne, moja su ljeta satkana (osim rad, rad, rad) s nečim puno, ajmo reć’, engleskijim. S nečim puno sporijim od ljetnog ludila; crvenim, okruglim, teškim što se (o)kreće brzinom od 90 milja na sat (145 km). Riječ je o drvenoj loptici napravljenoj od vrbe i koja je dio igre koja traje pet dana, a često završi neriješeno.
Da, govorim o kriketu i to ne “običnom”, već Test kriketu, najdužoj formi te igre. Ljeta provodim s jednim okom na laptopu, jer, raditi se mora, a drugim prateći utakmicu na televiziji. Kad to iz nekog razloga ne mogu, najčešće zbog životnih “neugodnosti” poput vožnje ili druženja, onda slušam. U autu.
Sa slušalicama u šetnji. Na plaži (onih 10 minuta godišnje koje tamo provedem). Ovoga je tjedna završila ta velika nacionalna romansa, ljetna Test serija protiv Indije je zaključena. Pet utakmica. Svaka u trajanju od pet dana. Dvadesetpet dana mog života je otišlo…. a rezultat? 2 – 2. Neriješeno. I to je to. Provedeno vrijeme nema nadoknade. U mene sam ženi u više navrata pokušao objasniti kriket, onako općenito.
Uvijek krenem nadobudno, s nadom da ću uspjeti. Problem je u tome da tek kad počneš objašnjavati što se u tom sportu zapravo događa shvatiš da puno stvari nema smisla. “Ma čekaj,” govori ona, “ma jel ti to meni govoriš da je zadnja igra trajala pet dana i možda ne bude pobjednika?” dodala je s nevjericom. “Tako je,” branim ja neobranjivo. “I to je tebi …. ok?” “Ne samo da mi je dobro, već mi je vrhunski. U tom trenutku, sporo mi do mozga dođe taj užas da sam dobrovoljno proveo pet dana gledajući nešto što je završilo neriješeno. Kriket, posebno Test varijanta, najveća je nepoznanica svima koji kriket znaju kao “ono nešto gdje se naganja crvena loptica”. Zapravo je riječ o koktelu šekspirijanske drame, kraljevskog bontona i terminologije Hogwartsa.
Riječ je o posljednjem bastionu vjere u nijanse, strpljenje i odgođenog zadovoljstva. Nema rezultata odmah. Čekaš. Moraš ga zaslužit. Ili ga jednostavno ne dočekaš. I to je zapravo to – kriket. “Tko je pobijedio?” pita me susjeda. “Nije još nitko, tek je prvi dan,” odgovorio sam. Susjeda pristojno klima glavom u znak slaganja kao što ja klimam kad mi netko objašnjava kriptovalutu ili TikTok filtere. To je kult, onako, prikriven u svakodnevnici i poput svih kultova ima svoje ritual, tajni jezik i slijepu odanost. Neupućenima nikad neće biti jasno zašto bi netko odgodio planiranu večeru da bi na radiju slušao prijenos koji se odvija puževim korakom. Ponekad u pauzama čujete takve slatke pričice, pomalo nevažne, ali izgledaju kao da prisluškujete razgovor svog djeda s viktorijanskim knjižničarom.
Za nas ljubitelje kriketa to je kazalište. Ima nešto veličanstveno u toj apsurdnosti. Kašnjenje zbog kiše, slabe vidljivosti, pauze za čaj. O da, to svakako – čaj. Sredina utakmice. Poput Downton Abbeya, samo sa štitnicima za noge. I u svoj toj sporosti postoji drama. Kao šah na suncu. Nema većeg zadovoljstva od iščekivanja kad se recimo sat vremena ništa ne događa. Nema gola. Nema touchdowna. Samo lagana, strateški pomno isplanirana igra. Ko lagano zavidavanje šarafa. Kriket je sport suspregnute napetosti. I to je fantastično. I tako sam ja pet dana, pet puta gledao (i slušao) utakmice kriketa. Sveukupno 25 dana. I kad je sve finulo, rezultat neriješen.
Međutim, čarolija Test kriketa nije u rezultatu već u ritmu. U bijegu od ludila modernog života, kaosa koji nas okružuje i na kojeg nažalost ne možemo utjecati. E, a sad da ne mislite da sam ja lud: diljem svijeta kriket ima 2 milijarde poklonika i po gledanosti drugi je sport, odmah nakon nogometa. Znači, ova igra s labirintima događaja, gdje se igra cijeli tjedan i ne bude pobjednika, omiljena je trećini stanovnika planeta. Pa vi recite. Nisam sam, dio sam globalne skupine, zbunjene, opsesivne, al’ odane. Savršen sport za ova tjeskobna vremena, prestimulirana tehnologijom.
U vremenu kad je sve hitno kriket nudi odmak, koncept čekanja. Igra koja ima pauzu za ručak, a bogami i za čaj. U svijetu podjele na crno i bijelo, gdje se odgovori traže sad i odmah, kriket ga dođe kao veličanstvena anomalija. Podjednako je važna pobjeda, ali i neriješen rezultat. Paradoksalno, sport u kojem “ništa” postaje sve. I da, dragi čitatelji, sve ovo ponovit ću i dogodine. I svih godina koje dolaze. Pomalo…
