Na kamenom mostu Franje Josipa, nadomak bračkog mjesta Ložišća, iznad duboke udoline, slavio se Pastir Loda, besmrtni junak Vladimira Nazora.
Zasluga je to udruge „Hrvatska pučka prosvjeta“ iz Ložišća koja je treću godinu zaredom svojim programom oživjela kameni most koji je bio potisnut u zaborav, a ovogodišnje druženje bilo je u znaku Pastira Lode koji je čitav život proveo u Ložišćima čuvajući stado ovaca. Ove godine navršile su se dvije značajne obljetnice vezane uz tog legendarnog ložiškog junaka, a to je 130 godina od njegova rođenja i 50 godina od smrti.
– Pastir Loda je bio naš Ložišćanin, a kroz svoja dva romana, “Pastir Loda” i “Kurir Loda”, Vladimir Nazor ga je učinio – besmrtnim. Ovo je bila prilika da oživimo uspomene na njega. Doduše, još ima starijih osoba koje ga se rado sjećaju, ali sve to treba prenijeti na mlade generacije koje trebaju znati kako je izgledala njihova prošlost i značaj pojedinih osoba u tom minulom vremenu – pojasnila je Tina Josipović – Sapunarić, tajnica i spiritus movens „Hrvatske pučke prosvjete“. Tako je ta udruga na određeni način oživjela i Kameni most i Pastira Lodu. Svaka ta priča puna je zanimljivosti, a patina vremena prijeti da se potisnu u zaborav.
Kameni most je u prošlosti bio izuzetna važna prometnica jer je spajao zapadni dio „škoja“ sa ostalim dijelovima otoka. Međutim, snažna bujica ga je odnijela 1897. godine, ali su austrijske vlasti za godine dana sagradile novi, ljepši i veći most s kamenim svodom koji je predan na uporabu 1898. godine u jubilarnoj pedesetoj godini vladavine cara Franje Josipa.
O tom svjedoči i netaknuta ploča postavljena na tom impozantnom mostu koji se uzdiže nad divljim i dubokim Velikim dolcem. Ubraja se u raritetna tehnička rješenja i spomenik je inženjerije 19. stoljeća. Doima se poput kamenog ljepotana te je zaštićeno nepokretno kulturno dobro. Do mosta se stiže poljskim putem, laganom šetnjom mimo maslinika pa postaje sve omiljenije odredište biciklista, šetača i sve većeg broja turista te čini dio mreže turističko-biciklističkih staza Brača.
I upravo se na tom Mostu Franje Josipa, uz prigodan program, slavio Pastir Loda i Vladimir Nazor koji ga je uvrstio među besmrtnike. Pastir Loda, pravim imenom Antun Sapunar, rođen je 20. rujna 1895. godine u Ložišćima kao jedno od jedanaestero braće i sestara. Bio je čovjek nižeg rasta, gotovo patuljak, živio je sa svojom sestrom Harminom, a društvo mu je ponajčešće činilo stado ovaca. Živio je svoj život u radosti, veselo obilazio sva mjesta Brača, nije ga smetala neimaština, male sitnice su ga činile sretnim. Kada bi ga djeca zamolila da im pjeva, popeo bi se na mali stolić ili kamenu kolonu, otpjevao bi nekoliko pjesmica koje je znao, a oni bi ga nagradili pokojim novčićem.
Njegovo prijateljstvo s Nazorom je posebna priča. Volio je Nazor pričati s Lodom na dugo i široko, slušati ga i zapisivati njegove riječi. U njemu je vidio snagu duše. Njihovo prijateljstvo iz godine u godinu bilo je sve čvršće. Nazor je Lodi slao pakete, a u jednom od posljednjih paketa poslao mu je knjigu „Kurir Loda“ i svoju partizansku uniformu, koju Loda nije skidao do kraja života.
Kada je 1949. godine Nazor preminuo, Loda je tužno rekao: „Pola mene otišlo je s Nazorom“.
O svim tim događajima kazivala je na Kamenom mostu, najljepšoj pozornici u prirodi, pod vedrim nebom, Tina Josipović Sapunarić, uz predstavljanje prigodnog knjižice pod nazivom „Pastir Loda, posljednji Nazorov besmrtnik“. Treća, po redu, večer Mosta održana je uz zvukove saksofona Vice Pavlova, a bilo je i onih koji su u tom mističnom okruženju i zaplesali. Tako Most nije samo kamen već i spona između ljudi, vremena i vrijednosti.
S obzirom na to da je Hrvatska pučka prosvjeta odlučila ovu godinu posvetiti svom mještaninu Lodi koji vječno ostaje živjeti u Nazorovim dijelima na početku ljeta je bila priređena i izložba njegovih fotografija. Isto tako je dr Olga Perić, Nazorova pranećakinja, održala u Ložišćima predavanje na temu „Tragom Nazorovog Lode“.