Povodom 80 godina od prve upotrebe nuklearnog oružja nad ljudskom vrstom, analizom se, uz kratki povijesni kontekst, upozorava na opasnost nuklearne apokalipse danas i nužnost pragmatike, realpolitike i povećavanja diplomatskih aktivnosti za postizanja primirja u sukobima diljem svijeta, naročito onim u koje su uključene nuklearne svjetske sile.
Zašto Hirošima i Nagasaki u kolovozu 1945. godine?
Napadi na Hirošimu i Nagasaki predstavljaju jedan od najsloženijih i najkontroverznijih događaja u povijesti 20. stoljeća. Unatoč dominantnoj službenoj naraciji, povjesničari i ostali znanstvenici iznijeli su niz interpretacija ovog događaja koje ukazuju na raznolikost političkih, strateških i psiholoških čimbenika koji su doveli do upotrebe nuklearnog oružja nad civilnim stanovništvom 1945. godine.
Prvi i najčešće navođeni razlog, koji je dugo služio kao opravdanje američke vlade, jest potreba da se rat što prije završi i izbjegne kopnena invazija Japana. Planirana invazija (Operation Downfall) mogla je, prema nekim procjenama, izazvati stotine tisuća američkih i milijune japanskih žrtava. Atomskim se napadima, prema tom narativu, željelo prisiliti Japan na bezuvjetnu kapitulaciju i tako spriječiti nastavak dugotrajnog i krvavog sukoba. Međutim, ova argumentacija sve je češće predmet znanstvene sumnje, osobito u kontekstu ostalih dostupnih podataka iz tadašnje vojne i političke komunikacije nakon otvaranja arhiva.
S druge strane, sve više povjesničara ističe geopolitičku dimenziju bombardiranja, odnosno demonstraciju moći pred Sovjetskim Savezom. Američka upotreba atomske bombe dogodila se neposredno prije ulaska SSSR-a u rat protiv Japana (8. kolovoza 1945.) što se tumači i kao pokušaj dominacije u poslijeratnom rasporedu snaga te ograničavanja sovjetskog utjecaja u Aziji. Time je nuklearno oružje postalo sredstvo hladnoratovskog zastrašivanja i simbol američke hegemonije već pri svom prvom korištenju.
Ulogu je imala i unutarnja američka političko-ekonomska logika. Manhattan projekt bio je dotad najskuplji znanstveno-vojni pothvat u povijesti. Za jedan dio vojno-političke elite bomba je morala biti iskorištena kako bi se opravdali golemi troškovi i politički kapital uložen u njezinu izradu. Sličnu instrumentalizaciju nalazimo i u ideji da je bombardiranje bilo ujedno i eksperiment – Hirošima i Nagasaki su bile mete dviju različitih vrsta bombi (jedna s uranom i druga s plutonijem), a njihovo djelovanje na gradske strukture i stanovništvo poslužilo je kao empirijski „medicinski“ test i dokaz koliko daleko može ići ljudska nehumanost.
U znanstvenoj literaturi sve se više pažnje posvećuje i pitanju je li atomsko bombardiranje uopće bilo potrebno za okončanje rata. Mnogobrojni izvori, uključujući deklasificirane dokumente i diplomatske prepiske, ukazuju na to da je Japan bio već u ljeto 1945. u potrazi za izlaznom strategijom. Korištenjem posrednika, poput Švicarske i Švedske, japanski diplomati su pokušavali stupiti u kontakt s Amerikancima u cilju postizanja mira. Ključni zahtjev bio je očuvanje institucije cara – što se s američke strane tada nije odmah prihvaćalo, iako je car Hirohito na kraju rata ipak ostao na prijestolju. Nadalje, ulazak Sovjetskog Saveza u rat protiv Japana smatra se odlučujućim trenutkom s obzirom na tradicionalni japanski strah od sovjetskog komunizma i vojne sile te mnogi smatraju da je upravo taj korak bio dovoljan za kapitulaciju – bez potrebe za nuklearnim napadima.
U konačnici, znanstveni konsenzus se sve više udaljava od pojednostavljene službene verzije o nužnosti upotrebe nuklearnog oružja. Riječ je o složenoj odluci uvjetovanoj brojnim čimbenicima – strateškim, simboličkim, psihološkim i političkim. Nuklearni napadi na Hirošimu i Nagasaki ne mogu se reducirati na jednoznačno „spašavanje života“, već se moraju sagledati u širem kontekstu formiranja poslijeratnog međunarodnog poretka, nastajanja hladnog rata i etičke problematike korištenja oružja masovnog uništenja.
Daljnja povijesna analiza Hirošime i Nagasakija svakako se ostavlja povjesničarima za buduća istraživanja i nove uvide iz arhiva budući da u znanosti nema uskličnika!, nego samo vječni upitnici?, odnosno vječna propitivanja i istraživanja društva i svijeta.
Hladni rat i nuklearna utrka – alternativni kritičko-konstruktivistički pogled
Iako smo uvijek u školi učili da je hladni rat razdoblje suprotstavljanja SAD-a i njegovog demokratskog političkog uređenja i slobodno-tržišnog ekonomskog uređenja protiv SSSR sa svojim jednostranačkim socijalističkim/komunističkim političkim sustavom i planskim ekonomskim uređenjem, upravo ovaj aspekt nuklearnog oružja otvara jednu zanimljivu povijesnu hipotezu, naročito gledanu kroz konstruktivističku teoriju međunarodnih odnosa.
Nakon poraza nacističke Njemačke u svibnju 1945. godine i Japana u rujnu 1945. godine, međunarodni politički sustav doživljava temeljitu transformaciju. Umjesto povratka multipolarnog sustava karakterističnog za međuratno razdoblje, svijet se sve jasnije polarizira oko dviju suprotstavljenih ideoloških i geopolitičkih sila: Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza. Taj novi oblik sukoba, koji se nikada nije manifestirao u izravnom vojnom okršaju velikih sila, već u političkoj, ekonomskoj, tehnološkoj i ideološkoj konfrontaciji, u znanstvenoj literaturi označen je terminom hladni rat.
Hladni rat podrazumijeva sustavno suprotstavljanje dva bloka svim sredstvima osim izravne vojne konfrontacije između dviju velesila, odnosno rat u kojem se koristi diplomacija, obavještajni rad, ekonomski pritisci, tehnološko nadmetanje, propagandne kampanje, podrška trećim stranama u tzv. proxy sukobima kao i mnogobrojne tajne operacije (covertoperations). Iako u klasičnom smislu rata nema kao otvorenog bojišta između SAD-a i SSSR-a, sukob je bio iznimno intenzivan i globalnog karaktera – od Korejskog i Vijetnamskog rata, preko Kube i Afganistana, do Irana, Angole, Nikaragve i drugih kriznih točaka.
Pitanje tko je započeo hladni rat ostaje predmet dugotrajne akademske rasprave. Zapadna historiografija često ističe sovjetsku ekspanzionističku politiku u istočnoj Europi kao glavni okidač (npr. nametanje komunističkih režima u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj), dok sovjetski izvori optužuju SAD za provokaciju kroz doktrinu obuzdavanja (containment) i stvaranje NATO saveza 1949. godine. Realistički pristupi međunarodnim odnosima, poput onih koje zagovaraju John Mearsheimer ili Kenneth Waltz, skloniji su tumačenju hladnog rata kao neizbježnog rezultata anarhične strukture međunarodnog sustava u kojem dvije sile prirodno teže osigurati vlastito preživljavanje, dominaciju i utjecaj.
SAD rasporedio modernizirane atomske bombe u Velikoj Britaniji
Nuklearno odvraćanje
U središtu hladnoga rata nalazi se koncept odvraćanja (deterrence) – osobito nuklearnog odvraćanja – koji se temelji na paradoksalnoj logici: prijetnja totalnim međusobnim uništenjem (MAD – Mutual Assured Destruction) ima za cilj očuvanje mira. Dakle, kako bi se izbjegao rat, strane se moraju uvjerljivo prijetiti da će ga započeti – uključujući i nuklearni udar. Ova doktrina postaje temelj tzv. ravnoteže straha (balanceoffear/terror), osobito nakon što SSSR 1949. godine testira vlastitu atomsku bombu, čime se završava američki nuklearni monopol.
Uloga diplomacije u takvom kontekstu postaje paradoksalno ključna. Diplomacija u hladnom ratu ne podrazumijeva isključivo pregovaranje, već i oblik strateške komunikacije i signaliziranja, u kojem se svakim potezom – ili njegovim izostankom – šalje poruka drugoj strani. Racionalna diplomacija postaje sredstvo za održavanje stabilnosti u međunarodnom sustavu potencijalno totalnog uništenja.
Posebno zanimljivo pitanje odnosi se na prve četiri godine nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada je SAD jedina zemlja s nuklearnim oružjem. Na prvi pogled, moglo bi se postaviti pitanje: ako je SSSR bio viđen kao novi strateški suparnik, zašto SAD nije iskoristio svoj nuklearni monopol kako bi nametnuo svoj poredak ili oslobodio narode istočne Europe i sovjetskog „carstva zla“ od „crvene tiranije“? Odgovor nije jednoznačan. Prvo, unatoč tehnološkoj nadmoći, američka javnost i vojska bile su iscrpljene ratom, a napad na bivšeg saveznika bilo bi teško politički i moralno opravdati. Drugo, nuklearno oružje tada je još bilo relativno novo, nedovoljno testirano i u malom broju – što znači da masovni napad na tako veliku zemlju poput Sovjetskog Saveza nije bio vojno održiv bez potpore konvencionalnih oružanih snaga. Treće, mnogi unutar američke administracije (uključujući i Georgea Kennana) zagovarali su strategiju dugoročnog obuzdavanja jer su uvidjeli da će se SSSR urušiti iznutra na dugi rok, a ne izravne konfrontacije (što je na kraju Drugog svjetskog rata svojevremeno bio plan Ujedinjenog Kraljevstva – Operacija Nezamislivo – Operation Unthinkable).
I konačno četvrti argument, koji prati knjigu Globalni hladni rat: Velike sile i Treći svijet, autora Odd Arne Westada, govori kako je hladni rat svojevrsna dogovorena konstruktivistička priča SAD-a i SSSR-a protiv istinskog neprijatelja, a to je europski imperijalizam dok je sredstvo borbe bila dekolonizacija. Zašto bi SAD napao SSSR, kad mu je mnogo veći izazov pristup resursima i materijalima koji su pod kontrolom imperijalnih kolonijalnih sila 19. stoljeća (prije svega Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske). Sovjeti su još u 1920-ima za vrijeme građanskog rata, naročito po Sibiru i u Aziji uvidjeli s Lenjinom kako je ključna borba za potencijal Azije ona protiv imperijalizma. Ključ je emancipacija koloniziranih naroda što postaje jedna od boljševičkih ideja, uz rušenje kapitalizma. Ova orijentacija prema „globalnoj periferiji“ postaje temelj buduće sovjetske ideološke i geopolitičke strategije, što se u potpunosti razvija u kontekstu hladnoga rata. Drugim riječima, već tada se oblikuje narativ SSSR-a kao predvodnika antikolonijalnog i anti-imperijalnog otpora, koji će kulminirati tijekom dekolonizacijskih procesa nakon 1945. godine.
Borba SAD-a i SSSR-a za Treći svijet
S tog aspekta, bit hladnog rata može se tumačiti kao borba SAD-a i SSSR-a za Treći svijet odnosno za ideološki, politički i gospodarski utjecaj u državama koje se oslobađaju iz okova europskog kolonijalizma. Radi se o danas tzv. globalnom Jugu, koji obuhvaća Afriku, Aziju, Latinsku Ameriku i Bliski istok – prostore koji su nakon završetka Drugog svjetskog rata krenuli putem neovisnosti, tražeći nove modele razvoja, saveznike i identitet. U tom povijesnom trenutku obje svjetske sile – i Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez – nastupaju s anti-imperijalnim diskursom, natječući se u pridobivanju podrške novih aktera kroz dekolonizaciju. I SAD i SSSR sebe su smatrali nositeljima univerzalne istine – liberalnog kapitalizma s jedne strane, i revolucionarnog marksizma s druge.
Obje sile su vjerovale da imaju povijesnu misiju transformirati svijet. Iako je njihov pristup bitno različit (SAD kroz tržište, kapital, razvojnu pomoć i institucije poput Svjetske banke i MMF-a; SSSR kroz socijalistički model i vojno-političku podršku), obje sile nastoje predstaviti vlastiti sustav kao model emancipacije od kolonijalne prošlosti. Navedeno otkriva upravo trogodišnja američka pasivnost prema SSSR-u usprkos nuklearnoj dominaciji.
U tom smislu, hladni rat je ujedno i borba protiv europskog imperijalnog nasljeđa, ali i potencijalno međusobno konstruirano natjecanje dviju svjetskih sila koje preuzimaju ulogu globalnih arbitara nad Trećim svijetom koji tek treba odlučiti kojem će se bloku – ako ikome – prikloniti i tamo se odvijala većina sukoba za vrijeme hladnog rata dok je za Europu hladni rat predstavljao više-manje stabilnost i uspostavljenu realpolitičku ravnotežu.
Mnoge današnje krize, ratovi i političke nestabilnosti izravna su posljedica hladnoratovskih intervencija i eksperimenata u Trećem svijetu. Hladni rat, prema Westadu, nije završen 1989./1991. godine, nego njegovi učinci i dalje oblikuju međunarodne odnose. Zanimljiva su buduća povijesno-politološka istraživanja pitanja iz konstruktivističke teorije međunarodnih odnosa o postojanju razlika SAD-a i SSSR-a u hladnom ratu (osim metoda djelovanja, ali u načelu obje sile su anti-imperijalne)? Jesu li osnivanjem i ulaskom SSSR-a u UN boljševici/sovjeti postali dio liberalnog poretka? Koje su ideološke sličnosti liberalizma i boljševizma/socijalizma (poput duboko ukorijenjenog materijalizma i fokusa na ovozemaljsko) te jesu li možda konstruirana braća blizanci jer oba pripadaju prosvjetiteljskom projektu (i uništili su zajedničkim snagama anti-prosvjetiteljske ideološke projekte: nacionalsocijalizam i fašizam)? Je li postojao konstruirani prešutni dogovor liberala u SAD-u i socijalista/komunista u SSSR-u nakon Drugog svjetskog rata oko vođenja svjetske politike?
Zoran Meter: Trump šalje dvije nuklearne podmornice bliže Rusiji: Evo Putinove reakcije
Navedeni konstruktivistički teorijski američko-sovjetski dogovor se možda najbolje vidi u samom kraju hladnog rata koji je završio upravo dogovorom američkih i sovjetskih elita da će se raspustiti SSSR i Varšavski ugovor. Ovaj argument je danas vrlo zanimljiv pred najavljenim sastankom ruskog i američkog predsjednika koji potencijalno mogu u jednom sastanku riješiti dobar dio današnjih izazova i sukoba diljem svijeta te potencijalno uspostaviti realpolitičku ravnotežu snaga, međutim pritom potencijalno žrtvujući određene elemente liberalizma kao vladajuće paradigme nakon hladnog rata.
Nastavlja se.-
