Božo Kovačević, za one koji su malo kasnije počeli pratiti politiku, bio je jedan od osnivača prve stranke u Hrvatskoj – Hrvatskog socijalno-liberalnog saveza. Bilo je to davne 1989. godine. Kasnije prelazi u Liberalnu stranku, a 2014. prestaje s političkim djelovanjem. U dva mandata bio je zastupnik u Saboru, ministar u Račanovoj koalicijskoj vladi, a 2003. godine odlazi kao veleposlanik u Moskvu, gdje boravi do 2008.
* Jeste li se kao veleposlanik Republike Hrvatske u Rusiji imali prilike susresti i razgovarati s Vladimirom Putinom i što možete reći o njemu?
Sreo sam se s Putinom nekoliko puta. Prvi put u izaslanstvu koje je boravilo u Rusiji prilikom posjeta Stjepana Mesića. To je bilo na početku mog veleposlaničkog mandata, prije predaje vjerodajnica. Tada sam se, zajedno s Mesićem, susreo s Putinom u Kremlju. Putin je na tom susretu djelovao kao osoba koja pokazuje odgovornost za svoju državu i njezine građane. Nije puno govorio, više je slušao. Bio je aktivan sugovornik u razgovorima, a sam je govorio prema svojim bilješkama na malim papirićima. Teme tog razgovora bile su različite.
Prije svega bilo je to rješavanje klirinškog duga između dviju zemalja. Osim toga, tada je glavni ruski prioritet bio projekt ruskog naftovoda nazvan Družba Adria, koji je pokrenut na ukrajinsku inicijativu. Hrvatska je u to vrijeme čak potpisala pismo namjere kojim se trebao omogućiti izravan transport ruske nafte preko tog naftovoda do Omišlja na Krku. Istovremeno, iz riječke bi se rafinerije transportirali naftni derivati natrag za Rusiju. Treća tema bio je forum slavenskih kultura. Ti razgovori odvijali su se u prosincu 2003. Inače, Putin je na čelo Rusije došao 2000. godine, nakon što je Boris Jeljcin podnio ostavku. Odradio je dva uzastopna predsjednička mandata, da bi 2008. postao premijer dok je predsjednik od 2008. do 2012. bio Dmitrij Medvedev. Godine 2012. Putin se kandidirao za predsjednika, pobijedio i na toj poziciji ostao do danas. Uz kasnije promjene Ustava, moguća je ponovna kandidatura predsjednika u neograničenom broju mandata.
* Kako je završio projekt Družba Adria?
Projekt Družbe Adria nikada nije realiziran jer je Hrvatska bila u postupku ulaska u NATO. SAD je vršio pritisak kako bismo odustali od tog projekta i Hrvatska je od njega odustala. S druge strane, Hrvatskoj nikada Amerika ni NATO nisu kompenzirali taj gubitak nekim drugim poslovima. Odbacivanje Družbe Adria bio je jedan od uvjeta ulaska Hrvatske u NATO 2008. godine. Umjesto ruskog naftovoda, pojavio se alternativni projekt – ukapljeni plin, na kojem se nakon toga počelo raditi. Danas se projekt izgradnje terminala za ukapljeni plin pokazuje kao uspješan i opravdan projekt, ali time nije postignuta energetska neovisnost kako se govori. To nije točno. Samo je promijenjena ovisnost. Umjesto ovisnosti o Rusiji, EU je postao ovisan o Americi.
Treba podsjetiti na podatak da je Putin 2007. godine bio u Zagrebu radi sudjelovanja u radu energetske konferencije, u organizaciji tadašnjeg premijera Ive Sanadera. Na tu je konferenciju došao nadajući se da još postoje šanse za realizaciju projekta Družba Adria, s obzirom na to da je rješavanje klirinškog duga teklo po planu. Tada ga je premijer Sanader obavijestio da Hrvatska odustaje od projekta Družba Adria, tako da je tadašnji Putinov dolazak u Zagreb bio uzaludan, a Hrvatska je uskoro pristupila NATO-u.
* Kako su prošli vaši drugi susreti s Putinom?
Drugi susret s Putinom imao sam u veljači 2004. godine, kada sam mu predao vjerodajnice. Tada je sa svakim veleposlanikom razgovarao nekoliko minuta, pa tako i sa mnom. Nakon toga sreo sam ga nekoliko puta u različitim svečanim prilikama vezanima uz pregovore Rusije s EU-om.
* Do rusko-ukrajinskog rata Hrvatska je s Rusijom imala korektne odnose?
U hrvatsko-ruskim odnosima treba spomenuti jedan zanimljiv političko-sportski detalj, i to prilikom kvalifikacija za Europsko nogometno prvenstvo 2008. godine. Reprezentacija Hrvatske, koja je već imala osiguran plasman na prvenstvo, pobijedila je 2007. Englesku na Wembleyu. Engleska je ispala, a zahvaljujući tom njihovu porazu, Rusija se plasirala na prvenstvo! To je u Rusiji izazvalo euforiju. Te noći, nakon utakmice, Rusi su pred hrvatsko veleposlanstvo počeli donositi cvijeće, boce votke i konzerve kavijara, a jedna delegacija njihovih navijača zamolila nas je da otvorimo knjigu zahvale u povodu plasmana Rusije na nogometno prvenstvo, što smo i učinili. Ljudi su dolazili u kolonama i potpisivali se. Drugog jutra, na pločniku ispred veleposlanstva, preko cijele širine, pojavio se natpis na hrvatskom – “HVALA”. Njihove najveće sportske novine na naslovnoj su stranici objavile jedan članak na hrvatskom jeziku, na latinici, što se nikada prije nije dogodilo, a drugog dana poslije utakmice za ruske medije dao sam 11 intervjua. To nijedan veleposlanik u Rusiji nije doživio. Hrvatska je tada od Rusije mogla dobiti sve, a nije iskoristila ništa.
Rusko ratno čudo plaši Trumpa: Putinova opaka igračka ima veliku manu
* Kako ocjenjujete Putinov psihološki profil? Je li on osoba koja bi u zaoštravanju nuklearne retorike mogla biti prva koja će pritisnuti “crveni gumb”?
Nažalost, takva mogućnost postoji, ali to se ne bi dogodilo bez niza prethodnih upozorenja s ruske strane i bez nastanka situacije u kojoj bi se Rusija našla u bezizlaznom položaju. Putin nije neki ekscentrik koji impulzivno donosi odluke i koji ne zna danas što će učiniti sutra. Možemo se slagati ili ne slagati s njegovom ideologijom i politikom, ali on provodi strategiju koja odgovara globalnim kretanjima i u tome je dosljedan. Osnovno je pitanje – zbog čega je ruska vanjska politika takva kakva se danas prezentira u svijetu. To je, između ostalog, posljedica politika u ruskom okruženju koje su Rusiju dovele do političkih frustracija. Tu treba uzeti u obzir nekoliko činjenica. Rusija je pravna sljednica Sovjetskog Saveza, što je Zapad i priznao. Na temelju toga pripalo joj je, bez posebnih procedura, mjesto stalne članice Vijeća sigurnosti, a tomu je prethodio dogovor svih bivših sovjetskih republika.
Ne smije se zaboraviti činjenica da je Sovjetski Savez bio na strani pobjednika u Drugom svjetskom ratu. Prema razumijevanju ruske vlasti, Rusija bi danas u međunarodnim odnosima trebala imati onaj status koji je imao SSSR u vremenima hladnog rata. To je logika ruskog razmišljanja. Drugo, državni tajnik Baker tadašnjem je sovjetskom predsjedniku Gorbačovu obećao da se NATO neće proširiti na istok “ni za inč”. Zapad je to obećanje prekršio, na što je Rusija upozoravala posljednjih dvadesetak godina. I treće, 2001. godine predsjednik Putin na sastanku s Bidenom u Ženevi predložio je dva sporazuma – o sigurnosnoj suradnji između Rusije i SAD-a i o sigurnosnoj suradnji između Rusije i NATO-a. Zapad i Amerika odbili su raspravljati o tome. Ove političke činjenice Rusi ističu kao ključne okolnosti koje su ih prisilile da napadnu Ukrajinu.
Thread of Vladimir Putin in unique situations🧵
1. In a 2007 meeting, Putin brought in his Dog in front of the German Chancellor Angela Merkel, who has a phobia of dogs. pic.twitter.com/CqcQ0tRbC8
— Ayesha Tabassum (@ayesha3920) July 29, 2025
* Rusi se osjećaju ugroženo…
Rusi širenje NATO-a na države bivšeg SSSR-a tumače kao okupaciju od Amerike, ignorirajući činjenicu da su te države i same željele u NATO. Isto tako, zanemaruju rusku okupaciju gruzijskih pokrajina Abhazije i Južne Osetije, kao i aneksiju Krima. Dakle, svatko tumači i opravdava svoju vanjsku politiku na svoj način. I na kraju, zaoštravanje i zahlađenje odnosa između Rusije i Ukrajine i EU-a došlo je nakon pobjede prozapadnog kandidata Juščenka na predsjedničkim izborima.
Odnosi su zaoštreni 2007., kada je Ukrajina odbila plaćati tržišnu umjesto dotadašnje privilegirane cijene plina. Rusija joj je uskratila isporuku plina, a ukrajinska je vlast tada počela krasti plin koji je plinovodom kroz Ukrajinu trebao biti dostavljen državama EU-a. Nakon toga Rusija je obustavila isporuku plina za EU, a EU je optužio Rusiju da je kriva za nestašicu tog energenta. Svemu tomu treba dodati i neprovođenje sporazuma iz Minska između Rusije i Ukrajine, u čijem su postizanju posredovali kancelarka Merkel, predsjednik Hollande i premijer Cameron. Taj je sporazum prihvaćen kao rezolucija Vijeća sigurnosti 2202, ali je Zapad podržao ukrajinsku vlast u odluci da sporazum ne provede. Sve to Rusi navode kao opravdanja za odluku o napadu na Ukrajinu.
* Trump je u svojoj predsjedničkoj kampanji najavljivao da će, ako pobijedi na izborima, dovesti do okončanja rata između Rusije i Ukrajine u nekom rekordnom vremenu. To se nije dogodilo. Tko je za to odgovoran – Putin, Trump ili EU?
Mislim da su sve tri strane odgovorne za to što još nije došlo do završetka tog rata. Prvo, Trump je iznosio obećanja za koja je, vjerojatno, i sam znao da se ne mogu ostvariti. S druge strane, Rusija se drži svoje strategije kojom se želi vratiti u ulogu kakvu je SSSR imao u prošlom stoljeću. To bi značilo da se na globalnom polju politički odnosi u svijetu uređuju onako kako se o tome dogovore Rusija i Amerika. EU je dopustio da Amerika u potpunosti determinira europsku vanjsku politiku, što je poražavajuće i ponižavajuće za EU. U međunarodnim odnosima EU se više ni za što ne pita.
Na pomolu katastrofa za Ukrajinu i NATO: Stručnjak najavio zle slutnje
* Od rata u Ukrajini najviše koristi ima Amerika?
Evidentno je da je ključni američki interes bio da se ne ostvari uspješna energetska suradnja Rusije i EU-a. Amerika je u tome uspjela. Taj američki interes Europska je unija prihvatila kao svoj, čak je dopustila i da joj Amerika determinira odnose s Kinom, koja nije toliko izravno involvirana u europsku politiku i ekonomiju kao Rusija. Zbog svega toga Rusija je prestala tretirati EU kao vanjskopolitičkog partnera, pa je Amerika jedini relevantan partner s kojim je Rusija spremna pregovarati o europskoj sigurnosti. Za Rusiju je primaran interes normalizacija rusko-američkih odnosa, a sporazum o miru u Ukrajini može biti samo rezultat tog prethodno postignutog sporazuma o normalizaciji.
Normalizacija odnosa s Amerikom za Rusiju znači: ukidanje sankcija, povratak ruske imovine koje su vlade od Obame preko Bidena do Trumpa oduzele Rusima nakon optužbi da je Rusija bila upletena u namještanje izbora 2016., odmrzavanje “zamrznutih” ruskih financijskih rezervi. I na kraju, Rusija očekuje da će Trump i Putin crtati granice u Europi onako kako su to 1944. i 1945. godine činili Staljin i Roosevelt. Trump to ne razumije niti ga zanima. Američka politika prema Ukrajini danas se svodi na sljedeće: Amerika će prodati Ukrajini sve što ona želi kupiti, uz uvjet da to EU plati. EU, dakle, financira rat u Ukrajini, a nakon završetka rata plaćat će i njezinu obnovu.
* Što možete reći o Trumpovoj odluci da pošalje nuklearne podmornice u blizinu Rusije nakon jednog provokativnog odgovora Dmitrija Medvedeva?
Mislim da je većina Trumpovih političkih odluka ishitrena i nije povezana ni s kakvom jasnom strategijom. To je pokušaj pritiska na Putina da konačno učini nešto što mu je Trump rekao, ali odabrao je pogrešan način. Naime, Rusija želi pokazati da njima nitko ne može postavljati ultimatume i da su oni ravnopravan partner s Amerikom. Možda će i Putin 51. dana prihvatiti neki američki prijedlog, s rokom od 50 dana, ali neće pristati na to da mu Amerika određuje datume i rokove do kada treba nešto učiniti. Podsjećam da je Medvedev svojevremeno rekao da je Rusija spremna upotrijebiti svoje nuklearno oružje protiv onih država koje posjeduju nuklearno oružje, a inače isporučuju oružje Ukrajini kojim ona napada Rusiju. To se odnosi na Ameriku, Francusku i Englesku. Trumpovu naredbu možemo shvatiti i kao odgovor na više puta ponovljene ruske prijetnje. Vidimo da su Rusi prilično spokojni. Njima je od dviju podmornica veća prijetnja postojanje antiraketnog štita u Poljskoj i Rumunjskoj. Isto tako, i oni imaju podmornice koje mogu lansirati nuklearne projektile prema Americi.
* Govori se o potencijalnoj prijetnji Rusije za EU. Kako ocjenjujete to zastrašivanje građana EU-a putem medija?
Trenutno živimo u okolnostima neobjavljenog rata. Strane su u tom ratu Rusija i Kina s jedne strane, a s druge “kolektivni Zapad”, odnosno Amerika i EU. Kada smo u ratnom stanju, uvijek se suprotna strana percipira kao prijetnja. EU ima neku osnovu za te tvrdnje, između ostalog rusku okupaciju dviju gruzijskih pokrajina 2008., napad na Ukrajinu… Rusija će odgovoriti da su na to bili prisiljeni zbog prisilnog mijenjanja granica u Europi, što je Zapad učinio priznanjem Kosova bez referenduma i dogovora sa Srbijom. Zapad je intervenirao i rušio režime u Siriji, Libiji, Iraku… Zbog takvih poteza obiju strana došlo je do urušavanja međunarodnog prava koje je bilo jamstvo kakvog-takvog mira u svijetu. Sve su to razlozi za frustraciju ruskog rukovodstva. Da bi se izbjeglo daljnje zaoštravanje međunarodnih odnosa, trebalo bi pojačati diplomatske aktivnosti. Rusija je onolika prijetnja EU-u koliko je EU, na verbalnoj – i ne samo na verbalnoj – razini, prijetnja Ruskoj Federaciji.
* EU ne prestaje s financiranjem rata…
Rusi prijetnjom smatraju i najavljenih 800 milijardi eura za obranu EU-a, kao i stalnu europsku vojnu pomoć Ukrajini. Poznavatelji prilika u EU-u razumiju da razbacivanje novcem i verbalnim prijetnjama nije jamstvo uspješne europske obrane. Jedini je cilj takvog astronomskog iznosa preraspodjela bogatstva, od kojeg će najviše zaraditi elite, posrednici, vojna industrija i bankari.
* Kako bi mogla izgledati nova geopolitička karta svijeta u bliskoj budućnosti?
To ovisi o tome kako će se razriješiti sadašnji konflikti. Evidentno je da EU želi Ameriku kao lidera “kolektivnog Zapada” i gospodara svijeta. No Amerika više ne želi biti onakav vođa kakvog želi EU. Amerika se pod Trumpom počela ponašati drugačije. Njegov je princip: ako želite da Amerika provodi sigurnosnu politiku u svijetu – platite nam! S druge strane, pojavljuju se nove sile: Kina, Rusija, Indija, Brazil… To su zemlje velikih ekonomskih i demografskih potencijala koje bi mogle dovesti do multipolarnog svijeta u kojem će više velikih sila imati presudnu ulogu u definiranju globalne i regionalne sigurnosti.
