Do kraja ovoljetnog prijelaznog roka ima još skoro (5.rujna) mjesec dana. Stoga, sve što se do sada odvijalo na tržištu nije objektivni pokazatelj o trendovima. Po nepotpunim podacima putem okvirnog pokazatelja (TM), domaća nam liga ima oko 38% stranaca. Realno je da ta brojka nije baš odraz onoga što se odvija u klubovima.
Naime, prvoligaške družine imaju različite rostere po veličini, od 26 do 38 igrača, pa su postoci domaćih-stranih relativni. Trebalo bi naime stvari analizirati kroz korištenje igrača. Naši klubovi na spisku imaju niz mlađih domaćih imena, ali su popriličan broj samo statisti u kadru, odnosno dobivaju manje prilike igrati. Nakon prvog turnusa sezone (listopad) moći će se bliže i vjerodostojnije utvrditi omjer igranja stranih i domaćih igrača.
Ono što se sa popriličnom sigurnošću može najaviti već sada, trend manje prostora odnosno povjerenja u domaće igrače neće se promijeniti. Štoviše, moguće je da će se i kroz iduću sezonu taj trend ojačati. Nije stvar samo u tome da su propisi takvi da favoriziraju transfernu politiku. Za sada vrijedi temeljno da igrači iz EU i zemalja ekonomski povezanih njome imaju domaći status, a uz to se može angažirati još 6 stranaca izvan te Unije i zajednice. Činjenica da su neki “vizionari” u HNS-u donedavno pokušavali promovirati povećanje stranaca izvan kvote 6, a da su i igračima iz zemalja bivše Jugoslavije htjeli osigurati status “domaćih”, osim njihove filozofije u kontekstu angažmana odaje i drugi veliki, možda i najveći problem.
To je kopnjenje izvorišta domaćih talenata, a koje ima povezane uzroke. Jedan je dakako temeljni uzrok, a to je demografski problem. Mladih je sve manje, a konkurencija bavljenju nogometom je na pretek. Drugi uzrok je nogometna politika, od vrha pa do “prizemlja”. Ona je destimulativna za ogroman posao odgajanja i stvaranja mladih igrača, a to samo pospješuje trgovačke pristupe klubove. Slabi uvjeti rada u klubovima, loša infrastruktura, uz financijske deficite postaju ključni faktori kada se mladi ranije odluče na odustajanje od mukotrpnog probijanja po interesnim prerijama domaćeg nogometa.
Obzirom da se o ovim problemima govori par desetljeća, to nam ukazuje da ne postoji konsenzus unutar nogometne organizacije kako bi se takvo stanje drastično promijenilo na bolje. Netko bi mogao reći da nedostaje zapravo volje da se to promijeni, jer svi misle samo na trenutni interes, a sutra će biti što bude…
U ovoj prijelaznoj fazi, kada još mjesec dana traje prijelazni rok, zanimljivo nam je te trendove pogledati kroz primjer novog prvoligaša. HNK Vukovar je naime u strategiji jačanja momčadi za kudikamo težu konkurenciju HNL-a, dostigao do brojke 15 stranaca u momčadi. Sukladno aktualnom rosteru, to je oko 45% kadra. Iako nam se takav pristup čini dvojbenim, vjerojatno je da u klubu novaku lige razmišljaju da mladih domaćih igrača na tržištu koji bi im donijeli kvalitativni pomak nema. Ili da su raspoložive takve vrijednosti skuplje od onih koje se osiguravaju iz inozemstva.
Ono što se doima u kontekstu cijele lige jest da nema dovoljno vjere u domaću proizvodnju, koja iziskuje ulaganja ali i strpljenje u razvoju talenta u kvalitetu. Liga 10 je taj proces dodatno i drastično opteretila, i zapravo drastično suzila koridore za protok domaćih igrača.
