Zadnjih dana je ženska kadetska reprezentacija Hrvatske u središtu sportske pažnje. S pravom, jer ispisale su povijesni rezultat našeg ženskog rukometa, viceprvakinje su Europe, u konkurenciji 24 reprezentacije. A, srebro iz Crne Gore ima potpis i pečat jedinog pločanskog prvoligaša, ono Dalmatinke. Pločanski kvintet bio je dio ove prekrasne priče iz Podgorice. Jer, srebrne djevojaka kao izbornik predvodio je trener Dalmatinke Ivan Jerković, a među njima bile su četiri iz kluba s ušća Neretve.
To su Antea Jerković, Nika Batinić, Vanessa Bebić i Vanja Špehar, inače državne prvakinje iz svibnja ove godine. Nije zgorega spomenuti kako je među pričuvama bila i Mia Putica, što potvrđuje snagu i kvalitetu ove šampionske generacije Dalmatinke.
U ranim jutarnjim satima ponedjeljka pločanski dio srebrne ekspedicije dočekali su roditelji i najzagriženiji ljubitelji rukometa usko povezani s Dalmatinkom. Iako vidno umorni, Jerković i djevojke, nisu skrivali radost, sreću i zadovoljstvo.
– Napravili smo veliki rezultat, ponosan sam na sve djevojke i kompletan Stručni stožer. Skidam im kapu svima, složno, odlučno, hrabro smo se postavili od početka. Išli smo korak, po korak, mirno i staloženo. Djevojke su u svlačionici disale kao jedna, ovo je zaista pobjeda zajedništva. Ne može se opisati riječima kako su slijedile i podržavale jedna drugu. Imaju veliko srce i to im se na kraju vratilo na pravi način. Slovačka je zasluženo pobijedila u finalu, igraju najbrži rukomet, nismo bili daleko, ali skupilo se malo umora, nije bilo Anamarije Barić, i to je to. Nemamo za čim žaliti – na prvu će izbornik Jerković, te naglašava:
– Na Europskom prvenstvu smo bili 12 dana, prije toga dva tjedna na završnim pripremama i mogu reći, tako i djevojke razmišljaju, sve je prošlo brzo. A, nije baš lako biti toliko odsutan od kuće, međutim atmosfera obiteljska, svatko je znao svoj posao. Sve je štimalo za pet, šteta te ozljede Anamarije u zadnjim sekundama polufinala. Na sreću nije bilo loma i nadamo se njenom brzom oporavku. Znali smo što i koliko možemo, prvi cilj je bio proći skupinu, pa onda četvrtfinale. Kad u drugom krugu pobijediš europske prvakinje Francusku, znači tu smo. Nije nas unazadio poraz od domaćina, a četvrtfinale i dalje je priča za sebe. Tu su djevojke pokazale karakter. Veliko srce, zajedništvo i bistra glava, naravno i umijeće doveli su nas do velikog uspjeha.
Ivan Jerković je prije dvije godine počeo s ovom generacijom rukometašica. Selekcija, pa onda strpljivi rad kroz ne baš mnogobrojna okupljanja. Nije njemu ovo prvi posao s nacionalnim vrstama. Bio je pomoćnik Vladimiru Canjugi od 2012. do 2014. u seniorskoj reprezentaciji, ima broncu s Mediteranskih igara 2013. godine. Prije toga, 2009. godine, pomagao je Nevenu Hrupecu u kadetskoj selekciji, pa od 2015. do 2018. godine vodio kadetkinje i juniorke.
Najdugovječniji je trener na klupi jednog našeg prvoligaša, Dalmatinku predvodi od 2003. godine i potpisuje najbolje rezultate u 47- godišnjoj povijesti kluba. Biti treći u Hrvatskoj, iza institucija našeg ženskog rukometa Podravke i Lokomotive, znači biti „mali” prvak države. Zato vrijedi čuti njegovo razmišljanje o budućnosti ove generacije:
– Djevojke su izgubile u finalu od Slovačke, međutim vidjele su da mogu protiv najboljih, i to neka im bude motiv za sljedeće nastupe. Pred njima su još tri velika natjecanja i samo ih neumorni rad može držati na visokom nivou. Rad, rad i samo rad u svojim klubovima, gdje bi trebale dobiti što veću minutažu u seniorskom rukometu. Moraju imati strpljenja s njima, ne smije tu biti gledanja na njih kao one su mlade, jesi ili nisi kvaliteta. Ništa im posebno ne znači igranje u nižim ligama i nabijanje statistike. Ova generacija ima potencijala, a od njih i svih nas zavisi koliko će značiti i donijeti budućnosti našeg rukometa. Puno faktora je u igri što se tiče njihovih budućih karijera, međutim idemo se potruditi da što više njih stigne do seniorske reprezentacije.
Kvartet srebrnih kadetkinja Dalmatinke, svaka na svoj način dale su obol ovom povijesnom uspjehu. Antea Jerković je predvodnica na parketu, mozak ekipe, s 54 pogotka prvi je strijelac reprezentacije, ukupno šesti, i uvrštena je u udarnu postavu prvenstva kao najbolja na pozicije srednjeg vanjskog. Ona je možda najbolji primjer što znače seniorske minute u ovom uzrastu. Standardna je u Dalmatinki, s posebnom ulogom u obrani 5-1, ali i bez toga njeni rukometni geni vidljivi su u svakom potezu. Broj 9 na dresu nosi zbog djeda Ante, starog pločanskog rukometnog lisca koji i danas, iako ima 80 godina, aktivno sudjeluje u radu kluba.
Čestitke Viktora Zovke u povodu ovog srebra nisu bez razloga upućene Dalmatinki i Jerkovićima, s posebnim naglaskom na starog Antu. Tu u Dalmatinki su još mama Tanja i Karla Jerković, prva trenerica mlađih uzrasta, druga golmanica i starija sestra Antee. A, Antiša, kako Anteu zovu od milja, žali samo za jednim s proteklog prvenstva:
– Teško je reći kako bi to završilo u finalu da nam je igrala Anamarija, ali uvjerena sam da bi pobijedile. Slovačkoj svaka čast, međutim naše predstave iz prethodna dva dvoboja protiv Mađarske i Španjolske, razigranost i rapsodija u napadu, ne mogu me razuvjeriti da bi to završilo drugačije. Obećale smo da ćemo igrati i za nju, ali nije se poklopilo onako kako smo željele, posebno u nastavku susreta. Jer do tada posebno smo dominirale u drugim poluvremenima. Eto nam motiva za dalje.
S njom se slaže Nika Batinić, pivot, Slavonka koja je pred prošlu sezonu stigla na ušće Neretve s ciljem igračkog napredovanja. I zbog toga što je kliknula s Jerković, pravi su tandem, pogodila je u svakom pogledu, prvoligaška minutaža je neprocjenjiva. U Podgorici je bila šefica obrane:
– Naše zajedništvo je bilo na prvom mjestu, ostavile smo srce na terenu, pa mi je zbog toga jedino žao što Anamarije nije bilo u finalu. Naravno, da je njoj bilo najteže, ali bit će još dana za megdana. Sve je bilo za pet, od otvaranja s Austrijom do finala sa Slovačkom. Zahvalila bi se našim navijačima koji su nas pratili na ovom natjecanju. Neka nas samo zaobiđu ozljede pa će biti sve ok.
Ne bez razloga spominje ozljede Batinić i ona je imala problema s koljenom, na sreću sanirala je to prije prvenstva, a izbornik Jerković dozirao joj je minutažu u pojedinim susretima. Kako je njen matični Brod ušao u Prvu ligu nameće se pitanje daljnje karijere, Ploče ili Slavonski Brod. Odgovor je kratak i jasan:
– Dalmatinka, kući idem sada samo na kratki odmor nakon Europskog prvenstva.
Golmanica Vanessa Bebić bila je dio „trojstva” na vratima, minutažu je dijelila s Marom Ćupković i Ivom Sunčicom Mastelić. Svaka je na svoj način dala doprinos konačnom uspjehom, Bebić se posebno istaknula u četvrtfinalu s Mađarskom. Inače dobri i veseli duh svlačionice, sa stalnim osmijehom na licu. I ona ima poprilično prvoligaških minuta na vratima Dalmatinke.
Vanja Špehar, desno krilo, imala je najmanju minutažu u Podgorici, postigla je 4 gola (Rumunjska, Francuska, Mađarska), samozatajna djevojka sa zanimljivom lijevom rukom. Malo minuta u prvoligaškoj konkurenciji, njen trener i izbornik Jerković, uz poboljšanje fizičke spreme, očekuje u narednoj sezoni potvrdu njene nesporne nadarenosti.
Europsko srebro je tu, sada su naše kadetkinje, kao i pločanski kvintet, usmjereni prema novom izazovu, Svjetskom prvenstvu sljedeće godine.
