Kada je Zvonimir Boban sredinom travnja tada još neslužbeno postao prvi čovjek Dinama, dotaknuli smo se u razgovoru ljetnog prijelaznog roka.
– Valjda ti je jasno da već kasnimo, jer ozbiljni sportski direktori već su odavno u pregovorima s igračima koje bi na ljeto htjeli dovesti. Zato neću moći dovesti neke igrače koje bih želio i koji bi nam bili dostupni da smo se na vrijeme javili, a to je problem – objasnio mi je Boban.
Goran Vučević vratio se na mjesto sportskog direktora Hajduka 4. srpnja. Tjedan ili dva ranije krenuo je u tišini istraživati koja bi pojačanja eventualno mogla biti dostupna Poljudu. Nekolicina njih koje je mogao dovesti da je s njima na vrijeme stupio u kontakt već su postigli dogovore s novim klubovima…
Boban je – dakle – 15. travnja bio svjestan da Dinamo ozbiljno kasni u pripremi nove sezone, a zamislite s kakvim se problemima morao suočavati Vučević koji je Hajdukova pojačanja krenuo tražiti gotovo dva i pol mjeseca kasnije, nakon što je momčad već debelo odradila glavni dio priprema. Treba li naglašavati da je Boban za pojačanja na raspolaganju imao budžet od 17 milijuna eura, a Vučević 1,5?
Zamislite kako je tek Gonzalu Garciji. Prva pojačanja (Adrion Pajaziti i Fran Karačić) dobio je 9. srpnja, nakon što se momčad već vratila s priprema u Sloveniji. Ivica Ivušić stigao je 15., Ron Raci 30. srpnja, Ante Rebić 1. kolovoza. A Hajduk je u međuvremenu, u razdoblju od 23. srpnja do 14. kolovoza, odigrao čak šest utakmica, od kojih su dvije otišle u produžetak.
I zašto se onda čuditi tome što je Dinamo City iz Tirane eliminirao Hajduk, premda je realno za klasu slabija momčad? Kako okriviti Garciju za moguću slabiju pripremu utakmice kad se praktički još uvijek upoznaje s igračima? Kada u 22 dana moraš igrati šest utakmica, onda je jasno da za ozbiljnije treninge praktički i ne postoji prostor.
Ono što ne možemo shvatiti su promišljanja Našeg Hajduka koji sad već dosta godina upravlja klubom. Ako su već (s pravom) bili nezadovoljni sa svime što se na Poljudu događalo u prošloj sezoni, zašto su se izbori za novi Nadzorni odbor kluba održali tek 30. lipnja? Već je s tim datumom svakom iole upućenijem nogometnom čovjeku bilo jasno da sezona koja je tek počela u Hajduku može biti isključivo tranzicijska.
Nejasno je i zašto Vučević nije ušao u klub istog dana kad je bio dogovoren njegov povratak, a ne da se čekalo 20 dana da se određeni procesi formaliziraju. Boban je u subotu sjedio s čelnicima Dinama, u ponedjeljak je bio na poslu…
Stoga je u ovom trenutku najvažnije da Naš Hajduk, Torcida i svi navijači shvate da je težak posrtaj koji se dogodio u Tirani posljedica lošeg i debelo prekasno odrađenih procesa, a nikako rada tandema Vučević – Garcia. Takvim ćemo porazima sigurno još svjedočiti tijekom jesenskih ligaških utakmica, jer Rebić se tek treba pripremiti, još neka pojačanja tek trebaju stići, neki igrači tek trebaju otići, ili bi barem bilo dobro da odu jer klub treba novac za život…
Nije stoga Garciji nimalo lako. Možemo pričati o tome je li debitant i još uvijek junior Branimir Mlačić morao odigrati pet utakmica (s dva produžetka) u samo 15 dana? Pa naravno da je to previše za dijete koje nikada nije osjetilo seniorsku utakmicu. Je li možda zbog prevelike potrošnje u produžetku utakmice u Tirani napravio pogrešku kod trećeg gola domaće momčadi? Mogao je Raci startati neku utakmicu.
Međutim, Mlačić je do te pogreške bio možda i najbolji igrač Hajduka, obrambeno je bio sjajan, neprelazan, dominantan u duelima i skoku, a i vrlo aktivan u napadačkom segmentu. A tako je igrao i sve prethodne utakmice.
Postoje i razmišljanja da je Garcia trebao mijenjati Bambu jer je imao žuti karton? Ma dajte… Bamba nije ni obrambeni igrač, ni zadnji vezni, nego krilni napadač koji ima 26 godina i hrpu utakmica u nogama. Kako si igrač s takvim iskustvom može dopustiti potpuno nepotreban klizeći start bez kontrole i to duboko u suparničkoj polovici terena?
Naravno da ga Garcia nije želio mijenjati i zbog toga što je Bamba bio jedini Hajdukov igrač koji je brzinom i prodornošću stvarao nered u zadnjoj trećini terena. Nažalost, Roko Brajković, Bruno Durdov i Michele Šego kao preostali krilni igrači nisu u stanju na takav način prijetiti suparnicima.
Poraz u Tirani jako je bolan za Hajdukove navijače, puni ih novim frustracijama kojima kao da kraja nema. Dakako da nije slučajno da se kontinuirano događaju već više od 20 godina, ali da bi one prestale, Hajduk se mora okrenuti nogometu i zakonitostima koje su odavno postavljene i lako prepoznatljive.
Vučevića i Garciju stoga obavezno treba pustiti da rade u miru najmanje godinu dana kako bi počistili svlačionicu i napravili temelje za ozbiljan rad. Hajduk bolje stručnjake od njih ne može naći, a oni će doći na svoje, samo trebaju vremena, kao i svi u nogometu.
Sve dobro što Hajduk napravi u ovoj sezoni bit će samo veliki bonus. U Europi – nažalost – nije išlo, jer je došla prerano i ne prašta toliko strateških pogrešaka u vođenju kluba i pripremi sezone…