A Kupac u kafiću Winston Churchill i trgovini cigara – malo vjerovatno utočište na lisnatoj aveniji Shevchenka Dobropillia – opisuje raspoloženje s trijeznom jasnoćom: “Svi poštuju Churchill ovdje; on je simbol otpora. Da je sada živ, rat se vjerojatno ne bi dogodio.”
Dva tjedna ruske vojne eskalacije izdubila je ovaj gradić na prvom mjestu, a gradonačelnik Dobropillia izdao je obvezni nalog za evakuaciju jer se neselektivni napadi pojačavaju.
Ranije ovog tjedna, Putinove snage prekršile su obližnju ukrajinsku obrambenu liniju, gurajući otprilike 10 milja sjeveroistočno od grada na unutar šest milja od svog oboda. Napredovanje mljevenja zasijao je paniku među onima koji još uvijek ostaju.
Churchill kafić za sada stoji kao jedan od posljednjih ostataka normalnog života. Izvana su ulice prazne ili stanjive; Unutra je atmosfera napeta, brbljanje je prigušeno, dok pokrovitelji pomaknu svoje uređaje za ažuriranja.
Većina 28.000 stanovnika Dobropillia pobjegla je prema zapadu. Vozila natovarena utrkom stvari, očajna nastojanja da nadmaše dronove koji mogu progledati nebo.
“Prije tri tjedna, ovo je bio normalan, napredan grad”, kaže kupac, okružen fotografijama britanskog ratnog vodstva. Ljudi su uplašeni i nitko se ne slaže da podijele svoje ime.
“Počeli su nas udarati artiljerijskim i glide bombama, a sada dronovi udaraju u automobile i pješake. Sve se promijenilo u posljednja tri tjedna; to više nije sigurno”, kaže on.
Čini se da je trenutna ofenziva namijenjena da oduzme što više teritorija prije sastanka mira u petak između Donalda Trumpa i Vladimira Putina u Anchorageu na Aljasci.
Dodatne ukrajinske brigade raspoređene su za odbijanje upada, iako izvješća sugeriraju da Rusi tek nisu protjerani.
Oni sve više koriste male, teško otkrivene diverzijske reconnacentne skupine (DRG) koje prolaze kroz preopterećene obrambene linije prije nego što su se povukli u okolne sjene.
Upada nosi strateške posljedice izvan Dobropillia, prijeteći da će razviti Pokrovsk i Dobropillia iz Ukrajinskog uporišta Donbas iz Kostyantynivka i Kramsatorsk.
“Naravno, stresno je za sve. Nije ugodno čuti te stvari”, kaže žena u TALE. “Ovo je mjesto na kojem se ljudi mogu prikupiti kako bi dobili vijesti; događaji se tako brzo kreću. Nisam siguran koliko još mogu ostati otvoreni.”
Na gradskom trgu, ožiljku od mjesta masivnog napada balističke rakete, europska trgovina za užinu ostaje otvorena između dvije trgovine uništene u eksploziji.
Ivan, 49, upravitelj trgovine, prisjeća se svoje četke opasno: “Sakrio sam se ispod pulta kad se napad dogodio. Imao sam sreće; moji susjedi nisu bili.”
Predviđa tešku budućnost: “Posao se usporava; ovdje je previše opasno. Dosta mi je, odlazim sutra.”
Već je preselio svoj posao, jednom iz Pokrovska, a sada se planira preseliti prema zapadu u Petropavlivka. “Budućnost Dobropillia ne izgleda dobro. Pokrovsk, Bakhmut, Avdivka, ovo je knjiga za reprodukciju”, kaže on, aludirajući na druge gradove svedene na ruševine i potom okupirani.
Anna (33) žurno je zaklanjala namirnice. “Situacija se pogoršava, a granatiranje se pojačava. Već sam svoju djecu preselio u Dnipro. Ovdje sam samo zbog posla u Pošti, ali zatražio sam transfer.
“Želim živjeti bez prijetnje granatiranja i dronova. Ovdje sam cijeli život živio; sve što posjedujem je ovdje, ali Rusi me prisiljavaju da odem. Ne bojim se, navikao sam na to.”
Unatoč svima, neki namjeravaju ostati. Među njima su stariji, manje mobilni i bitni radnici koji nemaju očitu alternativu.
Na klupi ispod nekih stabala da ga zaštiti od dronova, Roman, 27, koji radi u lokalnom rudniku ugljena, kaže da će zasad ostati: “To je moj posao; nemam ništa drugo.”
Priznaje, međutim, da su Rusi “potpuno uništili” druge mine koje su zarobili.
Većina stanova leži prazan.
Maria (78) izlazi s vrata: “Svi su mi susjedi otišli; ostat ću. Imam svoj stan i mačku. Sve što posjedujem je ovdje. Mi smo jaka nacija; naši branitelji ih neće pustiti unutra. Ja sam sam, ali ne bojim se.”
Povratak u kafić Churchill, zvuk udaljenih bura nakazuje dolazak Artema, vojnika s 25. brigadom iz Ukrajine, koji ulazi unutra s vrećama koje su mu prevrnule preko ramena.
“Ovo će mi biti posljednja kava ovdje. Izlazim iz grada i svoj stan dalje na zapad”, kaže on, umoran, ali nepovjeren.
Ima malo apetita zbog mogućih proboja u petak na Aljasci: “Putin ne želi mir; želi ovaj grad i cijelu Ukrajinu.”
Dodaje: “Ne vidim kraj ovog rata. Žalosno je vidjeti kako moj dom vjerojatno postaje prednja linija; Rusija će ga uništiti.”
