AT SOS selo u južnoj Gazi, skupina djece gura se oko autobusa koji nose energetske kekse i mlijeko iz UNICEF -a.
“Ne možete zamisliti sreću u kampu kad su primili te kekse”, kaže Reem Alreqeb, koji pomaže u vođenju kampa za raseljenu djecu u Khan Younisu. “Nije to ukusno, ali djeca su ih dobro osjećala okusiti nakon tri mjeseca bez ikakvih slatkiša.”
Budući da je Izrael najavio vojno preuzimanje pojasa Gaze, život se osjećao još neizvjesnijim i napetošću za gospođu Alreqeb i djecu u kampu, od kojih su mnogi izgubili svoje obitelji. Ako se od njih traži da se presele, sve što ostaje je autobus s nekoliko šatora. Nemaju dovoljno hrane ili osnovnih zaliha koje mogu ponijeti sa sobom.
“Dajem sve od sebe da ostanem usredotočen i prizemljen, posebno zbog djece i obitelji koji se oslanjaju na nas”, kaže ona Neovisan.
Ovo nije prvi put da su dječja sela SOS -a bila prisiljena premjestiti djecu iz Gaze u njenu skrb otkako je tekući sukob počeo 7. listopada 2023. u svibnju prošle godine, bili su prisiljeni napustiti svoje stalno selo u Rafah nakon što je započela invazija na zemlju koja je raselila oko milijun Palestinaca.
U samo jedan dan, dobrotvorni radnici morali su prevesti 170 ljudi – uključujući njegovatelje i njihove obitelji – u humanitarnu zonu u Khanu Younisu. Posljednjeg dana trodnevnog putovanja kako bi donijeli gole osnove u humanitarnu zonu, njihov se automobil pokvario dok su dronovi udarali ljude iznad glave.
“Avion je pucao izravno na ljude koji su bili oko nas”, sjeća se gđa Alreqeb. “Mislio sam da ćemo umrijeti u tom trenutku.”
U roku od tri dana uspjeli su instalirati šatore i ugovoriti dobavljače za instaliranje kupaonica i vodene infrastrukture, ali to memorija i dalje progoni MS Alreqeb.
“Bila je to noćna mora”, kaže ona. “Još uvijek sanjam o tim danima i nadam se da ga više nikada ne moram doživjeti.”
U malo više od godinu dana broj djece u kampu porastao je na gotovo 50, a oni primaju između 10 i 15 nove djece svakog mjeseca.
Radeći s UNICEF -om i socijalnim radnicima na Stripu, oni rade na brizi o djeci koja su bez pratnje i odvojena od svojih obitelji prije nego što ih ponovo unese s rodbinom. Dok se djeca ne spoje s obitelji, ostaju s njegovateljima u karavanu koji zovu dom, gdje su podržane sve njihove potrebe.
Mnoga djeca koja stignu u logor često “pate od intenzivne gladi”, kaže gđa Alreqeb, s nekim djecom koja pate od takvih trauma da postaju nasilna.
“Imamo tim koji se vrlo iskusni u suočavanju s tom djecom”, dodaje ona, pozivajući se na socijalne radnike i psiholog koji su dio osoblja. “Kad ta djeca dobiju skrb koja im je potrebna, njihovo se ponašanje poboljšava.”
Svakog dana se probude uz zvuk bombardiranja, ali gđa Alreqeb kaže da je konačni izazov u posljednja tri mjeseca pronalazak hrane nakon blokade Izraela u ožujku.
To je svakodnevno pitanje za njegovatelje i pomoćne radnicima da mole druge međunarodne nevladine organizacije (NVO) i ulične prodavače kako bi kamp opskrbili onim što malo hrane ostaje u ratom razorenom traku. Iako su upravo u stanju dobiti minimalni minimum pelena, mlijeka, hrane i goriva, gladovanje uzima svoj danak na djecu.
“Glad je oduzela djetinjstvo [of Gaza’s children]”, Gospođa Alreqeb kaže,” Oni nemaju moć igrati. Mnoga su se djeca u potpunosti prestala igrati.
“Vidim da je puno djece previše umorno, slabo i emocionalno pati”, dodaje. “Djeca više ne crtaju, više se ne smiju, čak i ne pjevaju. Izgubili su stvari zbog kojih se nasmijavaju. Frustrirani su i to nas tjera da plačemo.”
Prije tjedan dana došlo je do svijetle točke u mračnosti gladi kada su keksi stigli iz UNICEF -a. Jedno dijete, petogodišnji Mohammed, čak je plesalo jer nije vidio biskvit u tri mjeseca.
Gospođa Alreqeb kaže da pokušavaju osigurati više keksa – ne samo za djecu u njihovoj skrbi, već i za 600 djece u školi koju trče. Ona dodaje: “Zalažemo se da im pružimo kekse jer možemo zamisliti učinak primanja tako male stvari – kakav će biti učinak.”
Kako Izrael izgleda da pojačava svoju vojnu ekspanziju, budućnost ostaje neizvjesna i krhka za djecu Gaze.
“Bez hitne podrške, ta će se djeca suočiti s traumom, siromaštvom i gubitkom prilika. Mnogo djece će izgubiti pravo na skrb i zaštitu”, kaže gđa Alreqeb. “Ali još uvijek imamo nadu.”
Iako su modrica godinama rata i istrošena gladom, kad se djeca pitaju o svojim snovima, govore o postajanju medicinskih sestara, liječnika i učitelja.
“Djeca me uvijek pitaju:” Hoće li rat biti zaustavljen? Postoje li ljudi izvan Gaze koji će nam pomoći da to zaustavimo? “
“Još uvijek imamo nadu da će se ljudi iz cijelog svijeta zalagati da zaustave rat.”
