Gzira, Tobol, Ružomberok, Dinamo City u razmaku od samo šest godina. Niz europskih “liliputanaca” koji Hajduk lišavaju europskih snova i milijuna nastavio se u još jednom horor filmu kojem smo svjedočili u četvrtak navečer u glavnom gradu Albanije Tirani.
Kad je pjesma skoro dvije tisuće “fanatika bile boje” utihnula, te završilo alibi izlaganje pred novinarima trenera Gonzala Garcije, koji nije našao za shodno ni jednom riječju pohvaliti čudesnu podršku koju je s tribina Air Albania stadiona imala njegova momčad, a kamoli se ispričati za (n)ovu sramotu, tumarali smo hodnicima stadiona i redom nalijetali na članove Hajdukove ekspedicije.
Od prvog do zadnjeg, i poznati i nepoznati, prolazili su pognutih glava, šutke, bez ijedne riječi, od sto glasa – glasa čuti bilo nije. Na red je došao i predsjednik Ivan Bilić, stari prijatelj iz nekih drugih i sretnijih vremena. Nije odbio pruženu ruku, stisnuo je jako, ali za nešto više jednostavno nije imao snage. Samo pogled u prazno na pitanje “kako si?”, ali nismo zamjerili jer on najviše od svih zapravo zna kakav je osjećaj biti očajan kada u koloni voziš auto na 40 i nešto stupnjeva, a 50 kilometara prođeš u četiri sata. Nekad smo to prolazili zajedno, on je sad uvelike avansirao, ali duboko u sebi sigurno bi se mijenjao. Jer, u ovom nastavku niza potopa bit će upisano i njegovo ime, iako je na ukleti splitski brod došao kad se on već debelo nagnuo, a zna se da je lakše sagraditi novi, nego krpati rupe na starom.
No, kad si tu, povratka nema, a Hajdukovi navijači ionako su navikli na batine, kao i magarac s kojim se ionako htjeli ili ne htjeli poistovjećuju. S godinama njihova očekivanja su sve manja, pa ni većina onih koji su sa svih strana Hrvatske i svijeta krvarili albanskim kaldrmama punih stranih turista da bi napravili atmosferu za sjećanje nije bila previše iznenađena. Očaj i bijes uz pivo Tirana brzo su prelazili u ravnodušnost tužne istine da je Hajduk bivši veliki klub, bar kada su rezultati u pitanju. Veliki su ostali samo oni koji ga podržavaju i njihova neizmjerna nada koju ne može uništiti ni jedno razočaranje.
– Žao mi je samo ove dice, koja nikad nisu doživjela da Europu igramo u dugim rukavima – kazao nam je za šankom jedan Splićanin, kojem ni 71 na leđima nije smetala da potegne do Tirane i rasprede priču o HSV-u, Sparti, Tottenhamu, Ajaxu, Šurjaku, Baki, braći Vujović, slavnim vremenima kad je Hajduk bio jači u Europi, nego u domaćim ligama.
Skoro da nije bilo regije i grada iz kojih bar netko nije došao, a sretali smo i Kosovare, Makedonce, Crnogorce koje je naravno predvodio Robert Barabaš iz Sutomora… Svi oni došli su s velikom vjerom da će ovo biti samo prva stanica velikog ovogodišnjeg navijačkog puta gradovima Europe, a na kraju ostaje samo čekanje ili odgađanje za nikad, kao što je sa svim onima koji čekaju desetljeće i više.
Pita urednik – odustaju li nakon ovoga? Samo je taj odgovor siguran kad je Hajduk u pitanju – ne i nikada. Tko u špici turističke sezone ide na put po najgorim cestama Europe i u vrijeme najvećih gužvi, ne ide tamo ni zbog modela, ni zbog imena igrača i trenera, ni zbog slikanja za Facebook i Instagram. Grafit na ulasku u Konavle kaže “od rođenja pa do zadnjih muka, konavalsko srce kuca za Hajduka”. Vidimo se sljedećeg ljeta, a za one koje ne znaju, u nedjelju je Belupo. S tim riječima napustili smo Tiranu. Ne ponovila se…
