Prije nekoliko godina napisao sam kako biti antifašist u Hrvatskoj ne znači samo voljeti Srbe nego i mrziti Hercegovce. Što se u međuvremenu promijenilo? Baš ništa. Osim što Hercegovcima treba pridodati i Hrvate iz Bosne. To potvrđuje slučaj Zlatka Dalića, koji se našao na udaru sezonskog, kolovoškog antifašizma. “Osobito sam ponosan što hrvatska nogometa reprezentacija živi vrijednosti hrvatskog naroda – domoljublje, vjeru, ljubav i zajedništvo. To je ono što nam je donio rezultat. Jako sam sretan što te vrijednosti živi i hrvatska mladost, a to smo vidjeli ovih dana. Bez obzira na napade glasne manjine koja nas stalno vrijeđa, koja ne voli i neće Hrvatsku, ali naša se mladost ponovno probudila i na to sam ponosan”, rekao je Zlatko Dalić nakon mise u Sinju. Pozvao je i na smanjenje netrpeljivosti između Dinama i Hajduka, Zagreba i Splita. Vrijedi prenijeti i ostalo jer pogađa u osnovni problem hrvatskog mentaliteta, sklonost jamranju i kuknjavi te mantranju kako “u ovoj državi niš’ ne valja”: “Nažalost, najgori smo sami za sebe, svaki dan smo puni negativnosti i loših vijesti, a ima puno lijepih stvari u našoj zemlji. Puno je ljudi koji su otišli iz Hrvatske, morali su, ali se žele vratiti ovamo. Kad se vraćaš, to danas ispada sramota jer naši mediji pišu da se taj netko vratio, da nije uspio, da je propao – silna negativa.
Mora biti drugačije! Treba potencirati vraćanje u Hrvatsku koja je najsigurnija i najljepša zemlja. Sve nas je manje, moramo poraditi na tome da nas bude više. Kad netko postigne uspjeh, u novinama je to mala vijest, a negativa je uvijek veća.” Ali onda dolazi ono što je posebno povrijedio antifašiste: “Radim s mladim ljudima koji su zaradili velik novac i sve osigurali svojoj obitelji. Vidim kako oni razmišljaju, tu je kućni odgoj najvažniji. Ako oni dođu iz dobre, katoličke obitelji, iz Crkve, oni se drugačije ponašaju i razmišljaju. Njima novac ne znači ništa, a za reprezentaciju igraju zbog ljubavi i domoljublja.” Osobno ne mislim da je katolički odgoj sam po sebi jamstvo domoljublja, niti obrnuto, da je ateizam jamstvo prezira prema Hrvatskoj i njezinim ljudima. Ali, on to ima pravo reći jer se odrekao ogromnog novca koji su mu nudili iz država poput Katra, koji mu je bio spreman dati čak 13 milijuna dolara godišnje plaće. Desetak puta više nego što ga plaća Hrvatska. Kinezi su mu nudili 30 milijuna dolara za trogodišnji ugovor. “Rekao sam im da neću napustiti reprezentaciju jer je to moj narod, moja država i nema tog novca”, prokomentirao je ponudu Kineza. Takvih je ponuda bilo više, ali je Dalić uvijek ostajao u Hrvatskoj zbog domoljublja. Slična je stvar s Modrićem.
Zašto su se neki onda našli toliko povrijeđeni i uvrijeđeni njegovom izjavom? Jer bi prodali domovinu za malo bolji ručak? Jer je apostrofirao vjeru i vjernike? Tko im brani da argumentiraju zašto više vjeruju ateistima poput sebe, kao što je Dalić objasnio zašto on osobno više vjeruje katolicima? Ima i njih uspješnih, u raznim područjima, i nije ni njima novac uvijek najvažniji. No bitno je da Dalić nikad u reprezentaciju nikog nije primio niti ga iz nje izbacio po vjerničko–domoljubnom kriteriju, njegovi su kriteriji strogo stručni – za reprezentaciju igraju oni koji najbolje igraju nogomet, i tu nikakve diskriminacije nema. To ga razlikuje od antifašista, gdje je ideološko-politička podobnost bitan kriterij. Ili ih vrijeđa to što im je svako izražavanje hrvatskog nacionalnog ponosa ustašluk? A svaki uspjeh Hrvatske na bilo kojem polju neopisivo ih vrijeđa i zadire u njihovu mantru o tome kako je Hrvatska jadna, bijedna, korumpirana, neuspješna, siromašna, za razliku od bogate, nevjerojatno uspješne, predivne Jugoslavije?
Prekomjerno granatiranje
Vjerojatno je ta paljba po Daliću ipak uslijedila zato što se usudio spomenuti “glasnu manjinu”, koja stalno vrijeđa sve one koji se ne uklapaju u njihov svjetonazor pa love fantomske ustaše po Hrvatskoj. Pa nije ih Dalić izmislio, niti je izmislio da stalno vrijeđaju sve koji nisu na njihovoj liniji, zovu ih ekstremnom desnicom, klečavcima, katolibanima, kockoglavim ognjištarima, ustašama. To što su se oni smjesta prepoznali druga je stvar. Dalić nikoga nije proglasio izdajicom niti neprijateljem. Samo je uputio na neospornu činjenicu da je Hrvatska prepuna onih koji je stalno kritiziraju i pljuju, koji u svemu vide crnilo, koji ismijavaju ili obezvređuju svaki i svačiji uspjeh kako bi se oni sami osjećali manje jadnima, veličaju sve strano, a kad se netko tako ponaša prema vama, ne želi vam ništa dobro. On pak u Hrvatskoj i Hrvatima vidi ljepotu i potencijal, i dokazao je svojim uspjesima da je u pravu, da možemo biti na vrhu svijeta. S druge strane, ta “vrlo glasna manjina” ne može smisliti bilo kojeg svjetski uspješnog Hrvata, od Dalića do Rimca, od Tuđmana do Ćire Blaževića.
Ljude koji su Hrvatsku stavili na kartu svijeta, za koje su čuli svi na planetu koji ne žive u pećini i imaju pristup vijestima. Eh, da, trojica od ovih koje sam spomenuo rođena su u BiH. Ali po antifama, jedini Hrvat vrijedan spomena jest Tito. Čija plitko zakopana postignuća svako malo izrone iz zemlje kad se malo prokopa. Stari Zagrepčani jedva čekaju da se počne kopati za javnu garažu u Klaićevoj. Oni su, na čelu s Dalijom Orešković i nekom posvudušom koju je njezin “sugar daddy” izbacio iz stana kad je izračunao da mu je preskupa, te pjevačicom poznatijom po amaterskim filmskim uracima i sudskim trakavicama nego po pjesmama, odmah krenuli u puni frontalni napad. Tko je Zlatko Dalić da njih uči hrvatstvu? “Mi Hrvati odgojeni smo i kulturni pa državnu zastavu, onu jednu i jedinu, ističemo u svečanim prilikama i bitnim proslavama, ne ogrćemo njome stražnjice”, kaže Dalija. I onda napaa Dalića:
“Kako smo došli do toga da Zlatko Dalić, rođen u BiH, čija su usta puna zajedništva, etiketira nas Hrvate, ovdje rođene, koji nemamo drugu državu niti drugu domovinu, kao glasnu manjinu koja ‘ne voli i neće Hrvatsku’? S kojim pravom?” Možda s tim pravom da se Dragan Markovina, koji je govorio da njemu Hrvatska ništa ne znači i da navija da izgubi kad čuje “Lijepu našu”, isto tako našao prozvanim, pa sad kaže da bi Dalić u normalnoj zemlji završio na policiji zbog govora mržnje? Je li se Dalija tada bunila, s obzirom na to da je Markovina rođen u BiH, što on ima komentirati Hrvatsku i Hrvate? Time je prije svega dokazala da ti “Hrvati ovdje rođeni”, na koga god da je mislila i što god “ovdje” bilo, nisu ni odgojeni ni kulturni. Odgojen i kulturan čovjek nikada ne bi nikoga pokušao diskreditirati na temelju mjesta rođenja. To je diskriminacija, to je zabranjeno i Zakonom o suzbijanju diskriminacije, Ustavom, temeljnim dokumentima EU-a. Diskriminaciju na temelju mjesta rođenja ti dokumenti nimalo ne razlikuju od diskriminacije na temelju rase ili nacionalnosti, dakle običnog rasizma. Spočitavati nekomu gdje je rođen bezobrazno je, primitivno i šovinistički.
Saborska zastupnica žestoko odgovorila Daliću: ‘Širi laži, mi ne ogrćemo zastavom stražnjice’
“Ja sam se tu zlegel”
Zagreb je mentalitetom i dalje, čast iznimkama o kojima ćemo kasnije, provincijska palanka kakva je bio i kad sam se rodio, nažalost. Oduvijek je bio prepun luzera koji su jamrali “ja sam se tu zlegel, kraj Save, nemam za gemišt, a ovi dotepenci voze Mercedese, di je tu pravica”. Nekad se gunđalo protiv primitivnih Ličana, kad su se oni masovno doseljavali u Zagreb tamo negdje prije Prvog svjetskog rata i nakon njega, što je Dalija ličkog prezimena Orešković zaboravila. Ni drugdje nije bilo bolje, pa su u Splitu djeca iz Šumadije doseljenih jugooficira posprdno Splićane rođene s “krive strane brda” zvala Vlajima. U vrijeme mog djetinjstva, na udaru su u Zagrebu bili Dalmatinci, “dinarski tipovi” kako ih se tada zvalo, koji su šezdesetih i sedamdestih masovno dolazili u Zagreb i onako visoki, tamnoputi i na dalmatinski način glasno samouvjereni osvajali i masovno se ženili zagrebačkim curama. Naravno, praćeno jamranjem “pravih Zagrepčana”, čiji su preci došli s Kozare generaciju ranije.
Ti pravi, fini i kulturni odgojeni Zagrepčani gledaju svoju otvorenost i lažni kozmopolitizam dokazati ljubavlju prema Srbima, homoseksualcima, svim mogućim doseljenicima iz egzotičnih i dalekih kutova planeta, često imaju i nekog pokaznog prijatelja iz tih krugova, ali Hrvati iz BiH, božesačuvaj, mi se s njima ne družimo. Jer smo fini i kulturni i širokih svjetonazora. Pa i sama je Dalija ne tako davno u Saboru rekla kako “migranti Hrvatskoj nisu prijetnja”, nego da je “problem što Hrvatska nije zemlja u kojoj netko želi ostati”. Ali kad, nedajbože, Hrvati rodom iz BiH tu žele ostati, e onda ih se šalje natrag doma u Bosnu. Osim ako nije riječ o Tomislavu Tomaševiću. Nije mi jasan onaj dio Dalijina rata da im je “oteta i država ne samo grad”. Jedino ako misli na Jugoslaviju, Hrvatsku im nitko nije mogao oteti jer nikad nije ni bila njihova. Nisu je stvarali antifašisti i partizani nego “Zenge” i “Tuđmanovi bojovnici” koji su u rat išli s Thompsonovom pjesmom i borili su se protiv “antifašista” i raznih “partizanskih” ovih i onih jedinica. Grad im nije otet nego su ga oni oteli nama čiji su preci u gradu bili davno prije 1945. I nisam nikada upoznao nikoga iz stare zagrebačke obitelji – dakle od onih čiji su preci tu bili još za Austro-Ugarske, uključujući Židove i druge nehrvate – tko bi bio nekakav “antifašist”, naprotiv, većini su antifašisti zatukli nekog pretka da bi mu nešto oteli. Ako su komu samo oteli, a da ga nisu ubili, taj je imao sreće. Tak da, smanjite si doživljaj o dotepencima “ustašama” i starim finim Zagrepčanima “antifašistima”.
No treba se osvrnuti i na njezinu izjavu kako oni, fini Hrvati, državnu zastavu, jednu i jedinu, ističu u svečanim prilikama i bitnim proslavama i ne ogrću njome stražnjice. Pomislio bi čovjek, pa tim je ljudima zastava svetinja. Oni je zapravo ne ističu nikad i nigdje. Ovu izjavu o jedinoj zastavi svetinji treba čitati kao “mi toleriramo službenu zastavu RH kad baš moramo, na državne blagdane, ali nekakvu zastavu Hrvata u BiH s prvim bijelim poljem ne, kao ni jednu drugu inačicu zastave, i nećemo njome mahati ako nije baš nužno”. A tko omata zastavu oko guzice? Dalić sigurno ne. A i da omata, ne vidim problem u tome. No istina je, domoljublje se ne dokazuje mahanjem zastavom. Domoljublje se dokazuje onim što ste žrtvovali za Hrvatsku i onim što ste ostvarili za Hrvatsku. Dalić se odrekao milijuna i milijuna eura radi Hrvatske, a ostvario je dvije upravo nadrealne medalje sa svjetskih prvenstava, s reprezentacijom koja financijski vrijedi djelić onih najjačih i ne više od reprezentacije Srbije. I da je Nepalac ili Srbin, bio bi zaslužan Hrvat i nitko mu ne bi imao pravo spočitavati hrvatstvo. Dalija to nikad neće biti. Njezine su zasluge za Hrvatsku nepostojeće, a za to s koje je strane avnojske granice rođena stvarno nikoga nije briga.
Karijera uhljeba
Čime je Dalija zadužila Hrvatsku? Uhljebila se na mjesto predsjednice Povjerenstva za sukob interesa, navodno preko svekra, unatoč mizernoj biografiji. Ondje se proslavila donošenjem nakaradne i osobnim političkim stavovima, a ne zakonom, motivirane odluke da je Karamarko bio u sukobu interesa zbog osobnog prijateljstva s Josipom Petrovićem, iako ne morate biti pravnik da biste znali da osobno prijateljstvo ne može biti temeljem za sukob interesa. Tu je odluku sud kasnije srušio, ali to nije srušilo Dalijinu karijeru. Potom se, s nešto više od jedan posto glasova, uhljebila u Saboru zahvaljujući gluposti SDP-a koji nije uočio da ona birača zapravo nema. Dakle, osoba koja Hrvatskoj nikad ništa nije dala, ali cijeli život parazitira na proračunu i pritom kroji političku kartu Hrvatske po svom osobnom ukusu mimo zakona, sebi daje za pravo odlučivati tko jest, a tko nije pravi Hrvat, i kritizirati čovjeka koji je svoje domoljublje itekako dokazao i čija su postignuća izvan onoga što bi ona mogla i sanjati.
Čime je uopće zaslužila da mediji prenose njezine šovinističke i kompleksaške ispade, koji su po definiciji same ljevice tipičan govor mržnje? Pa kad njezina draga Severina s pozornice priča kako se Hrvatska voli borbom protiv korupcije – koja se za nju svodi na to da joj sud nije dodijelio dijete – neka razmisli je li zapravo korupcija i uhljebljivanje u politici mimo izbora, po vezama i poznanstvima. Ali ona vjerojatno smatra da se Hrvatska zapravo voli serijskim udavanjem za Srbe i tanjurima s Titovom slikom. Sve u Dalijinu obraćanju zapravo je laž. Dalić nije etiketirao “Hrvate ovdje rođene” kao one koji ne vole Hrvatsku, nego je kao one koji ne vole Hrvatsku etiketirao one koji je stalno pokušavaju prikazati onako kako je prikazuju i Vučićevi mediji. Nebitno tko su i odakle su. A Dalijin primjer dokazuje da su to glasniji što su nebitniji. Njezin postotak glasova na izborima obrnuto je proporcionalan njezinoj medijskoj eksponiranosti i broju komentara koje prosipa na mrežama.
Kad je riječ o “drugoj državi i domovini”, Hrvati su u BiH konstitutivan narod, nisu ni nacionalna manjina niti hrvatska dijaspora. BiH je i hrvatska zemlja, ne kako one to vole gledati ekskluzivno bošnjačka. Hrvati ondje žive otkad i na teritoriju današnje Hrvatske, a povijesno je BiH, prije prodora Osmanlija, bila jedna od hrvatskih zemalja. BiH nije ništa manje hrvatska zemlja nego što je to Hrvatska, tako da su lupetanja kako “mi Hrvati znamo da je zamišljena Herceg-Bosna teritorijalno u drugoj državi, i to poštujemo, ne svojatamo je i ne priželjkujemo ju unutar naših državnih granica” šovinističko preseravanje. Niti je Herceg-Bosna zamišljena, nego je to stari hrvatski naziv za Bosnu i Hercegovinu, niti tko pokušava mijenjati ikakve granice, nego bi ih neki najradije hermetički zatvorili, niti je to za Hrvate neka druga država, poput Bugarske ili Austrije, nego je to druga hrvatska država, država u kojoj su Hrvati domicilan i konstitutivan narod. Ili bi trebali biti, jer im se to pravo često negira s obje strane granice. No i da nije, proglašavati nekoga drugorazrednim Hrvatom i odricati mu pravo na domoljublje jer je rođen s krive strane brda ili ulice brojenje je krvnih zranaca, ali na antifašistički način, tako da ne ispadne da je brojenje krvnih zrnaca.
Hrvatski gradonačelnik navalio na Dalića i Thompsona: ‘Saznali smo da je Jugoslavija umrla’
Hrvatska u srcu
Nadalje, valja se osvrnuti na izjavu “mi Hrvati smo i po samoodređenju i po Ustavu antifašisti”. Dalija je pravnica pa bi trebala razumjeti da po Ustavu mi Hrvati nismo nikakvi antifašisti, kao što po tom istom ustavu nismo ni mađaroni, rojalisti ili komunisti, nego je Hrvatska demokratska država nastala na odbacivanju komunizma i pobjedi u Domovinskom ratu. Tako piše u Ustavu, a sve drugo nečija je vrlo slobodna interpretacija. Antifašizam u Hrvatskoj nije ustavna vrijednost, nego posljedica izostanka lustracije, kakva je provedena u svim postkomunističkim državama osim sovjetskih i jugoslavenskih.
Antifašisti su bili oni na drugoj strani u ratu. Nikad nisam upoznao niti jednog koji nije Jugoslaven. Oni se mogu skrivati iza borbe protiv ustaša i fašizma, ali kad-tad se razotkriju. Naravno da nismo ustaše, ali smo za demokraciju i suverenitet Hrvatske. No antifašistima je to jedno te isto. Sve što nije socijalizam i jugoslavenstvo jest ustaštvo. Potom, tu je izjava: “Nitko ‘njih’ ne napada, niti mlade koji navodno vole Boga i Hrvatsku, niti je protiv njih jedna ružna riječ izrečena od bilo koga. Opravdano se osuđuje ustaštvo, ustaško znamenje, rehabilitiranje NDH i prekrajanje našeg identiteta i naše povijesti.” To je laž. Prvo, ti mladi ne vole Boga i Hrvatsku navodno nego de facto. Drugo, nije istina da protiv njih nije izrečena niti jedna ružna riječ i da ih nitko ne napada, mediji su puni naslova o “ustaškom orgijanju u Sinju”, o tome da su “posvuda fašistički simboli, ljudi u crnom pjevaju ustašku pjesmu”. Valjda se i križaju kukastim križem. Kad pola milijuna mladih ljudi proglasite ustašama, onda to nije “nitko ih ne napada”. Ali, prema Daliji, ne napadaju oni domoljube, nego ustaše. A svi su im domoljubi ustaše. Osim antifašista, koji svoje domoljublje nikad ničim ne pokazuju jer su prefini i prepristojni za to. Znate, njima je Hrvatska u srcu. Pa zato nemaju potrebe iskazivati joj ljubav nekavim vanjskim manifestacijama.
Tragično je u svemu tome što svi mi dajemo novac za plaću dotične saborske zastupnice za traženje ustaša i laganje i pisanje gluposti. Ali, opet, s druge strane, to je dobro. To je demokracija. U sustavu koji priželjkuju ona i njezini istomišljenici svi politički protivnici njihove vlade bili bi u zatvoru, a vlast nitko ne bi smio kritizirati. I u Ustavu bi pisalo tko je doživotni predsjednik, imenom i prezimenom, kao u Jugi. Njih ne smijete kritizirati niti prozivati ni kad su oporba, a kamoli kad bi bili vlast, jer ste inače ustaša. A ustaše, zna se, treba strijeljati bez suda.
Po mjeri antifašizma
Kad su bitne osobe na godišnjem, one nebitne imaju svojih pet minuta, pa nastavimo s nebitnima. Vlatka Pokos, osoba koja ne obnaša nikakvu funkciju u Hrvatskoj, ali je postala politički vrlo aktivna na društvenim mrežama, identificirala je četiri glavna izvora neonacizma u Hrvata. “Koji će to drugi kontekst izmisliti za Sieg Heilanje? HDZ, Matica hrvatska, HAZU i Stepinčeva crkva ideološki su začetnici neonacizma u Hrvata! Velika hrvatska sramota! Fuj”, napisala je Pokos.
Neki bi rekli da je Vlatka Pokos velika sramota. No, da, ona se sad primila one veleumne mantre po kojoj u Njemačkoj ne možete započeti pjesmu sa “Sieg Heil”. Ne možete, naravno. Ne možete ni u Hrvatskoj vikati “Sieg Heil” niti time započeti pjesmu. Doduše, bend Landser imao je takve pjesme, ali zabranili su ih u Njemačkoj. Ne zato što su bili neonacisti, nisu, nego nacisti kao takvi. Starog kova. Isto tako, u Njemačkoj, kao i Hrvatskoj, možete započeti pjesmu sa “Za dom”. Što tu kome nije jasno?
No, da, da bismo iskorijenili neonacizam i ustašluk u Hrvatskoj, moramo, očito, ukinuti Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti i Maticu hrvatsku i zamijeniti ih ideološkom komisijom sastavljenom od Vlatke Pokos, Sonje / Njeca Hranjeca, Sare Matić (ona koja se bacala pod džip), Dalije Orešković i one Riječanke Vedrane. Mogu sudjelovati i ostali važni antifašisti, poput Severine, Kate Peović i ostalih jakih intelektualnih imena hrvatske infulenserske scene. HDZ treba zabraniti, kao i sve ostale stranke, i uvesti ponovno jednopartijski sustav, a sa “Stepinčevom crkvom” postupiti onako kako je Tito postupio sa Stepincem, sve na robiju i potrovati. Onda će Hrvatska biti po mjeri antifašista. To je “njihova Hrvatska”, ona koju oni vole, fina i pristojna jednopartijska diktatura u kojoj je zabranjeno prakticiranje vjere, a inteligencija je u zatvorima, osim “poštene”, čitaj antihrvatske. I onda takvi pričaju nekomu nešto o Ustavu?
Holjevac: ‘Je li Kata zaboravila mudre riječi svog voljenog druga Tita’
Katino shvaćanje ovlasti policije
I završimo s Katom Peović, kad smo već kod antifašizma i antifašista. Ona je objavila otvoreno pismo ministru Božinoviću zbog – ni manje ni više – toga što netko o njoj piše na društvenim mrežama! Ona navodi kako se dijeli lažni iskaz zbog kojeg doživljava “ozbiljnu javnu organiziranu hajku”. Priložila je objavu nekog Josipa Jurosa, navodno brata nekog tko je s njom išao u srednju. “U njoj se iznosi laž da sam ‘u vrijeme najžešćih obrambenih napora naše vojske i države’, ujesen 1991. godine javno u školi … govorila da Hrvati ne postoje, da ih sve treba poklati i da je super što četnici i JNA rade u Vukovaru, te da tako treba u cijeloj Hrvatskoj. Ja navedene rečenice nikad nisam izgovorila, niti sa 17 godina, niti ikad kasnije, niti tako mislim. Cijeli sam život posvetila borbi protiv nacionalizma, nasilja, rata, stoga su ovakve rečenice čista laž i fikcija”, kaže Peović.
Kato, Kato. Rijeka je mali grad, poznajem puno ljudi ondje, upravo iz tvoje generacije (73./74.) i čuo sam takve priče davno. Ne znam jesu li istinite, ali čuo sam ih s više strana. No to je nebitno. Ono što je bitno i što bi gospođa Peović, kao političarka i profesorica, trebala znati tri su stvari. Prvo, ministar Božinović nije moderator Facebooka ni X-a, pa ako želi da se te objave uklone, neka se obrati njima. Drugo, za klevetu i sramoćenje se ne goni po službenoj dužnosti i policija nema ništa s tim, nego treba podnijeti privatnu tužbu. I treće, kad bi policija i imala išta s tim, a definitivno nema, ministar ne bi.
Peović bi trebala znati da je ministru unutarnjih poslova, prema Zakonu o policiji, o kojem je i sama morala glasati pa time i biti s njim upoznata, zabranjeno bilo kakvo upletanje u bilo kakvu policijsku istragu jer to krši načelo neovisnosti policije. Ministar ne smije narediti otvaranje istrage niti utjecati na nju jer on nije službenik MUP-a nego državni dužnosnik, isto kao što ministar zdravstva, koji može biti i ekonomist ili pravnik, ne smije operirati pacijente, a ministar prometa upravljati trajektom ili avionom. Toliko o komunističkom shvaćanju prava, zakona, i ovlasti vladajućih. A o tome što je govorila – pa ni ovo što sad govori nije daleko od onog što je navodno tada govorila.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.
