Trener Rijeke Radomir Đalović, baš kao i njegovi igrači, bili su jedinstveni u stavu da su svoju priliku u derbiju propustili u prvom dijelu, posebice u uvodnih pola sata dvoboja. Sve ono što inače krasi Rijeku pred domaćim navijačima, silni pritisak i agresija od prve minute koja gostujuće momčadi nerijetko natjera na neke nerezonske i riskantne poteze, a koje Riječani često pretvore u svoju prednost, ne samo da je ovog puta izostala, nego se nisu vidjele niti “natruhe” iste. Koji je razlog tome, je li to umor koji je sigurno prisutan u riječkim redovima nakon iscrpljujućih europskih utakmica i ritma igranja svaka tri dana, ostaje za vidjeti, odnosno detektirati jer takve anomalije definitivno nisu pravi pokazatelj kvalitete i snage aktualnog prvaka.
Jasno je kao dan da Dinamo ima širu klupu i kvalitetniji skup pojedinaca na svojoj strani, no osim uvoda kada je Beljo iskoristio riječke poklone (opet jedanaesterac?!) Kovačevićevi puleni nisu oduševili svojom igrom, “moćni”, neki novi Dinamo bio je na konopcima početkom drugog dijela, no i to su odlike velikih klubova, treba istrpjeti “navalu” protivnika što je zagrebačkoj momčadi predvođenom raspoloženim Ivanom Nevistićem itekako uspjelo, na kraju ih je pomazila i sreća u situaciji gdje su Riječani pogodili dvije grede u razmaku od nekoliko sekundi, no valjda Rijeka sreću, pristupom prema utakmici u prvom dijelu, nije niti zaslužila.
Glavni sudac Patrik Kolarić je, kažu neki, na Rujevici pustio “mušku”, tvrdu igru, aktualni prvak definitivno nije u milosti sudaca no to ne može i ne smije biti nikakvo opravdanje za onakav “nedolazak” na utakmicu u uvodnim minutama. Da, mirne je duše mogao biti suđen jedanaesterac na Fruku nakon “hrvačkog” povlačenja Valinčića, zašto tome nije bilo tako zna samo Kolarić koji je s druge strane, kontakt Ndockyta i Vidovića iste sekunde okarakterizirao kao prekršaj za najstrožu kaznu…
Nema smisla plakati za propuštenim i sudačkim pogreškama, baš kao što nema smisla vaditi se na neigranje Dejana Petroviča zbog nepostojećeg crvenog kartona (ovo nije mišljenje autora već jasan i službeni stav sudačke komisije) i to apostrofirati kao glavni razlog poraza Rijeke. Kakva god da jest, Rijeka je aktualni prvak države i izostanak, ma koliko god bitnog, jednog igrača ne bi smio toliko poremetiti raspored ili toliko unazaditi momčad. Slično je Đalović konstatirao i nakon domaćeg poraza od Shelbournea, da je Majstorović bio u igri, kazao je tada, mi sigurno ne bi primili drugi pogodak. Preuzimanje odgovornosti nešto je i što se uči, znatno je više Kovačević nakon dvoboja bio kritičan prema sebi i svojoj momčadi nego što je to bio trener Rijeke, neki “zalutali” kolege pomislili bi, prema rečenom, da je Rijeka slavila s 2:0, a ne da je bilo – obrnuto.
I baš je taj Majstorović nakon dvoboja bio vrlo realan, svjestan svega onog lošeg što su Riječani trebali, a uopće nisu demonstrirali.
– Prvo poluvrijeme je bilo baš katastrofa s naše strane. Ne znam…Bez energije, bez želje, bez ičega što nas je krasilo cijelu prošlu sezonu…Mi smo momčad koja uvijek mora biti na svojih 100 posto, koja mora ići u svaki duel 300 posto. Takvi sigurno nismo bili taj prvi dio i zato nas je to i kaznilo. Dinamo nije bio nešto “wow”, nisu bili ništa što mi nismo očekivali, jednostavno smo mi bili loši i bez krvi. U nastavku smo se dogovorili igrati onako kako mi znamo, čvrsto i agresivno, mislim da smo bili puno bolji od njih u nastavku, pa stoga ostaje žal što nismo iskoristili jednu od naših šansi koju smo stvorili, mislim da bi tada rezultat bio kud i kamo drugačiji.
Pet bodova zaostatka nakon tri kola sigurno nije ono čemu se Rijeka nadala u odnosu na prvog izazivača u aktualnoj sezoni, za nešto više Rijeka će definitivno morati biti bolja, kompaktnija, čvršća i to – u seriji, a nešto će se i u rosteru morati mijenjati, neki igrači već su sada dobili puno prilika koje nisu iskoristili, dok su drugi, samo Đalović zna zašto, u drugom, pa i trećem planu…
Naravno da je to lakše kazati nego ostvariti, no sezona je jako duga i sigurno će biti mnoštvo prilika za to…
