S nemalim sam zadovoljstvom prije nekoliko dana na Morskom pročitao članak o nautičaru kojem su vez u Visu naplatili i koncesionari i, na prijevaru, obližnji restoran. Riječ je o tipično jadranskom običaju da se vez uz restoran mora prisilno platiti i večerom pa makar ne bili gladni. Usrećila me ta nesretna crtica iz više razloga.
Prvi je jer sam sličnom događaju svjedočio samo nekoliko dana ranije na Mljetu. U kasno predvečerje, sa svojeg strateškog mjesta s pogledom na najvažnije dijelove sela, vidio sam uplovljavanje malene jedrilice dubrovačke registracije. Jedriličar se pokušao vezati na jedan od posljednjih vezova uz rivu, ali u trenutak se stvorio gazda konobe.
“Ne možeš se tu vezat’, dolaze mi gosti na večeru!”
„Ne može. Dolaze mi gosti na večeru“, doviknuo je jedriličaru sijedi brkonja koji je danima od ranog poslijepodneva vrebao na svakog prolaznika ne bi li u njemu pronašao moguću mušteriju. Povremeno bi se zagledao i prema Pelješcu pokušavajući dokučiti koliko su gladne posade brodova koji su nezainteresirano prolazili kanalom.
„Samo deset minuta da odem u dućan“, molio je jedriličar.
„Da si došao ranije pustio bih te, ali sad stvarno ne mogu“, uzvratio je restorater nemilosrdno. Da je Dubrovčanin rekao da mu treba deset minuta da popije piće možda bi se brko i smilovao, ali kad je nesretnik čuo riječ „dućan“ namah mu se smrzla zmija u novčaniku, otvrdlo ionako pretvrdo srce tvrdice i nautičar nije imao više nikakve šanse.
Dok je nesretnik našao mjesto nasred sobarske uvale, spustio sidro i ukrcao se u bajbot, dućan je već zatvoren i Dubrovčanin je ostao bez provište. Na kraju se i pokupio iz Sobre na neko gostoljubivije mjesto, a možda je i samo odlutao u noć pa i dan danas traži mjesto u kojem će se privezati bez prisilne večere.
Brko je, pak, ostao nalakćen na barski stolac i te večeri nije dočekao goste. Nisu se pojavili ni oni zbog kojih je otjerao Dubrovčanina. Ni bilo tko drugi.
Magični povlašteni gosti
Drugi razlog mojoj sreći bio je jer su me svi ti događaji vratili u djetinjstvo i mladost. I nas su, kada bi se negdje pojavili s našim odrpanim Jugoplastikinim brodicama Gradac, često tjerali. U ono doba slobodnog sidrenja, bez koncesionara s bovama, vezovi su se čuvali još strože. Baš na Mljetu čuli smo to isto: „Ne može! Čuvam za goste“. Ti magični povlašteni gosti uvijek su bili ili Talijani s gumenjacima moćnih motora ili Nijemci i Austrijanci koji bi prikolicama dovukli malene glisere. Nije još bilo rugoba veličine nogometnog igrališta u jadranskim uvala. Rugoba koje uništavaju sav smisao odmora na moru. Ako ti baš treba dvadeset soba, bazen, helidrom i četrdeset sobarica, onda brate ostani na kopnu! Nije more za tebe.
Osim s Mljeta tjerali su nas i sa Šolte. Nevera nas je sa slobodnog sidra natjerala da se u nečujamskoj vali vežemo za mul. Nije prošlo ni desetak minuta, a već se pojavio ljutiti „vlasnik“ koji nam je počeo odrišivat konope.
„Mičite se! Srušit ćete mi mul!“, urlao je na nas dok smo ga zabezeknuto gledali. Nevjerica je brzo prerasla u opaki verbalni bijes i nakon nekoliko dobro odmjerenih plotuna uvreda i prijetnji „vlasnik“ se povukao na sigurnu udaljenost. Nastavio je, ipak, zabrinuto promatrati hoćemo li mu otrgnuti koji komad betonskog mula.
Iz Račišća na Korčuli, pak, nisu nas tjerali za vrijeme nevere. Tamo ipak živi milosrdniji i civiliziraniji svijet.
Produljenje sezone nitko zapravo ne želi: “Jesi normalan? Pa, poludio bih!”
„Ajte ča! Finila je nevera!“, probudilo nas je urlanje nešto prije šest sati ujutro. I što smo mogli nego krmeljavi i neopranih zubi odvezati našu ploveću čergu.
O svim tim događajima pričao sam nekadašnjoj kolegici koja se nakon puno godina vratila živjeti na Mljet i živi malo od turizma, malo od vatrogastva, intelektualnih usluga. Nabere se dovoljno. Sjedili smo u onoj istoj konobi s početka priče. Pod zaštitom lokalnog čeljadeta mogli smo u njoj samo piti, brko nije pravio probleme. Smijala se dok nas razgovor nije odveo na produljenje sezone.
„Ajte ča!“, rekla je kroz smijeh čudeći se kakve budalaštine nam padaju na pamet. Produljenje sezone je nešto o čemu svi govore, a nitko zapravo ne želi. U Starigradu me vlastiti kum umalo umlatio kada sam mu spomenuo da bi turisti možda mogli doći i u listopadu.
„Jesi normalan?! Pa poludio bih da ovako živim dulje od dva mjeseca“, vikao je. Usput, uopće ne radi u turizmu osim što ponekad namjernicima iznajmi gliser.
„Ajte ča!, ponovila je kolegica i objasnila da jedva čeka malo mira prije nego počne jematva, pa dođu masline i kad se to sve pospremi uljuljka se u zimski otočni mir.
„Ajte ča!“, vikali su prije neki dan i stanovnici Ošljaka tjerajući brodove s jednodnevnim turistima koji na njihov zaštićeni otok dolaze organiziranim turama ne donoseći im nikakvu zaradu.
Na koncu, glupom kakav već jesam trebalo mi je podosta vremena, shvatio sam da je cijeli naš turizam naopako postavljen. Umjesto da lažemo o nekakvoj urođenoj nam gostoljubivosti, kao da smo Tuarezi koji mjesecima ne vide namjernika pa svakog primaju pod šator, trebali bismo se ugledati na Francuze. Pametan narod brendirao je svoje nadrkane konobare i njihove prezirne poglede. I opet im turisti dolaze. I više nego nama. Predlažem zato da se na svim graničnim prelazima postave oznake: „Ajte ča!“. Prijevod ne treba. Ako turist ne razumije, i ne zaslužuje bolje od toga da ga svakog jutra budi skandiranje „Ajte ča! Ajte ča!“. Može i uglazbljeno u borbenu koračnicu.
Vojislav Mazzocco
Vojislav Mazzocco je jedan od najpoznatijih i najistaknutijih hrvatskih novinara, s više od 20 godina iskustva u novinarstvu. Rođen je u Splitu, a tijekom svoje bogate karijere stekao je reputaciju hrabrog, direktnog i istraživačkog novinara, poznatog po tome što nije zazirao od sukoba s moćnicima i javnim osobama. Mazzocco je radio za nekoliko vodećih hrvatskih medija i prepoznat je po svojim istraživačkim tekstovima i kritičkim komentarima. Osobito nam je zadovoljstvo najaviti da se nakon dvogodišnje pauze od stresnog novinarskog posla, pridružuje timu Morskog HR, gdje sad možete čitati njegove, pomalo drugačije, ali ništa manje zanimljive i istraživačke novinarske tekstove. O odluci da se ipak vrati pisanju nam je rekao: “Još uvijek vjerujem šta mi je dida rekao, da sam jahao na dupinima po Crvenom moru…”
PROČITAJTE JOŠ:
Herojska krstarica dala je ime poznatom dijelu Splita
Profešuri, likari, avokati, artišti, spli’ske face i zaslužnici, imali su vez sa svoje brodove u Labuda. Jedriličarski klub Labud bio je pojam splitske grandece i vez u njemu često je vrijedio više od broda. Bio je dokaz uspješnosti, pripadanju gradskoj kremi, sve dok se jahte tajkunare nisu počele gurati na
Lapsa, prvi drveni brod bez rebara na Jadranu. I to je najmanje zanimljiv dio njene povijesti
Kad bi je vidio kako siječe more pomislio bih: “Njoj ni vjetar ne treba”. Drvena, 30 stopa dugačka jedrilica, Lapsa, je brod u koji sam se zaljubio puno prije nego što sam išta znao o njoj. Vitka, oštre prove, dovoljno malena da se sakrije u svaku valu, dovoljno velika da
Izraelci zarobili Gretu jer je učila od njih: “EXODUS” – Tužna sudbina broda koji je ‘porinuo’ naciju Izrael
Od prvog trupca koji je plutao morem, brodovi su stvarali nacije. Amerike kakvu danas poznajemo, zapravo kakvu smo donedavno poznavali, ne bi bilo bez prvo Mayflowera, a poslije stotina drugih koji su dovozili imigrante spremne u nemogućim uvjetima stvoriti novi svijet. Konvoj Libertas je sa svojih 29 brodova donio ne
BALTIKA Bolnica, tvornica municije i jedan od posljednjih (neisplativih) kruzera s dušom
Kruzeri su danas ružne ploveće zgrade s desetcima, ako ne i stotinama mamaca koji putnike zovu da potroše što više novca. Brzo plove od luke do luke, noću i putnike iskrcavaju da potroše još više. Teško je danas naći brod za krstarenje koji ima dušu i priču iza sebe. Imao
Potopljena ribarica hrvatskog kapetana prisilila Američku ratnu mornaricu na predaju
Obiteljske priče su, barem je tako u mojoj obitelji, zloglasno nepouzdane. Brkanje imena, datuma, mjesta, okolnosti često čine bilo kakvu verifikaciju potpuno uzaludnim poslom. Jednu sam ipak uspio potvrditi i daleko je zanimljivija od prepričanih: “Poginuo je u sudaru koče s ratnim brodom”. Obren Kokić, nećak moje prabake Tereze, upisao
