Hajduk u pravilu svoje sezone započinje europskih putem. I nije tome tako od jučer, već doista dugi dugi niz godina. Svake nove sezone cilj je skupina europskih natjecanja, što je sasvim korektna težnja jer Hajduku je Stari kontinent neophodan, a i on je nezamisliv bez Bijelih. Redovito se nađu u “plesu kuglica” pri pretkolima, ali rijetko u grupnoj fazi.
Ako se vratimo petnaestak godina unatrag, naići ćemo na posljednju momčad kojoj je to uspjelo. U sezoni 2010./11. Bijele je do Europe vodio Stanko Poklepović i na putu do skupina srušio je rumunjske predstavnike Dinamo iz Bukurešta te Unireu. Ta je epizoda u skupinama ostala upamćena po slavlju protiv Anderlechta na Poljudu golom Ante Vukušića u posljednjim trenucima utakmice.
Od tada su pokušavale mnoge ekipe i mnogi treneri, ali do dana današnjeg Hajduk nije ugledao svjetlo skupina. Bilo je pokušaja, ali svi su bili neuspješni. Neki ranije, neki kasnije. Nekad je tome kumovala i nesreća u ždrijebu, nekad manjak sreće na terenu, no znao je presuditi i kvalitetniji protivnik. Često su bijeli u play-offu, odnosno u posljednjem pretkolu, ali tu put staje. Najbliže cilju bio je Marijan Pušnik, koji je ostao na doslovno korak od grupa jer je Hajduk tada ispao na jedanaesterce od Maccabi Tel-Aviva. Predvodnik te generacije bio je Nikola Vlašić, koji je Bijelima onomad bio što je danas Marko Livaja.
Puno se još može o prošlim sezonama, ali one se ne mogu promijeniti. Ono što mogu jest poslužiti kao opomena. Opomena koja može poslužiti kao prevencija upadanja u zamku gledanja unaprijed i podcjenjivanja na papiru slabijih protivnika. Rana u srcima novih generacija navijača stara je, evo, šest sezona. Sada je to već ožiljak, a kriva je malteška Gzira. Maltežani su unaprijed bili prežaljeni, dok su njihovi izgledi, kako se tada govorilo, “bili manji od toga da će izvanzemaljci sletjeti na Poljud”. Dogodila se tada, dakle, ona manje vjerojatna situacija i Hajdukov put je završio u prvom pretkolu. Presudio je s dva eurogola tadašnji anonimni nogometaš Hamed Kone. Bolan je to bio šamar Bijelima, a pamte se izjave hajdukovaca kako ih je danima nakon toga bila sramota prošetati gradom.
Sličan kiks, ali ipak manji od spomenutog, dogodio se Hajduku za vremena Jensa Gustafssona. Tada je nakon ukupno 210 minuta nogometa bio bolji kazahstanski Tobol, a mnogi igrači od tada će i ove sezone u europski boj s Bijelima. Dobro, tko zna bi li se dogodio Tobol da je tada u uzvratu igrao Marko Livaja, kome je ta utakmica bila jedna od rijetkih uopće u Hajdukovom dresu, a takve se može nabrojati na prste jedne ruke.
Pred vratima je sezona 24./25. i novi europski pokušaj. “Ples kuglica” Bijele je spojio s još jednim egzotičnim protivnikom. Adresa su Farski otoci, klub imena HB Torshavn. Nova je to klopka za podcjenjivanje i unaprijed upisan prolaz, ali Hajduk doista nakon rezultata prošlih sezona u nju ne bi smio upasti.
Prvenstvo na Farskim otocima je već debelo uzelo maha. HB nakon šesnaest kola zauzima drugo mjesto u prvenstvu, a da mogu biti nezgodni govori i činjenica da su prije mjesec dana u prvenstvu uvjerljivo svladali KI Klaksvik, koji je prošle sezone bio europska senzacija. Na klupi Torshavna sjedi Talijan Sormani koji će sigurno, kao i uostalom Gattuso na klupi Hajduka, dobro pripremiti svoju momčad, čija je glavna zvijezda mladi Aki Samuelsen. Dakako da je Hajduk favorit i opcija je jedino – prolaz.
Opreza nikad dosta, podcjenjivanja nikako. Dovoljno su se puta Bijeli okliznuli na ovakvim protivnicima, a otegotna okolnost navijačima Hajduka jest što je već održan ždrijeb sljedećeg pretkola, koji Hajdukov par spaja s onim Trabzona i Ružomberoka. Nekima su već misli na tom paru, dok drugi upozoravaju na oprez. Hajdučkom svijetu ni u ludilu ne treba još jedna ozbiljna rana, bilo ih je kroz povijest dovoljno. Činjenica koja ipak smiruje jest da se jedan Perišić, Livaja ili, recimo, Rakitić ne čine kao igrači koji će pomisliti da će Torshavn pasti sam. Dapače, najave iz otočkog tabora kazuju da oni na Poljud dolaze spremni odigrati dobru utakmicu, a najvažnije im je zadržati svoj identitet. Pomalo je i floskula pomisliti da Hajduk s ovakvim imenima i trenerom izgleda kao spreman za euroskupine, a uz to neozbiljno je tako nešto pomisliti prije nego je sezona uopće krenula.
Mnogi kažu da će najveća snaga ovogodišnjeg Hajduka biti Gennaro Gattuso na klupi. Talijan je, prema viđenom na pripremama, u nešto više od mjesec dana dobro podmazao bijeli stroj, a usvojeni su i neki mehanizmi u igri. Srpanj je jedan od mjeseci poznate splitske euforije koja je istini za volju nešto sramežljivija nego obično, ali dolazak Ivana Rakitića razbuktao je ambicije. Momčad s Farskih otoka još nije dobila nikakve nadimke, a onaj tko tako nešto pokuša biva brzo opomenut. Floskula da danas svatko igra nogomet je već izlizana, ali Bijeli na temelju ranije opisanih izleta u Europi nemaju pravo podcjenjivati nikoga, pa ni Farane. Dovoljno se valjda Hajduk puta opekao da bi se ponavljale iste pogreške. Gattusovi se puleni sigurno neće uvući u takvu vrstu zamke. Objektivno, kvaliteta je debelo na njihovoj strani, ali to moraju potvrditi u 180 minuta nogometa.
Iako je sport pun potrošenih fraza, jedna od njih je ipak najbitnija što se tiče pristupa. Do uspjeha se dolazi korak po korak. Prvi korak: Torshavn. Poljud, ovog četvrtka, od 21 sat.
