Bio je vojnik, rastavljao je kalašnjikov, nosio uniformu i gledao ravno. Danas nosi šarenu klaunsku kapu, čupa zeke iz šešira i okuplja dicu iz cilog svita oko svog balona.
Nikola Barbarić iz Splita, poznat kao klaun Spartanko Smotanko, u posljednjih šest godina nastupio je više od 1500 puta i nasmijao više od 100.000 dice – i kako sam kaže – izmamio sigurno “preko milijun osmijeha”.
Priča počinje kao i mnoge dobre priče – kontra svih očekivanja.
– Roditelji su mi govorili da se držim sigurnog posla, da se ostavin gluposti… E, tada san zna da san na pravom putu! – kaže Nikola.
Danas Spartanko ima i svoju pjesmu. Kako je došlo do toga?
– Požalio sam se prijatelju Jošku Gerželju da bih volio imati svoju pjesmu, ali cijene su bile previsoke. On je uzeo harmoniku, gitaru, flautu i mikrofon, i s mojom suprugom Vanjom složio prve stihove. Snimili su pjesmu kod barba Zlatka Radulovića, a onda se uključila i susjeda Jelena Buble, akademska pjevačica, koja je okupila dicu i organizirala probe. Koreografiju je osmislila Kaja Botica iz plesne škole “Clique” i tako smo nastupili na Malom Splitu – i zamalo osvojili prvo misto. Kažen “zamalo” jer je to moja subjektivna procjena – smije se Spartanko.
Kako je “Supertalent” utjecao na razvoj karijere?
– Audicija je bila vrhunska, publika na nogama, a ja u balonu. Dok sam vozio za Split, u glavi sam samo vrtio reakcije publike i žirija. U polufinalu mi je Maja Šuput rekla da će me zvati na Bloomov rođendan – još čekam poziv!
Fabijan mi je htio dati zlatni gumb, ali nije bilo više slobodnih. Bilman je bio pravi podržavatelj, a Martina je plakala od smijeha na audiciji, pa bila stroža u polufinalu – i to razumim. Tada nisam imao dovoljno dobru točku za finale, konkurencija je bila jaka. Al‘ presritan san što sam dogurao do polufinala. Razmišljam o tome da se opet prijavim – kaže.
Prije klauna bio si vojnik. Pa trener. Pa osnivač Sportske akademije Sparta. Kako je došlo do toga?
– Akademija mi je rasla, a vojska više nije mogla pratit moju viziju. Kad me je vojna policija tila poslat u časničku školu, supruga mi je bila trudna. Odbio sam visoki čin i dao otkaz. Mnogi su rekli da ću požalit, ali eto – još nisam. Korona me natjerala da počnem radit terenske nastupe i rođendane i tako sam malo-pomalo postao – specijalac za zabavu.
Imaš završena dva i pol faksa, a pušeš balone. Zašto?
– Završio sam Kineziološki fakultet, Fakultet sportskog menadžmenta i edukaciju za trenere vrtićke dice. Studirao sam i rani i predškolski odgoj, ali zbog prometne nesreće stao sam pri kraju druge godine. Svi mi govore da završim još tu jednu, ali uz troje dice – Mihaela, Lea i Rozu – dvije ribice, Riki i Kiki, te zeku Čuda, jednostavno ne stignem. I ne trebam kravatu da radim ono šta volin – govori Spartanko.
Ipak, obitelj je vjerojatno na prvom mjestu?
– Bit roditelj važnije mi je od klauniranja. Nekad odbijem nastup jer osjetim da trebam biti doma. Ako ja nisam sretan doma, teško ću donijeti sreću drugima. Supruga Vanja mi je najveća podrška – sve nastupe ona bukira. Kako puni raspored sve dalje i dalje, pitam se je l‘ to namjerno – smije se.
Na kome vježbate nastupe?
– Moja su dica prvi filter za sve nove trikove. Kad nešto prođe njih, ide na moju humanitarnu turneju po dječjim domovima i onda u moj glavni show. Sad radim “Čarobni balon show” – najdraži mi dosad.
Hoće li Spartanko dobiti šegrta?
– Ne planiram imat šegrta jer je Spartanko – ja. Ali rado dijelim znanje po vrtićima, klubovima i rođendaonicama. Pomažem kolegama da nauče kako radit s vrtićkom dicom – to me jako veseli.
Neka poruka za kraj?
– Ako sreću ne primaš, ne možeš je ni dat. Zato prvo gledam da sam ja sritan – da to mogu širit dalje. Jer čarolija je stvarna, samo je tribaš znat prizvat – zaključuje Spartanko.
