Posjetili smo ‘bosansku Opatiju’: Jugoslavenska elita ovdje uživala, a sad desetljećima propada

Krhotine stakla pucaju pod nama dok nesigurnim korakom izbjegavamo rupe u dotrajalom podu, urušene grede, hrpe šute i raznog otpada, pokoju staklenu bocu žestice češke proizvodnje staru barem deset, dvadeset godina… Stanemo radi predaha, a oči skrenu prema jednoj od devastiranih soba nekadašnjeg velebnog odmarališta. Pogled koji nam se pruža istovremeno je prekrasan i tužan. S lijeve nam je strane Pelješac, s desne horizont beskrajnog plavetnila pučine, a između, kao uostalom i svuda oko nas, smeće, prašina i smrad starosti koji se miješa s mirisima borova i ružmarina, praćen pjevom cvrčaka. Slika dalmatinskog raja i pakla ovdje se spaja u jedno.

“Kako mi se srce ne bi stegnulo kad ovo vidim”, sjetno nam kaže Obrad Lalovac. Nalazimo se u Gradcu, najjužnijem mjestu Splitsko-dalmatinske, na granici s Dubrovačko-neretvanskom županijom. Desetljećima je, za vrijeme Jugoslavije, Gradac bio poznat i kao “bosanska Opatija”. Izgradnjom pruge turisti bi od Sarajeva došli do desetak kilometara udaljenih Ploča, a Gradac je plijenio pozornost svojom nevjerojatnom prirodnom ljepotom, ali i luksuzom.

Jer ovdje se u Jugoslaviji ljetovalo kao i u Opatiji, večeralo se u luksuznim restoranima, a baš u ovoj ruševini kojom nas Obrad vodi, bivšem odmaralištu “Đuro Salaj”, na pozornici terase udaljene desetak metara od mora, pjevali su velikani jugoslavenske estrade, Oliver Dragojević, Tereza Kesovija, Indexi, Neda Ukraden… Obrad nas iznenađuje podatkom da je upravo u Gradcu živjela i radila majka Gorana Bregovića, svi su je znali kao Cicu, a bila je zaposlenica na blagajni, pa će Gračani reći kako je i Bijelo dugme, eto, baš ovdje u “Salaju” počelo graditi karijeru.

Tajna sobe 110

Tema koju otvaramo Obradu je bolna jer je, kao diplomirani hotelijer i ugostitelj, 1979. preuzeo upravljanje ovim odmaralištem, jednim od čak devet jugoslavenskih radničkih odmarališta koje su nekadašnje radne organizacije izgradile baš tu u Gradcu, naselju koje danas broji oko tisuću duša. “Salaj” je bilo najveće, a izgradili su ga Titovi rudnici mrkog ugljena Tuzla. Zgrada uz pomoćnu ima četiri i pol tisuće kvadrata i oko tri tisuće kvadrata “okućnice” tik do mora. No, unatoč svojoj spektakularnoj lokaciji i potencijalu za vrhunski, elitni turizam, ona već desetljećima propada. I time, kako ćemo nešto kasnije doznati u Općini, stvara i velike probleme cijelom naselju koje je i dalje hit-destinacija za obiteljski turizam, naročito popularna među gostima iz BiH, ali i Poljske, Češke, pa i daleke Švedske.

“Bili su to dani za pamćenje. Hotel je s pomoćnim ležajevima imao 324 kreveta. Spavali su ovdje radnici koji su imali puni pansion, ručak, doručak i večeru. Hrana je bila fantastična, konobari vrhunski, s razlogom su nas uspoređivali s Opatijom. Otvorili bismo nekada i prije Uskrsa, a radili do kraja desetog mjeseca i uvijek je sve bilo puno. Sada, eh, sada… Gledaj pa reci, meni je teško i gledati“, govori nam naš vodič dok se probijamo kroz gomilu smeća. Iako devastiran do neprepoznatljivosti, za Obrada svaki dio ovog objekta ima priču. Slike su u njegovoj glavi žive.

“Eto, tu je bila recepcija, tamo moj ured. Dođi da ti pokažem kuhinju, imali smo najbolji inventar, vrhunsko posuđe. Dolazili su i radnici i direktori, rukovoditelji, ma nema političara koji se nije ovdje odmarao. Dobro, ‘ajde, Tito nije bio, ali ovi ispod njega jesu. Čest nam je gost bio tada izuzetno moćan čovjek Musa Jola, direktor Aluminija Mostar. Bila je to tada jedna od najjačih tvornica u bivšoj državi, a za njega je uvijek morala biti spremna soba 110. Znali smo da će unutra spavati ili on ili netko od njegovih direktora, volio je iz nekog razloga baš tu sobu, iako ih je većina bila jednaka, a više od polovice imalo je pogled na more”, priča Lalovac.

Potresna zona 9

“Za tadašnje standarde ovo je odmaralište bilo vrlo luksuzno. Sobe su bile opremljene centralnom klimom i grijanjem. Bili smo prvi hotel na Makarskoj rivijeri koji je imao solarne panele na krovu. I to je pokradeno, ali za time je sada kasno plakati. Ne ide mi, eto, baš mi ne ide u glavu kako država može dopustiti da ovaj biser toliko godina propada. Kada smo radili, ovdje je bilo i do osamdeset zaposlenih, a gosti su bili prezadovoljni i uvijek su se rado vraćali. Odbijam vjerovati da to danas nije moguće”, govori nam Obrad Lalovac. A iako djeluje oronulo, hotel “Đuro Salaj” zapravo je mlad, jer je rekonstrukcija koja je obavljena 1985. bila izuzetno temeljita.

“Statika odmarališta netaknuta je. Zgrada je na stupovima koji su ukopani nekoliko metara u more. Gradilo se za ‘potresnu zonu 9’, po tada najvišim standardima zaštite od potresa. Zato on i stoji ovako gordo, iako iznutra očerupan”, priča Obrad dok mi bez problema možemo zamisliti kako je ispred hotela lijepo uređena marina, a u njoj skupe jahte čiji vlasnici uživaju u mirisu ribe s gradela i maslinovu ulju po čijoj je kvaliteti ovaj kraj poznat i izvan Hrvatske.

Umjesto toga, turisti na glavnoj šetnici nailaze na prizore koji ih natjeraju da se zapitaju je li ovuda netom protutnjao neki rat. A “Salaj” je ovdje samo jedna zgrada, jer u nizu ih je osam. Tu su Vila Bosanka u vlasništvu Željeznica BiH, kompleks Saobraćajci istog vlasnika, kompleks H20 nekadašnjeg bosanskohercegovačkog Sindikata željezničara i građevinara, odmaralište “Mostarci”, čiji je status jedini riješen jer ga je Grad Mostar uspio prodati nepoznatom kupcu, no i dalje je u ruševnom stanju. S “Valtera Perića“, koji je na samoj ulici, samo što ne otpadne koji komad na mnogobrojne turiste. Ukupno se u malenom mjestu za odmarališta našlo čak 66 tisuća kvadrata zemljišta, a “Salaj” je goste primao i u teškim, ratnim vremenima. Tada su stanovnici Gradca pokazali koliko im je srce.

Sve propalo

Jer, da biste razumjeli nastavak ove priče, treba spomenuti kako je Gradac sjedište istoimene općine koju čini pet naselja, danas ono što je Hrvatska turistička zajednica davno oglašavala za cijelu Hrvatsku – “Mediteran kakav je nekad bio”. Nećete ovdje naići na “party” turiste, razuzdane galamdžije niti narodnjačke klubove. Ovdje se djeca igraju na plaži dok roditelji u restoranima uz more uživaju u hrani i čaši dobrog vina, a smještaj se temelji na privatnim iznajmljivačima koji goste tretiraju kao članove obitelji jer im mnogi dolaze desetljećima. Svoju velikodušnost u Gradcu su pokazali strašne 1991., kada je pao Vukovar. Među prvima su se ponudili smjestiti izbjeglice, a dali su im ono najbolje što su imali – odmaralište “Đuro Salaj”.

Dok su vukovarske izbjeglice unutra boravile, odmaralište je radilo baš kao i prije, s vrhunskom hranom i nasmiješenim osobljem, a mnogo su pomogli i stanovnici Gradca koji su Vukovarcima donosili hranu i sve drugo što im je trebalo. “Vukovarci su otišli, a iza sebe su ostavili toliki red da bi se praktički odmah moglo pustiti goste unutra, samo možda malo pomesti. Toliko su pazili na ovaj objekt, baš kao što smo i mi pazili na njih”, govori nam Lalovac koji je, kao vrsni stručnjak, i danas u mirovini predavač ugostiteljstva na jednom privatnom visokom učilištu, a karijeru je nakon “Đure Salaja” nastavio u velikim domaćim hotelskim lancima.

O politici on neće, njega i još jednog ugostitelja iz “Salaja”, Nebojšu Đukića koji je bio šef sale, zanima samo tko je toliko slijep pored zdravih očiju da ne vidi ovo bogatstvo koje iz dana u dan trune. “Ja sam ovdje odradio praksu 1983., onda sam radio drugdje, pa se vratio ‘Đuri Salaju’ sve do kraja, a onda je sve propalo. Eh, da se lijepo živjelo i radilo, jest…”, nostalgičan je i Nebojša, kojeg smo zatekli baš ispred nekadašnjeg radnog mjesta. Rado prođe ovuda, pogledati makar i ovo što je ostalo od nekadašnje ljepote.

Samo Marić

Zbog cijele situacije ništa manje ogorčen nije ni mladi načelnik Gradca, SDP-ovac Matko Burić, koji je na nedavnim izborima osvojio treći mandat. I u njemu treći put pokušava rasplesti gordijski čvor gradačkih odmarališta. “Općina je tu, nažalost, nemoćna. Riječ je o međunarodnom problemu jer je vlasništvo uglavnom u Bosni i Hercegovini, tako da to mora raspletati država. A zašto nas ignoriraju, e to nikomu nije jasno. Otkako sam načelnik, promijenio sam pet ministara državne imovine. Ove godine opet sam pisao Branku Bačiću. Znate li što mi je odgovorio? Ništa!”, ljuti se Burić, koji od petorice ministara državne imovine koji su se “izredali” na pitanjima “Đure Salaja” i ostalih odmarališta kao jedinog poduzetnog izdvaja Gorana Marića.

“Eto, on je barem došao u Gradac, čak je i obišao ovaj kompleks. Raspisao je natječaj za zakup, da se objekti daju u koncesiju na trideset godina. Itekako je bilo zainteresiranih, no problem je što ovdje na svakom objektu treba nešto raditi, dograđivati, rušiti. Sobe ne zadovoljavaju današnje standarde. E, sad, da bi se gradilo ili obnavljalo, potrebno je imati vlasničke papire jedan kroz jedan, a to država nema. Tako je 2018. sve naoko počelo, a onda ipak propalo”, zdvaja načelnik Burić.

Gradac, kao i svaka druga općina, napose one turističke, ima strog komunalni red kojeg se svi moraju pridržavati. Neuređeno zemljište – kazna. Neuredno pročelje ili fasada koja prijeti prolaznicima – kazna. Smeće koje narušava izgled zemljišta… No, pogađate, za sve je propisana kazna. Pa su ovdje, u nedostatku bilo kakvih logičnih mogućnosti, posegnuli za onom koja najbolje dočarava apsurd situacije u kojoj se nalazi. Burićeva vlast tako – piše kazne državi.

Nesaglediva šteta

“Dosad smo ih napisali za više od pedeset tisuća eura. Ma, to je i malo. Da sada kažem komunalnom redaru da snimi i popiše sve prekršaje na svih osam objekata, to bi bilo barem 100.000 eura. No država se žali na temelju toga da Republika Hrvatska ne može biti odgovorna za prekršaj koji se temelji na prekršajnom zakonu. Oni se žale, a mi pišemo kazne. Svjesni da se nećemo naplatiti, ali barem da ih podsjećamo na taj problem”, objašnjava Burić.

Valja ovdje reći kako je Gradac, u odnosu na susjedne, veoma bogata i razvijena općina čiji je budžet oko četiri i pol milijuna eura godišnje. Sve se ulaže u razvoj. Uređena su mjesna kupališta, izgrađeni moderni tuševi s naplatom po sekundama korištenja, javni toaleti uz plažu besprijekorno su čisti, a jedan od restorana, udaljen dvije minute hoda od ruševine “Đure Salaja”, natječe se i za prestižnu Michelinovu zvjezdicu. Ukratko, ovaj netaknuti biser Jadrana trpi nesagledivu štetu time što ne mogu apsolutno ništa učiniti da se pitanje ruševina bivše države napokon makne iz njihove lijepe i mirne zajednice. Da i ne govorimo, napominje načelnik Burić, kako je sve to i opasnost za turiste.

“Nedavno se baš iz jednog objekta odlomilo staro deblo palme. Palo je na ljude koji su šetali. Srećom, nitko nije ozbiljnije ozlijeđen. Recite mi sad, tko bi morao snositi krivnju i plaćati odštetu da su ozlijeđeni!? Općina, naravno. Država nikada ništa nije kriva”, gorko će naš sugovornik. Vraćamo se malo u povijest, u vrijeme dok je tadašnji načelnik, danas 41-godišnjak, bio tek maleno dijete. Svi problemi, smatra on, počeli su 1991. “Država je tada donijela uredbu o zabrani raspolaganja državnom imovinom. S jedne strane, to mogu razumjeti, pogotovo u kontekstu otimačine koja je zavladala tih godina. Trebalo je spriječiti da netko bez uložene lipe dobije u vlasništvo luksuzne nekretnine. No danas ta uredba više nema baš nikakvog smisla. Djeca koja su rođena kada je ta uredba donesena danas imaju svoju djecu koja idu u školu”, dočarava slikovito gradački načelnik situaciju.

Nema smisla

Po njegovu mišljenju, ovo možda nije problem samo za Ministarstvo državne imovine, odnosno aktualno Bačićevo “megaministarstvo” koje “drma svime, od prostornih planova do raspolaganja imovinom”.

“Svjesni smo i da se mnogo toga promijenilo nakon zagrebačkog i petrinjskog potresa. Jednako tako, svjesni smo i da je situacija u Bosni i Hercegovini često još složenija nego u Hrvatskoj. Problem je što ni oni ne mogu razriješiti tko je stvarni pravni sljednik ove imovine, i ondje se vode različiti sudski sporovi. Zato mislim da je to, kao prvo, pitanje koje mora rješavati Hrvatska na međudržavnoj razini, ali i uz više resora, uključujući i Ministarstvo pravosuđa. Postoje zakonske odredbe, nije Gradac jedinstven slučaj. Postoji mogućnost izvlaštenja uz obeštećenje vlasnika. No, to Općina sama ne može niti smije provesti. Da se razumijemo, ja uopće nisam zagovornik toga da se ovi objekti nekomu uzimaju, ali moramo se početi suočavati sa situacijom da to sada traje već tri desetljeća i da nanosi ozbiljnu štetu turizmu našeg kraja. Ljudi se ovdje trude, rade kako bi cijelo mjesto bilo lijepo i uredno, kako bi nam se naši vjerni gosti uvijek rado vraćali. Što da im kažemo kada nas svake godine pitaju što vam je ovo i čude se kako je moguće da je tik do luksuznog restorana ruševina prepuna trulog namještaja za koju se mi ne smijemo ni pobrinuti”, pita se Burić.

Ovi nekoć vrijedni objekti nisu se našli čak ni na nedavno objavljenom popisu 32 nekretnine od strateškog značaja za državu od kojih se očekuje ostvarivanje značajne financijske, gospodarske, razvojne i društvene koristi.

Nova tranša

“Računajte da je u tim objektima nekoć bilo i do tisuću ležajeva. Dobro, naravno da po današnjim turističkim standardima ne bi bilo toliko, ali jamčim vam da bi aktivacijom tih objekata bilo stvoreno barem stotinu novih radnih mjesta. Dakle, evo državi doprinosa, zdravstveno, mirovinsko, porez na dohodak. Zatim, evo još PDV-a, poreza na dohodak, poreza na turizam i turističku potrošnju, boravišne pristojbe, porez na dobit koje bi tvrtke koje bi tu radile ostvarivale. To su milijuni eura koji su u proteklim desetljećima mogli završiti u državnom proračunu, a nisu. Zar smo uistinu toliko bogata država da nam to ne treba? Da se mene pitalo, Hrvatska je odmah trebala izraziti interes za kupnju tih objekata”, govori Burić.

Iako o konkretnim imenima i tvrtkama ne želi govoriti jer su to poslovne tajne, kaže kako su mnogi zainteresirani investitori u proteklih osam godina otkako je na čelu općine pohodili Gradac. Došli bi, snimili situaciju i pitali “koliko”, bez previše razmišljanja. Bili su to domaći hotelijerski lanci, ali i inozemne grupe iz zemalja poput Turske i Švedske. Svaki je razgovor stao kada bi načelnik morao u očaju slegnuti ramenima i investitore uputiti na državu. Što dalje? Što će biti idući korak?

“A što jedino mogu? Idem nazvati komunalne redare i reći da napišu još jednu tranšu kazni Hrvatskoj. Kad se već ne žele baviti ovim objektima kako treba, neka se barem bakću s pisanjem žalbi na te kazne, da ne zaborave da postojimo, ako već i nisu”, zaključuje načelnik općine Gradac Matko Burić.