Kralj Solomon je dilemu čije je dijete odlučio riješiti naredbom da se dijete prepolovi na pola. Nešto slično činilo bi se kao jedino adekvatno rješenje dok slušate prvo jedne pa onda druge sudionike spora oko vlasništva obiteljske grobnice na jednom groblju sv. Frane u Sinju – da neki sofisticirani stroj prepolovi prvo grobnu ploču, a potom u podzemnu unutrašnjost vječnog počivališta na pola, kako bi zavađeni članovi obitelji mogli i u smrti biti dosljedni u odvojenosti od najbliže rodbine koju su za života izbjegavali.
U sporovima takve i slične vrste određeni uspjeh postiže medijacija, odnosno način rješavanja sporova u kojem stranke uz pomoć treće nepristrane osobe rješavaju svoj spor. Medijator zavađene strane pokušava smirujućim glasom i snagom racionalnih argumenata privesti za stol i spor okončati za obje strane zadovoljavajućim rješenjem. Nažalost, u određenim slučajevima “ništa osim kubure” ne rješava probleme među posvađanim članovima obitelji.
– Ja sam dobar dio života provela izvan Hrvatske i otkako sam se vratila u moju domovinu samo se problemima moram baviti, nažalost. Jedan od problema koji mi zadaje najviše briga jest obiteljska grobnica. Moj pokojni otac je 1975. godine dobio mjesto na sinjskom groblju za korištenje. Tada je postojala firma “Vještić gora”, koja se kasnije podijelila na “Vodovod” i “Čistoću Cetinske krajine”.
On je umro još prije Domovinskog rata, a majka nam je umrla prije nekoliko godina, i od tada se sa svojom braćom sporim i oko grobnice. Moj otac je sagradio grobnicu na mjestu koje mu je dodijeljeno sedamdesetih godina. Ali, moja dva brata imaju veliki utjecaj u Sinju i oni su isposlovali da njima pripadne grobnica koju je napravio naš pokojni otac i koja bi trebala biti zajedničko vlasništvo.
Kao glavnog krivca smatram “Čistoću Cetinske krajine” jer su oni upisali moju braću samo na temelju njihove izjave da su grobnicu oni sagradili, a ne naš otac – pojadala nam se gospođa, ne štedeći svoje žuči ni na račun Općinskog suda koji je svojom odlukom iz prosinca prošle godine ustvrdio da vlasništvo nad grobnicom pripada braći, a ne i njihovim sestrama, od kojih se jedna iz subjektivnog osjećaja očaja obratila nama.
Jedan od članova dijela obitelji koji su u sporu s našom prethodnom sugovornicom odgovorio nam je vrlo kratko da je navedena gospođa pokrenula sudski spor i da je odbijen njezin tužbeni zahtjev.
– I to je to što vam imam reći. Nismo mi jedini što se sporimo na sudu, sada čekamo odluku Županijskog suda, pošto se dotična žalila na presudu Općinskog suda – kratko nam je pojasnila, ne želeći ulaziti u detalje.
Sad kad imamo glavne protagoniste dramskog zapleta pod reflektorima, potrebno je kontekstualizirati stvari. Groblje je po Zakonu o grobljima vlasništvo jedinice lokalne samouprave, ali upravitelj groblja daje grobno mjesto na korištenje određenoj osobi. To je u ovom slučaju učinila tvrtka “Vještić gora” koja se u međuvremenu podijelila na “Vodovod” i “Čistoću Cetinske krajine”. Potonja tvrtka je zatim preuzela zadatak upravljanja grobljem, zajedno s papirologijom “Vještić gore”.
Problem je što u papirima, onima kojih ima, nikakvih podataka nema. U to vrijeme vladali su usmeni dogovori, u malim sredinama svatko je znao što je čije, a groblja nisu bila sporna i nikome nije ni padalo na pamet pravno ih regulirati. Uostalom, dugo je trebalo proći pa da se grobnice počnu tretirati kao imovina te počnu uvrštavati u oporukama.
Ovdje treba napomenuti da je prvi Zakon o grobljima u Republici Hrvatskoj donesen 1998. godine. Od 2000. godine “Čistoća Cetinske krajine” počinje naplaćivati grobne naknade koje se upućuju nositeljima prava raspolaganja grobnim mjestom. Od iste godine počinje i proces upisa (pozivi su se slali javno) u grobne evidencije korisnika, budući da je do tada vladalo pravilo “podrazumijevanja”, svojstveno manjim sredinama.
Uglavnom, ocu obitelji čiji se potomci danas povlače po sudovima dano je pravo korištenja grobnog mjesta 1970-ih. U međuvremenu je netko sagradio i obiteljsku grobnicu (dvije sestre, od kojih je jedna naša sugovornica, kažu da je grobnicu sagradio otac, dok njihova dvojica braće (jedan je prije dvije godine preminuo) tvrde da su je oni sagradili.
No, od 2000. godine ni braća ni sestre nisu plaćali grobne naknade “Čistoći Cetinske krajine” (riječ je o samo trideset eura godišnje) niti su se odazivali na javno slane pozive za upisom u grobne evidencije. Sve do 2016. godine, kada su dvojica braće platili sve zaostale grobne naknade od 2000. godine i tom prilikom se u evidenciji “Čistoće Cetinske krajine” zaveli kao korisnici prava na raspolaganje grobnim mjestom na temelju izjave dane pod punom materijalnom i pravnom odgovornošću.
U toj izjavi stoji da su oni, a ne njihov otac, kako tvrde sestre, napravili grobnicu. Vrijedi napomenuti da su za svoju tvrdnju, ovjerenu kod javnog bilježnika, kasnije na suđenju imali nekoliko svjedoka koji su dali za pravo njihovim tvrdnjama. Njihova sestra, naravno, ne priznaje izjave svjedoka, ali ih, što je važnije, priznaje sud.
Ono što je naša sugovornica rekla da su na osnovu svoje izjave njezina braća zavedena kao isključivi nositelji prava na raspolaganje grobnim mjestom, potvrdio nam je i bivši zaposlenik “Čistoće Cetinske krajine” koji, budući da živi između dvije vatre, odnosno mora komunicirati i s jednom i s drugom stranom obitelji, nije htio govoriti pod svojim građanskim identitetom.
Službeni odgovor “Čistoće Cetinske krajine” do trenutka objave teksta nismo dobili i rado ćemo ga objaviti kada stigne. Ali, zato smo od osobe koja je svoj radni vijek provela u toj firmi saznali ponešto o ovoj pomalo bizarnoj problematici.
– Ja ne znam kako se oni ne umore od toga. Punih 45 godina nisu u stanju dogovoriti se. Mi ne znamo tko je izgradio grobnicu jer sestre tvrde da ju je otac izgradio, a braća da su je oni izgradili. Uputili smo ih da taj svoj obiteljski problem riješe sporazumno, da nam dostave rješenje i da popišu korisnike koji imaju pravo ukopa, jer mi te podatke nismo imali.
Otkako su braća isplatila zaostale grobne naknade i pod punom pravnom i materijalnom odgovornošću izjavili da su oni sagradili grobnicu, u evidencijama su upisani kao nositelji prava raspolaganja. Nama je kao firmi u interesu da netko bude zaveden i da se mogu grobne naknade naplaćivati – rekao nam je naš sugovornik.
