“K’o san je prošla naša predstava”, u raznim se prigodama često mogu čuti ili pročitati ove riječi iz Prosperova monologa u Shakespeareovoj “Oluji”. Zanimljivo, rjeđe su čuju u samim predstavama “Oluje”, što ovisi o prijevodu koji se igra. Naime, rečenica o snu može se jedino naći u prijevodu uglednoga hrvatskog književnika i prevoditelja Antuna Šoljana (1932.-1993.), pri čemu se on baš i nije izravno držao Shakespeareova izvornika: “Our revels now are ended”. U prijevodu Milana Bogdanovića rečenica glasi: “Jer svršena je naša svečanost”. Ali, upravo je tvrdnja o snu iz Šoljanova prijevoda toliko moćna da se u nas čak otela Shakespeareu i krenula u samostalni život izvan konteksta predstave, pogotovo što je Šoljanov nastavak jednako nezaustavljiv: “Naši su glumci, k’o što rekoh, bili sve sami dusi i rastopiše se u zrak, u puki zrak, u ništa.” Poslužila je, eto, i meni kao uvod za napis o duljini trajanja predstava na Igrama. Postoje, naime, dvije vrste kazališnih gledatelja. Jedni se s puno povjerenja prepuštaju predstavi, a drugi prije početka na sve strane zapitkuju: “Zna li se koliko traje?”
Poticaj za ovu temu bio mi je katalog Igara iz 1955. godine, u kojem je za svaku predstavu navedeno očekivano trajanje. Za Vojnović/Gavellinu “Taracu” u Gružu piše da traje od 21.00 do 22.30. “Dundo Maroje” Bojana Stupice u izvedbi Jugoslovenskog dramskog pozorišta Beograd bio je pola sata dulji, jednako kao i Gavellina “Ifigenija na Tauridi” u parku Gradac, te Fotezova mješkulanca “Novele od Stanca” i “Tirene” pred Sponzom i Malom fontanom. Po dva i po sata trajali su Shakespeare/Fotezov “San ljetne noći” na Gracu i Corneille/Habunekov “Le Cid” na Revelinu. Rekorder VI. sezone Igara bio je “Hamlet” u režiji Marka Foteza: “Početak u 20.30 sati, svršetak oko 24 sata.” Kako je “Hamlet” imao status hit-predstave koja je proslavila Igre, u programu iz 1955. upisano je čak 10 izvedbi te drame.
Urednici kataloga s navedenim podacima o vremenskom trajanju predstava bili su Miše Račić i Frano Čale. Iduće, 1956. godine, uredništvo je preuzeo Marko Fotez i podatak o trajanju predstava – zauvijek izbacio! Tako se do danas, tek u nekim ekstremnim slučajevima u novinama može naći podatak o duljini predstava na Igrama, kao što je recimo bila “Obrana Sokratova” na Lovrjencu 2013. slovenskoga redatelja Tomija Janežiča. Napomenu da je predstava “prema Sokratu” publika je uistinu spoznala tek ulaskom u gledalište ograđeno sa svih strana crnim zastorima poput neke camere obscure. Scene u sredini uopće nije bilo, pa su posjetitelji na dvije sučeljene tribine gledali jedni u druge, a tek se tonski iz zvučnika čulo mrmošenje ponekih Platonovih rečenica, ali i svih mogućih drugih tonskih isječaka, šumova i razgovora, s nakanom asocijativnoga pretapanja suvremenoga Dubrovnika i drevne Atene.
“Gledatelji će nakon predstave izaći kao bolji ljudi”, govorilo se u najavama. Pokazalo se da su izlazili kao iscrpljeni ljudi, koji čak nisu uspjeli uloviti ni to kad je kraj, pogotovo oni koji su gledali generalnu probu u trajanju 2 i po sata. Nakon generalke u Igrama je nastala je svojevrsna frka i zbrka. Najprije da će “predstava” biti skraćena na 45 minuta, da bi ipak ostala na 90-tak. U osvrtima, neki su kritičari osuđivali publiku “da nije htjela shvatiti”, drugi su predstavu proglasili “mučenjem”. U svakom slučaju, brzo je odletjela u zaborav!
Da teatarsko vrijeme nije istovjetno s realnim, svjedoči možda najdulja po trajanju predstava ikad izvedena na Igrama, gostovanje Shakespeareovog “Othella” velikog litavskog redatelja Eumintasa Nekrošiusa (1952. – 2018.) i njegova teatra “Meno Fortas” iz Vilniusa. Najbolje je to opisao Branimir Pofuk u “Večernjem listu” 2017. godine: “Bio je kraj kolovoza 2002. godine i 53. izdanja Dubrovačkih ljetnih igara. Autobusi su nas odvezli u kamenolom Dubac, gdje je te večeri zapuhao prilično hladan vjetar. Gledalište je bila montažna, sve samo ne udobna tribina, a predstava je trajala barem četiri sata, ako ne i dulje. Na kraju smo bili ukočeni, promrzli i pretužni što je već završilo.”
Pučkim jezikom rečeno, teatarsko vrijeme traje sve dok do mozga ne počnu pristizati signali “presvijetle” da je stolica neudobna, neovisno o stvarnim satima i minutama predstave!
