Kratak put od Trumpovog ultimatuma Putinu do zadovoljstva ruskim vođom
- Siguran sam da su Trumpovi ultimatumi bile i ostale samo puste riječi kako bi se domaćoj i svjetskoj javnosti pokazale njegova snaga i odlučnost, iako su one u biti svedene na stvarnost kako na ukrajinskim bojišnicama, tako i na globalnoj sceni.
- U okrutnom svijetu geopolitike priznaje se samo sila. Ako nje nemaš, u tom svijetu nemaš što tražiti jer će te snažniji suparnik jednostavno prožvakati i ispljuniti u ropotarnicu povijesti.
- Na zapadu je zapravo sada konačna odluka hoće li braniti svoj globalni monopol kojeg je uživao već gotovo tri stoljeća (tu se naravno misli na ključne sile koje na zapadu o svemu i odlučuju) pod savku cijenu, ili će konačno prihvatiti geopolitičku stvarnost i pristati na multipolarnost kao zadanu nužnost.
Bijela kuća je, kako je to u prošli četvrtak napisao američki medij Axios – objavila kako je nakon nedavnog nezadovoljstva Donalda Trumpa Vladimirom Putinom, on ponovo postao zadovoljan ruskim predsjednikom. Istodobno se Trump naljutio na francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, kaže isti medij, jer je od njega zatražio zauzimanje oštrijeg pristupa prema Putinu. „Dvije supersile“ krenule su u ozbiljan preustroj globalne slike svijeta – stav je američkog, dobro informiranog medija.
Ovaj uvod zapravo je i sukus stanja uoči prošlotjednog, možda i povijesnog summita (treba još malo pričekati s točnom konstatacijom) na vrhu između SAD-a i Rusije na Aljasci. Nije bila riječ isključivo o sastanku dvojice vođa koji porazgovarati i na kraju nešto potpisati (nisu potpisali ništa, već samo dogovorili moguće konture ili okvir unutar kojeg će se rješavati ukrajinski sukob) , već i zbog činjenice da su summitu nazočili i ministri vanjskih poslova, ministri obrane i ministri financija dviju država, kao i od SAD-a prethodno sankcionirani moćni Putinov adut Dmitrij Kirilov, čelnik ruskog Državnog investicijskog fonda, uz Putinovog savjetnika Jurija Ušakova.
Sam sastav pregovaračkih timova ukazivao je da se razgovor Trump-Putin neće fokusirati isključivo na rješavanje ukrajinskog sukoba (iako je to nedvojbeno bio primarni motiv sastanka na Aljasci) i ključna tema razgovora), već da će se pozornost posvetiti i pokušaju normalizacije ukupnih američko-ruskih odnosa koji su sada potpuno zapušteni – gotovo devastirani, ali i stabilizacije globalnih prilika uopće. Nedvojbeno se razgovaralo i o ukidanju pojedinih sankcija Rusiji od strane SAD-a i njenom uključivanju u globalni financijski sustav (zašto bi onda summitu nazočili ministri financija?), kao i o zajedničkim investicijskim projektima (zašto Kirilov?) – vrlo vjerojatno u sferi energetike i u sferi razvoja ruskog Arktika za što je SAD jako zainteresiran, poglavito u kontekstu činjenice što s Rusijom upravo u tome sve intenzivnije surađuje Kina. Peking time dobiva pristup ovoj, jednoj od resursima najbogatijoj svjetskoj regiji kako to pokazuju najnovija geološka istraživanja, a da i nije geografski na njoj prisutan. Da ne govorimo i o važnosti Sjevernog morskog puta kojeg sada vrlo aktivno razvija Rusija i za što su zainteresirane i druge dalekoistočne i arapske zemlje, a ne samo Kina.
Putin, zapravo, kako sam to već nedavno i rekao u jednoj od svojih analiza – Trumpu odnosno SAD-u (jer SAD će ostati i nakon Trumpa, barem se tome nadamo) vjerojatno daje i posljednju priliku za zajedničku suradnju od obostranog interesa umjesto sve opasnijeg uvlačenja u međusobni sukob kroz onaj ukrajinski bez mogućnosti povratka – što i Trump i Putin definitivno žele izbjeći, svjesni ukupne dramatike očekivanih posljedica.
Stoga je Trump ovoga puta i konačno javno ozvučio svoju slobodu za pregovore s Rusijom, odbacivši bilo kakve sugestije sa strane svojih europskih saveznika koji su mu u tome aktivno „podmetali noge“ još od kraja zime kada je Trump najprije pokušao oštro igrati protiv Volodimira Zelenskog u namjeri završetka rata. Nakon toga europske su ga vođe svojom slatkorječivošću i tepanjem ponovo vratile u „normalne političke vode“ koje zapravo znače neprestanu konfrontaciju s Rusijom na svim područjima i nastavak ukrajinskog rata u nedogled tj. do nanošenja Rusiji strateškog poraza. O scenariju što će se dogoditi ako Rusiju ne uspiju poraziti, naravno – nitko od europskih vođa ne govori.
Američki predsjednik je svoju novu promjenu ovoga puta odlučno demonstrirao izbacivanjem bilo kojih europskih predstavnika s pregovaračkog stola s Putinom, kao i Zelenskog. Naravno, Trump, koji je i doma i dalje suočen s kritikama demokrata i znatnog dijela tzv. „duboke države“ zbog sastanka s Putinom, ne izražava se grubo prema europskim saveznicima, već im „kulturno“ stavlja do znanja da više nisu u igri i da će morati slušati sve ono što on s Putinom dogovori (ako dogovori). Tako nekako je i izgledao njegov naknadni sastanak sa Zelenskim (nasamo), a onda s potonjim i šestoricom europskih dužnosnika – njemačkog kancelara Friedricha Merza, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, britanskog premijera Keira Starmera, talijanske premijerke Georgie Meloni, glavnog tajnika NATO saveza Marka Ruttea i predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen.
Trump zapravo želi da se on, Putin i Zelenski mogu „u miru“ dogovoriti o budućem ustroju Ukrajine i njenim odnosima sa Zapadom, a nakon čega će europskim vođama biti ponuđeno da stave samo svoj konačni „amen“ da se i oni oko svega toga slažu. Jer i europski lideri moraju naći svoje mjesto u Putinovom i Trumpovom scenariju prema kojem će na kraju „sve strane uključene u ovaj sukob biti zadovoljne“. To je, naravno, iluzija – i toga u visokoj međunarodnoj politici nema niti može biti – a najmanje je može biti u i oko ukrajinskog rata. Međutim, i privid dobrog završetka za sve bolji je od javnog priznanja političkog poraza onih koji će poraženi de facto biti.
Z. Smajić: Šok crvenog tepiha s Aljaske nije prestao ni odlaskom europskih globalista u Washington
Loš razvoj stanja na globalnoj sceni utjecao na Trumpa
Uvodnoj konstataciji navedenog američkog medija, i s kojom se u potpunosti slažem, dodao bih slijedeće: kratak je bio put od Trumpovog ultimatuma Putinu i prijetnji dodatnim sekundarnim carinama protiv Rusije ako ne zaustavi vojne operacije do 8. kolovoza (Rusija ne samo što ih nije zaustavila, već je pokrenula i neočekivanu novu vojnu ofenzivu i osvojila nove teritorije u Donjeckoj regiji u zoni ključnih gradova Pokrovska i Konstantinovke), do Trumpove konstatacije o zadovoljstvu s Putinovim ponašanjem. Tako da su za sada (a siguran sam i zadugo) navedeni ultimatumi ostali samo puste najave kako bi se domaćoj i svjetskoj javnosti pokazala Trumpova snaga i odlučnost, iako se ona, zapravo, jednostavno svela na stvarnost kako na ukrajinskoj, tako i na globalnoj sceni.
Usudio bih se reći kako je Trumpovo „naglo zadovoljstvo Putinom“ podjednako posljedica kako ruske nepopustljivosti u svojim ključnim zahtjevima, tako i neugodnim vijestima na međunarodnoj pozornici. Tamo se, naime, Indija, upravo u vrijeme trajanja Trumpovog ultimatuma Rusiji, odbila pokoriti novim američkim sankcijama – skupa s Brazilom. Ne samo što je New Delhi odbacio ultimatum o zabrani daljnje indijske kupnje jeftine ruske nafte ili mu slijedi dodatnih 25 posto američkih carina, već je javno demonstrirao i novo veliko zbližavanje Indije s Kinom što je krajnje neugodno za Washington (premijer Narendra Modi odlučio je krajem kolovoza osobno nazočiti summitu Šangajske organizacije i to u Kini usprkos nezaliječenim ranama od kratkotrajnog ali oštrog rata između dviju država 2020. g. u spornoj pograničnoj zoni u himalajskim vrletima), a dvije zemlje sada ubrzano rade na normalizaciji odnosa i rješavanju spornih graničnih problema. Istodobno Indija najavljuje jačanje ionako velike vojnotehničke suradnje s Rusijom, a puno očekuje i od predstojećeg posjeta Vladimira Putina Indiji krajem godine.
Ovi potezi New Delhija neposredno jačaju unutarnju koheziju kluba BRICS – što je potpuno suprotno onome što je Trump želio postići uvođenjem dodatnih carina (prije svega Indiji i Brazilu, dok je od dodatnih carina Kini u međuvremenu odustao u ime predstojećih trgovinskih pregovora).
Zoran Meter: Je li Indija spremna na novi veliki vojni deal s Rusijom zbog SAD-a i Pakistana?
Trump je postao tigar za američke saveznike, a „tigar od papira“ za BRICS
Trump se u svojoj želji da svijet podredi američkim trgovinskim, a onda i geopolitičkim interesima definitivno pokazao tigrom. Ali isključivo prema američkim saveznicima, koji su gotovo bespogovorno pristali na sve njegove zahtjeve (EU, Japan, Južna Koreja). Međutim, svi ostali (tu prije svega mislim na članice BRICS-a jer su svi ostali više-manje nebitni u ovoj globalnoj geopolitičkoj borbi bez presedana) nisu se željeli predati bez ispaljenog metka, što je na kraju dovelo do činjenice je Trump za njih zapravo „tigra od papira“ – vječno spreman javno prijetiti dok mu se „ne pokažu zubi“ od onih koji prijetnje ne prihvaćaju kao argument za bilo kakve ozbiljne pregovore.
Tako, osim što sigurno neće slomiti Kinu i „baciti je na koljena“, Trumpu sada ozbiljno prijeti potpuni geopolitički gubitak prevažne, velike Indije – na koju je SAD s pravom (jer je Indija tu ulogu već de facto bila prihvatila) računao u svojim geopolitičkim strategijama u Indopacifiku s ciljem sprječavanja širenja globalnog utjecaja Kine. Podsjećam kako se Indija još krajem prvog Trumpovog mandata pristala uključiti u njegov obrambeni projekt QUAD (kojeg još čine SAD, Japan i Australija) – nedvojbeno protukineskog karaktera.
Jačanjem indijske suradnje s Rusijom (dvije zemlje upravo pregovaraju o novoj nabavi ruskih dalekometnih protuzračnih raketa i sustava S-400 Triumf koje je prošloga tjedna indijsko ministarstvo obrane pohvalilo za rezultate u lipanjskom indijsko-pakistanskom vojnom sukobu, poglavito u kontekstu loše prezentacije nedavno nabavljenih francuskih zrakoplova Rafale), kao i normalizacija odnosa s Kinom veliki su udarac za Trumpove i američke ambicije ukupno. Njegovo traljavo koketiranje s Americi krajnje nedruželjubivim Pakistanom (koji je ionako veliki kineski saveznik) i najave da će SAD sada početi naoružavati tu zemlju i izvoziti joj svoju naftu bila je samo kap koja je prelila čašu indijskog strpljenja nakon Trumpovih krajnje uvredljivih riječi o „smrti indijske ekonomije“. S Hindusima se tako ne razgovara – Trump će to vjerojatno bolno spoznati, iako će se vjerojatno do kraja ove godine i sklopiti novi trgovinski sporazum između SAD-a i Indije. Ali nikako ne onaj koji bi de facto značio i odustajanje Indije od strategije uspostave potpuno suverene države u svim ključnim sferama – od vanjske politike, obrane do gospodarske samodostatnosti. Te samodostatnosti ne može biti jedino u energetici, jer Indija oskudijeva u ključnim energentima – prije svega u nafti i plinu koji su joj i najvažniji za ubrzanu dinamiku gospodarskog rasta koja je impresivna. Indija želi – i od toga neće odstupiti – postati jedan od novih svjetskih središta ili polova u multipolarnom svijetu koji se već porodio („amen“ toj konstataciji definitivno je summit Trump-Putin), i u kojem će trebati još samo utvrditi nova pravila igre kako bi se izbjegli međusobni neposredni sukobi (oni posredni sigurno će se nastaviti, kako je to i od pamtivijeka) iako to neće biti nimalo lak zadatak.
Ovdje bih još podsjetio kako se po pitanju indijske trgovinske razmjene na prvom mjestu od svjetskih država izmjenjuju upravo Sjedinjene Države i Kina. Trenutačno je nešto veća ona sa SAD-om. Drugim riječima, Indija je i za SAD važan trgovinski partner (obratno je to još i znatno više) pa ne dvojim da će se trgovinski sporazum na kraju uspjeti postići. Ali nikako na način kako su ga ispregovarali dužnosnici Europske unije, Japana ili Južne Koreje.
Zoran Meter: Trump: ‘Ne zanima me što će Indija s Rusijom. Mogu zajedno uništiti svoja mrtva gospodarstva’
„Zemlja u zamjenu za mir“
Ali vratimo se glavnoj temi: američko-ruskim pregovorima na vrhu! Dakle, Trumpu na globalnoj razini ne cvjetaju ruže ma koliko se on hvalio svojim vanjskopolitičkim uspjesima (nedvojbeno vrlo povoljnim s točke gledišta interesa SAD-a trgovinskim sporazumima s američkim vazalima; i na Bliskom istoku.
U tom kontekstu, pred nadolazeću predizbornu kampanju za izbore u američki Kongres ujesen iduće godine, Trumpu nedvojbeno treba jedan objektivni vanjskopolitički uspjeh kojeg nitko ne bi mogao dovoditi u pitanje, a najmanje njegovi unutarnji politički protivnici. Radi se, naravno, o nastojanju za završetkom ukrajinskog rata, što je Trump obećavao učiniti tijekom svoje predizborne kampanje u roku od 24 sata otkako sjedne u glavnu fotelju Bijele kuće. Ako u tome ne uspije, bit će to težak kamen oko njegovog vrata – tim više što bi to, umjesto smanjenje napetosti značilo radikalizaciju američkog sukoba s Rusijom – dakle, upravo ono za što je on oštro kritizirao svog prethodnika Joea Bidena i što pod svaku cijenu želi izbjeći.
Koristeći se svojom uzrečicom prema kojoj je ukrajinski rat upravo „Bidenov, a ne njegov rat“ kao pogodnim političkim alatom, kao i protekom više od pola godine otkako je na vlasti što mu je bilo dovoljno da konačno shvati kako zastrašivanja Putina i prijetnje novim sankcijama skupa s američkim saveznicima ne samo što ne mogu dovesti do željenog završetka rata po američkim uvjetima, već da to može imati samo još teže posljedice po američke interese ali i po mir u Europi i svijetu – krenuo je aktivno, ovoga puta, čini mi se, iskreno prema dogovoru s Rusijom. I ne samo što je krenuo, već je i svima jasno dao do znanja da će se budući mirovni sporazum o Ukrajini morati temeljiti na načelu „zemlja u zamjenu za mir“.
S druge strane Moskva je itekako svjesna Trumpovog položaja. Definitivno mu sada svojom susretljivošću želi olakšati (svjesna kako je Trump sposoban za široki dogovor za razliku od njegovog prethodnika ili nekog „budućeg Bidena“, a o jalovim europskim liderima da i ne govorimo) ali nikako po cijenu ključnih ruskih interesa zbog kojih je i krenula u svoju „specijalnu vojnu operaciju“ u veljači 2022. godine.
Kako netko ne bi slučajno pomislio da je Moskva spremna trgovati svojim ključnim interesima jer je ustrašena Trumpom ili se boji svog strateškog poraza, prošloga se tjedna pobrinuo sam ruski državni vrh.
Moskva je povukla snaži demonstrativni potez strateškog sigurnosnog karaktera, i to u vrijeme kada se već javno znalo za održavanje summita na Aljasci. Da nije sigurna u svoju povoljnu pregovaračku poziciju (prije svega zbog stanja na ukrajinskom terenu, ali rekao bih i zbog svog odvraćajućeg nuklearnog potencijala bez premca) sigurno ga ne bi povlačila upravo u ovo vrijeme. Naime, ukinula je svoj moratorij te se i službeno, poput SAD-a već ranije – 2019. u vrijeme Trumpovog prvog mandata, povukla iz ključnog Sporazuma o nuklearnim snagama (raketama) srednjeg dometa – INF (Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty), o čemu je rusko ministarstvo vanjskih poslova izvijestilo 4. kolovoza. Pritom je rečeno kako će ovaj potez “zahtijevati od naše zemlje da poduzme kompenzacijske vojno-tehničke mjere kako bi se suprotstavila novim prijetnjama i održala strateška ravnoteža” i da „Rusija nikada neće tolerirati metode ucjene i pritiska svojih protivnika, ali neće prva eskalirati i proaktivno će djelovati … kako bi jamčila svoju sigurnost“ (riječi utjecajnog zamjenika ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Rjabkova, specijaliste upravo u sferi pregovora o strateškoj sigurnosti sa SAD-om).
Sporazum o nuklearnim snagama srednjeg dometa zahtijevao je od Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza da eliminiraju i trajno se odreknu svih svojih nuklearnih i konvencionalnih balističkih i krstarećih projektila lansiranih sa zemlje s dometom od 500 do 5500 kilometara. Posebno je imao veliku važnost za sigurnosnu arhitekturu Europe, jer su Sjedinjene Države i Sovjetski Savez njime uništili ukupno 2692 projektila malog i srednjeg dometa do 1991.
Sada je, ovaj, najvažniji sigurnosni sporazum dviju supersila definitivno propao a da još uvijek za njega nema bilo kakvog supstituta. To znači jedino novu utrku u nuklearnom naoružanju koja je zapravo već i počela, i koja može biti pogubna za Europu koja nema takvih nuklearnih potencijala te se oslanja isključivo na američke. U uvjetima da SAD iz nekog razloga odustane od Europe (što se nikad ne može isključiti iako je malo vjerojatno jer će europski lideri uvijek radije biti poslušni svemu ključnom što od njih Washington bude tražio) potonja bi zapravo u ovoj utrci morala početi od nule. A razvoj nuklearnih vojnih kapacitete izrazito je skup i dugotrajan. Dovoljno je upozoriti kroz koje muke upravo sada prolazi SAD želeći modernizirati svoje zastarjele strateške nuklearne kapacitete koje se oslanjaju na rakete s početka 70-ih godina prošlog stoljeća. S druge strane Rusija je već modernizirala oko 93% svojih ukupnih nuklearnih potencijala i u tome daleko prednjači u odnosu na konkurente. To nisu moja promišljanja, već činjenice koje potvrđuju svi relevantni vojni analitičari u svijetu.
Još bi veća ironija bila da Europa krene u skupi razvoj nuklearnog oružja u namjeri stvaranja kakvog-takvog nuklearnog pariteta (što je nemoguće jer joj to druge dvije velesile neće dozvoliti kroz jačanje svojih sustava gdje će uvijek ostati u strateškoj prednosti), a da se u međuvremenu SAD i Rusija dogovore o strateškoj stabilnosti na Starom kontinentu i na globalnoj razini s Kinom. Tada bi sva uložena ogromna financijska sredstva bila zapravo bačena u vjetar.
Pentagon blokira ukrajinske napade ATACMS projektilima dugog dometa
Putin Trumpu nudi zanimljive stvari vezane uz stratešku sigurnost
Da bi se upravo ovo potonje možda moglo i dogoditi svjedoče Putinove riječi na sastanku sa svojim ključnim suradnicima iz sfere obrane, nacionalne sigurnosti, vanjskih poslova i gospodarstva dan uoči odlaska u Anchorage, najveći grad na Aljasci, u američku vojnu bazu (prepunoj simbolike za američko-ruske odnose iz doba Drugog svjetskog rata jer su od tamo letjeli američki i sovjetski piloti s pomoći SAD-a Crvenoj armiji u borbi s nacističkom Njemačkom; u bazi se tako još uvijek nalaze i grobnice desetak poginulih sovjetskih pilota tijekom vršenja tih misija u složenim sigurnosnim i vremenskim uvjetima). Izvijestio ih je o trenutačnom stanju američko-ruskih pregovora, kao i pregovora između Rusije i Ukrajine koji se paralelno odvijaju.
Evo Putinovih riječi uoči sastanka, važnih i za gore spomenutu temu strateške sigurnosti u Europi: „I drugo, da (na ovom sastanku, op.ZM.) razgovaramo o fazi u kojoj se nalazimo s današnjom američkom administracijom, koja, kao što svi znaju, po mom mišljenju ulaže prilično energične i iskrene napore da zaustavi neprijateljstva, zaustavi krizu i postigne sporazume koji su u interesu svih strana uključenih u ovaj sukob, kako bi se stvorili dugoročni uvjeti mira između naših zemalja, i u Europi, i u svijetu u cjelini – ako do sljedećih faza postignemo sporazume u području kontrole nad strateškim ofenzivnim oružjem.“
Dakle, ponovio bih svoju prošlotjednu konstataciju, kako summit na Aljasci ima sve preduvjete da postane povijesni tj. onaj koji će promijeniti geopolitičku sliku Europe i svijeta možda već u roku od nekoliko tjedna nakon sastanka.
O tome svjedoče i dan prije summita izrečene riječi američkog državnog tajnika Marca Rubia: „Da bismo postigli mir, svi razumiju da moramo razgovarati o sigurnosnim jamstvima, o teritorijalnim sporovima i zahtjevima – o tome za što se, zapravo, vodi borba. Sve će to postati dio sveobuhvatnog sporazuma.“ Prema riječima državnog tajnika, američki predsjednik Donald Trump nada se da će prvo postići prekid vatre kako bi “stvorio uvjete za te razgovore”. „Za sklapanje mira između Ukrajine i Rusije potreban je pristanak obje strane, a rat već traje tri i pol godine.“
Većina Poljaka protiv ideje da se poljski vojnici pošalju u Ukrajinu kao mirovnjaci
Potpuno različite sigurnosne koncepcije Europe i Rusije
Europska koncepcija strateške sigurnosti na Starom kontinentu sada je dijametralno suprotna onoj ruskoj. Dok Moskva teži zajedničkom sigurnosnom sporazumu kao jedinom uvjetu stabilnosti kontinenta kako je to bilo i u vrijeme Hladnog rata u drugoj polovici XX. stoljeća, europska strana i dalje ustrajava na militarizaciji Ukrajine i njenom pravu na ulazak u NATO savez ako to Kijev želi (oba elementa potpuno suprotna ruskim zahtjevima), dok sigurnost na kontinentu vidi isključivo u ubrzanom jačanju svojih obrambenih kapaciteta tj. u strategijama europske ubrzane militarizacije, pod vodstvom Njemačke i njenog kancelara Friedricha Merza koji se sam postavlja u takvu ulogu.
Da će ta militarizacija, prije svega ona koja se odnosi na Ukrajinu biti vrlo teška, svjedoči i prošloga tjedna, dan uoči samita na Aljasci, objavljena vijest ruskog ministarstva obrane i FSB-a o zajedničkoj vojno-obavještajnoj operaciji Moskve protiv četiri ukrajinska obrambena industrijska postrojenja koja proizvode raketne sustave dugog dometa u Dnjepropetrovskoj i Sumskoj oblasti – izvršenoj u srpnju. FSB je rekao da je Ukrajina, uz dopuštenje NATO-a, planirala koristiti rakete dugog dometa Sapsan (Hrim-2) za napade duboko na ruski teritorij. “Zahvaljujući zajedničkim naporima FSB-a i ruskih oružanih snaga, planovi ukrajinskog raketnog programa su osujećeni”, tvrde.
FSB (ruska protuobavještajna služba ili rus. Federalna služba bezopasnosti) je štetu nanesenu ukrajinskom vojno-industrijskom kompleksu opisala kao “kolosalnu”. Ovdje je važno naglasiti kako je raketni sustavi Sapsan razvijen uz financijsku potporu Njemačke i pomoć stranih stručnjaka. Sapsan je ukrajinska taktička balistička raketa s bojevom glavom težine oko 480 kg. Raketa može putovati brzinom većom od 6000 km/h i ima domet procijenjen na 700 km. Time obuhvaća i veliki dio zapadne Rusije – uključujući Moskvu.
Uništenje ovih industrijskih kapaciteta nedvojbeno su dali potstrek i za Trumpovu promjenu pristupa prema Putinu, odnosno njegovo „novo zadovoljstvo“ ponašanjem ruskog čelnika. Jer u okrutnom svijetu geopolitike priznaje se samo sila. Ako nje nemaš, u tom svijetu nemaš što tražiti jer će te snažniji suparnik jednostavno prožvakati i ispljuniti u ropotarnicu povijesti.
Gorka je ovo vijest za njemačkog kancelara i Volodimira Zelenskog koji su na zajedničkoj konferenciji u svibnju s neskrivenim zadovoljstvom govorili upravo o spomenutom razvoju ukrajinskih dalekometnih raketa pod njemačkim vodstvom. Gorka je tim više što su najnovije službene ankete provedene u Njemačkoj pokazale da je Merzova popularnost pala čak i ispod one prijašnjeg „uspavanog“ kancelara Olafa Scholza na svega 29 posto u manje od šest mjeseci vladavine. Štoviše, njegovu konzervativnu stranku CDU prošli je tjedan i službeno s prvog mjesta detronizirao njemačkim vladajućim elitama omražena krajnje desna i domoljubna Alternativa za Njemačku (AfD), koja, opet, izaziva simpatija Trumpa i njegovog šireg tima, uključujući i potpredsjednika J.D. Vancea.
Kancelar: Njemačko gospodarstvo je u ‘strukturnoj krizi’
Prosudba
Kao što sam gore već rekao, SAD će konačno samostalno odlučivati o svojim nacionalnim interesima, pa tako i o Ukrajini – bez sufliranja od strane saveznika. Sve u skladu Trumpove politike America First.
Kako i Rusija već dugo polazi od slične politike ali pod sloganom „Russia First“, nedvojbeno je kako će obje zemlje uspjeti pronaći određene dodirne točke za međusobnu suradnju jer bi sve drugo značilo prije ili kasnije vojni sukob. Ali što je za Europu još važnije – uspostavit će zajednički okvir unutar kojeg će se riješiti ukrajinski sukob i uspostaviti stabilnost.
Europa će definitivno pristati na spomenuti okvir jer drugog izbora i neće imati, a sve će to medijskim i PR akrobacijama nastojati prikazati i kao svoju volju, pa i svoj uspjeh.
Ulozi za čitav združeni zapad, u ovoj su velikoj psihološkoj igri, bolje reći borbi s Rusijom koja traje više od tri godine uistinu visoki. Na zapadu je zapravo sada konačna odluka hoće li braniti svoj globalni monopol kojeg je uživao već gotovo tri stoljeća (tu se naravno misli na ključne sile koje na zapadu o svemu i odlučuju) pod savku cijenu, ili će konačno prihvatiti geopolitičku stvarnost i pristati na multipolarnost kao zadanu nužnost.
Onu, koju više ne protežiraju isključivo Kina i Rusija, uz Indiju i Brazil kao još ipak slabije sile, već i druge regionalno važne zemlje poput bogatih arapskih monarhija ili pak Turske. One upravo u multipolarnom svijetu žele svoje mjesto – kao najbolje jamstvo za svoj budući razvoj. Daleko od bilo čijih političkih ucjena i prijetnji sankcijama, a da ne govorimo o destabilizaciji sigurnosnog stanja kroz permanentno multipliciranje vojnih sukoba od strane zapadnih sila, koje ih na kraju redovito baca desetljeća unatrag – u beskonačnu spiralu mržnje i krvi. Što je dobro poznato i nama u Hrvatskoj u kontekstu regije kojoj geografski pripadamo.
Težak je ovo izbor za zapadne elite, ali mislim kako ovoga puta neće imati drugog izbora od pristajanja na kompromis. Putin SAD-u sada de facto nudi Jaltu 2.0, a kojoj će se vrlo vjerojatno uskoro pridružiti i Kina (kao supstitut za Veliku Britaniju koja je ranije bila globalno carstvo i sudionica čuvene Konferencije na Jalti).
Zoran Meter: Razgovarali Trump i Putin: Poziv na nogometno prvenstvo u SAD-u; suradnja na Arktiku
Zapravo, drukčije i ne može biti ako se ne želi kataklizma. Već sam davno rekao kako je geopolitički trokut SAD-Kina-Rusija, koji uključuje međusobne dogovore s ciljem izbjegavanja sukoba – najstabilnija konstrukcija i za globalnu sigurnost. Tko tvrdi suprotno, ili ništa ne zna ili ne govori istinu.
