Politička kriza u Bosni i Hercegovini i društveno-politička nesigurnost u Srbiji predstavljaju regionalnu prekretnicu koji neće uvjetovati samo budući oblik država o kojima se radi, nego će uvjetovati i djelovanje međurarodnih čimbenika u našem podneblju.
Odavno smo prešli granice obične političke korupcije, jer se upravo udaraju sami temelji vlasti i državnosti, potencijalno stvarajući novo bojište ne samo za same žitelje, nego i velesile koje se trenutno nalaze u radikalnom preslagivanju. Teško je i nezahvalno predviđati što bi nas moglo čekati, ali smo jasno svjesni kako se nalazimo pred kobnim ispitom kojeg moramo uspješno položiti.
Miloradu Dodiku pravomoćno je i legitimno oduzet mandat predsjednika Republike Srpske. Čak se praktički i podložio Sudu BiH otplativši svojih godinu dana zatvora. Iako je zdravorazumski pretpostaviti kako je politički izgubio svako moguće uporište, mi vidimo moćnika još odlučnijeg i upornijeg nego prije.
Dodik ne samo da nije ispraznio svoju funkciju, nego je okupio svoje pristaše za prelazak preko Rubikona, jer najava referenduma kojima se određuje položaj predsjednika Republike Srpske i OHR-a ne može se drukčije čitati nego kobni državni udar. Iako su brojni bh. političari pozdravili Dodika i njegovu karijeru, situacija na terenu sasvim je drukčijeg karaktera.
Sama oporba podijeljena je oko podrške Dodiku ili institucijama BiH koje su ga osudile, a cijeli slučaj dobio je boju ne rušenja korumpiranog moćnika, nego udara na konstitutivnost jednog naroda. Kako sam već pisao ranije, Dodik se politički drži na životu metodom apsolutiziranja svoga položaja.
Udar na njega znači udar na srpski narod u BiH i veliki Dodik takvo nešto ne može dopustiti. Takva retorika zateže već prezategnute odnose u BiH, i potencijalno može dovesti do eskalacije. Već ranije su bh. institucije imale priliku privesti Dodika, ali Dodik je čak i uz taj nalog bio nedodirljiv. Pitanje je hoće li ostati tako nedodirljiv ako zapravo provede u naum referendume koje je planirao u jesen, te hoće li uspjeti blokirati izbore koje će sankcionirati država.
Ako bude uspješan u tom pothvatu, on će ozbiljno dovesi u pitanje smisao i integritet Bosne i Hercegovine. Anarhično stanje koje bi nastalo kao posljedica još bi snažnije pospješio radikalizaciju svih političkih čimbenika, stvarajući ozračje u kojem će se moći razmišljati izvan okvira koje je Dayton postavio. Daytonski sporazum sam po sebi postaje iz dana u dana sve besmisleniji, a Dodikov politički opstanak bilo bi njegovo konačno razvrgavanje.
Koliko god trubili o njegovom padu i gubitku položaja, to je mrtvo slovo na papiru, dok on praktički i dalje drži poluge moći te ima poslušnike koji će provoditi njegovu politiku. Ako se Dodikova politička karijera ne skrši u najkonkretnijem mogućem smislu (stvarnim uhićenjem i zatvorom), Dodik će skršiti institucije Bosne i Hercegovine.
Aleksandar Vučić – de iure još tu, de facto na klimavim nogama
Aleksandar Vučić, vješti manipulator koji je znao vješto koristiti oruđe prijevremenih izbora sada izbjegava to oruđe jer je svjestan da bi ga politički srozalo do temelja. Bijes prosvjeda koji se mjesecima akumulirao kao da prelazi u svoj krvavi klimaks, te je uistinu veliko pitanje koliko će dugo još moći opstati. Represivni aparat jedino je protuoružje koje ima protiv nezadovoljne mase koja je ne samo prokužila njegove diverzantske taktike, nego im se otvoreno i hrabro počela prkositi, ali upitno je koliko će ga moći koristiti.
‘Framing’ i spin kojim pokušava ocrniti prosvjednike više ne pije vode, jer iako pod svojom kontrolom drži ogroman komad medijskog prostora, njegova konkurencija uživa širu javnu podršku i u Srbiji, ali i u svijetu. Uz to valja nadodati kako je autokratsko srozavanje bilo kakvog otpora rezultiralo nastankom nesposobnog poslušničkog kadra koji svojim postupcija dodatno potkopava režim svoga svemoćnog poklonika. Sami prosvjedi pretvorili su se u revoluciju koja će se smiriti tek promjenom režima, što nije novina u Srbiji, ali svakako problem izazovniji nego ijedan dosad.
Vučiću bi jedini jamac opstanka bila podrška neke vanjske sile, ali teško da će dobiti ikakvu. Osim što je godinama uspijevao držati oporbu podijeljenu i nemoćnu, on je uspijevao balansirati između interesa SAD-a i EU-a, kao i interesa Rusije i Kine, sjedeći istovremeno na više stolica bez direktnog pristanka uz ijednog globalnog igrača. Te višeslojne igre postale su teže nakon početka rata u Ukrajini, kada se od svake zemlje tražio jasan i nedvosmislen stav.
Promjena režima u Srbiji stoga neće uvjetovati samo političku situaciju zemlje, nego i geopolitičku situaciju regije, jer svaka velesila bez iznimke tražit će svog igrača koji će biti garancija njezina utjecaja. Zato potencijalni pad Aleksandra Vučića nije tek untarnje pitanje Srbije, nego vanjskopolitički izazov za cijelu regiju, i to zahtijeva našu posebnu pažnju.
Dodik i Vučić – ireverzibilne promjene
Političke sudbine ovih osebujnih moćnika tiču se svih nas. Njihov uspjeh ili neuspjeh imat će potencijalno dalekosežne implikacije za regionalnu, ali i svjetsku stabilnost, jer su njihovi politički postupci doveli BiH i Srbiju do ruba.
Iza sebe ostavljaju srozane instutucije i narod koji će s još većim nepovjerenjem promatrati politiku i političare. Uz to, oni su svoje države pretvorili u ugodne prilike za intervenciju svjetskih velesila koji su praktički dobili otvorena vrata i raširene ruke za etabliranje svoga utjecaja. Kada u konačnici obojica napuste političku scenu, neće se dogoditi povratak na tvorničke postavke ili neki reset u pogodnije vrijeme bez njih.
Postupci i ishodi koji su uslijedili trajno su ranili institucije u kojima su djelovali, a ranjene institucije značit će još nestabilnosti, što će otvoriti vrata radikalnom prekrojavanju unutar- i vanjskopolitičkog ‘statusa quo’. Vrijeme će pokazati valjanost moje ocjene, ali vjerujem da će Dodik i Vučić ostati zapamćeni kao točke prekretnice, jer iza njih slijedi turbulentan put koji će nažalost biti bez povratka.
