Kiši se u subotu baš žurilo padati i isprati prljavštinu oronulog Maksimira. Velike lokve prekrile su parkiralište ispod zapadne tribine poput malenih jezera. Navijači su ih preskakali, zaobilazeći parkirane automobile. Oni mlađi gacali su po kišnim lokvama i bezbrižno se smijali. Priroda se uplela u još jednu Dinamovu utakmicu.
Mislili smo si u tom trenutku da će posjeta na stadionu biti mizerna, da će navijači otići svojim kućama ili u obližnje kafiće pogledati utakmicu, jer tko ima volje stajati na kiši, kisnuti, prehladiti se… Često je to i bivalo tako. Kad se nebo znalo otvoriti, ljudi bi se okretali od stadiona i hvatali neki drugi smjer. U subotu nije bilo tako. Neki su odmah hrabro krenuli na tribine, onu sjevernu i zapadnu, oni strpljiviji su čekali ispod zapada u kakvom takvom pokrivenom prostoru, jer i tamo je curilo na mnogim mjestima. Kad je počelo i oni su bili na tribinama…
– Dinamo, Dinamo….
Orilo se od starta utakmice, što je kiša jače padala, zvuk s tribina je bio gromkiji. Sjever je kao i obično ‘gorio‘, BBB su u svom stilu žestoko bodrili Kovačevićeve dečke, ali i zapad je bio u velikoj formi. Nitko se nije uputio doma. Kiša pada, neka pada, Dinamo igra. Na tribinama je bilo skoro 12 tisuća gledatelja. Bez obzira na kišno vrijeme, bez obzira što se nije igrao derbi, jer budimo realni, bez ikakvog podcjenjivanja, Puljani nisu momčad koja može stati u rečenicu o derbijima.
I tako, cijelu utakmicu Maksimir je bodrio Modre. Veselio se svakom dobrom potezu, svakoj dobroj napadačkoj i obrambenoj reakciji ‘plavih bluza‘. Svaki igrač Dinama koji je izlazio ili ulazio u igru bio je ispraćen pljeskom. A nisu baš svi koji su izlazili super igrali, nećemo se lagati. No nije to imalo nikakve veze, sinergija tribina i onih koji su bili na travnjaku bila je posebna. Ta subotnja noć na maksimirskom stadionu koji će uskoro otići u povijest je zorno pokazala koliko navijači vole ovaj ‘novi Dinamo‘. I tu ne mislimo samo na ‘novi Dinamo‘ u svlačionici i na terenu. Nego na Dinamo koji je novi u svim klupskim strukturama, taj narodni Dinamo koji se dugo čekao.
Navijači i modri klub sad se kao zaljubljeni parovi drže za ruke, hodaju skupa i smiješe se jedan drugome. Vjerojatno u cijeloj priči ima neke veze i činjenica da su plavi dečki sjajno startali u prvenstvu, što su pobijedili u sve četiri utakmice, što su zabili deset golova, što nisu primili niti jedan. Jedan od razloga je sigurno i taj što svaki igrač na travnjaku izgara i bori se kao da nema sutra. Ali definitivno, možda najveća privrženost izvire iz činjenice da nogometni narod osjeća da je to njegov klub, da je su sad svi dio te plave obitelji. Od žestokih plavih drukera na sjevera do onih s zapada i roditelja s klincima, plava priča dobiva izgled one koja bi jednostavno morala završiti s ‘happyendom‘.
U nedjelju prijepodne stigla nam je i jedna zanimljiva informacija iz Maksimira. Koja je bila potvrda svega ovoga o čemu smo pisali u ovom tekstu. Dinamov Fan shop ispod zapadne tribine u subotu je prodao otprilike isti broj artikala, dresova, majici i ostalih suvenira kao prošle sezone kad je u plavom domu u Ligi prvaka gostovao Milan!? Dakle, utakmica s Istrom 1961 tretirana je kod navijača isto kao ona protiv kultnog talijanskog kluba. Vjerovali vi ili ne… Čisto ludilo. To nešto govori, zar ne?
Skupljali su se na Maksimiru i potpisi podrške listi Dinamovo proljeće čiji će na sljedećim izborima frontman biti Zvonimir Boban. U nedjelju još nismo dobili konačan broj potpisa članova koji su na utakmici s Istrom podržali ‘proljećare‘ i Zvonu Bobana, ali neslužbeno doznajemo da je brojka jako dobra. Konačno, to smo mogli zaključiti i po vizualnom kontaktu prije utakmice. Pred stolovima na kojima su članovi davali podršku svojim potpisima stvarali su se redovi, čekalo se u koloni. Dinamo stvarno živi lijepe dane. Nismo niti sumnjali da će tako biti. Oni koji možda jesu? Ha, njihov problem. Imat će i oni vremena promijeniti mišljenje. Europska liga se polako bliži…
