- Europska unija davno je izgubila kompas, a s njime i budućnost samostalne navigacije olujnim morima globalne i kontinentalne geopolitičke zbilje. Kormilo je od sada pa nadugo u rukama Washingtona, i on je taj koji će usmjeravati buduća kretanja Europske unije.
- Eu-ropska unija i njene elite zapravo su postale ogledni primjer kako se ne treba ponašati u odnosu prema SAD-u. I taj obrazac njihovog ponašanja sada pozorno prate i izučavaju stratezi diljem svijeta – prije svega u Kini i Indiji.
- Iako je i Borrell bio prepun nedorečenosti i nespremnosti za odlučne poteze – za današnju prvu diplomatkinju EU-a Kaju Kallas izgledao je kao institucija.
Prošloga su mjeseca Sjedinjene Države i Europska unija potpisale trgovinski sporazum koji je prema općim ocjenama velike većine analitičara potpuno nepovoljan po ovu potonju, poglavito ako pogledamo kako se trgovina između dvije strane Sjevernog Atlantika odvijala do sada (EU je redovito imala značaja suficit u robnoj razmjeni).
Mnogi su nakon toga rekli kako je Europska unija zapravo „pala bez ispaljenog metka“, a posljedice tog pada mogle bi biti pogubne za europsku industriju, energetiku, investicije – i na kraju krajeva za ono što njene građane najviše i zanima – za socijalu tj. životni standard ljudi.
Sve to još gore izgleda u kontekstu činjenice da je američki predsjednik Donald Trump samo nešto ranije, također u srpnju mjesecu, Europi nametnuo krajnje nepovoljan obrambeni sporazum koji će ju skupo koštati, kako u smislu nabave oružja za Ukrajinu (što SAD više neće činiti kroz vlastite isporuke, već preko europskih članica NATO saveza koje će za tu svrhu morati kupovati američko oružje) tako i u smislu popune svojih vojnih kapaciteta. Jasno je kako će u tako osmišljenoj shemi profitirat isključivo američka obrambena industrija.
Zoran Meter: Sporazumi europske agonije: Kako je ‘priglupi’ Trump EU elitama očitao bukvicu
„Izdali su naše snove – Judini sinovi“
Kako god bilo, svima koji se malo bolje razumiju u geopolitiku, barem onu kontinentalnu – europsku, već je odavno postalo jasno kako je Europska unija nepovratno izgubila kompas upravo u ovim kritičnim, turbulentnim geopolitičkim vremenima kada su njene elite morale zadržati hladnokrvnost i znati obraniti vitalne europske interese.
Umjesto toga, one su izabrale oportunizam, potpunu, gotovo kolonijalnu poslušnost bivšem američkom predsjedniku Joeu Bidenu, koja se onda jednostavno inercijom morala preliti i na Trumpovu administraciju s obzirom kako su geopolitičke i sigurnosne okolnosti na europskom kontinentu ostale iste (prije svega se tu misli na rat u Ukrajini koji je samo jačao na intenzitetu). Taj rat nisu htjele ni prevenirati (barem kroz pokušaj dijaloga s ruskim vođom Vladimirom Putinom koji je to tražio i koji je javno upozoravao do čega izostanak dijaloga i dogovora o ključnim sigurnosnim temama za Europu može dovesti), a kada je počeo, barem ga pokušati brzo završiti za što je bila idealna prilika nakon Istanbulskih pregovora krajem travnja 2022.godine između ruske i ukrajinske pregovaračke delegacije (sve je na kraju stopirao tadašnji britanski premijer Boris Johnosn, posve sigurno u dubokoj simbiozi s Joeom Bidenom). To će Europsku uniju na kraju jako puno koštati, o čemu više malo kasnije u tekstu.
Umjesto čvrste volje i odlučnosti za djelovanje u okviru vlastite vanjskopolitičke strategije, europske su se elite odlučile za kalkulaciju i potpunu predaju europske vanjske politike u ruke Washingtona – u nadi da će im se to na kraju isplatiti. Sada je, međutim, svima postalo jasno kako ta oportunistička „strategija (a zapravo običan kukavičluk, rekao bih još oštrije – i prava izdaja Europe) nije donijela ništa drugo doli smrti za europsku stratešku autonomiju o kojoj su političke elite, prije svega u Francuskoj i Njemačkoj, svako toliko podsjećale ali redovito i odustajale bilo zbog straha da se ne zamjere Amerikancima, bilo zbog natezanja tko bi od njih preuzeo ulogu „prve violine“ – Berlin ili Pariz.
Z. Smajić: Šok crvenog tepiha s Aljaske nije prestao ni odlaskom europskih globalista u Washington
Trgovinski sporazum po cijenu gubitka ugleda
Da je sve upravo ovako kako sam i rekao, svjedoče i riječi bivšeg povjerenika Europske unije za trgovinu Pascala Lamyja za medij POLITICO.
Europska unija bila je prisiljena sklopiti nepovoljan trgovinski sporazum s Washingtonom jer je Europa zbog sukoba u Ukrajini efektivno postala talac Sjedinjenih Država – rekao je Lamy. “Još uvijek smo taoci američke vojne i strateške zaštite, a ovo je užasno bolna tema – Ukrajina”, — rekao je.
Europski povjerenik objasnio je da se Bruxelles boji na bilo koji način vršiti pritisak na Trumpa, iako za to ima ekonomske poluge. Međutim, nitko u Europskoj uniji to ne želi učiniti, jer tada postoji opasnost da će Države jednostavno “skočiti” s ukrajinske teme i prestati pomagati kijevskom režimu.
“Potpuno smo zanemarili pravila koja smo pomogli stvoriti s Amerikancima i bit ćemo optuženi da ih i dalje kršimo ako se situacija ne promijeni.” — zaključio je Lamy.
Politico napominje kako je pristanak na uvjete trgovinskog sporazuma sa Sjedinjenim Državama od strane predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen omogućio Trumpovoj administraciji proglašavanje američke pobjede i pokapanje dosadašnjeg sustava odnosa koji je Washington proglasio zastarjelim.
Istodobno, nade Bruxellesa da će SAD proširiti svoju podršku Ukrajini u zamjenu za kapitulaciju EU-a nisu se ispunile. Naime, prošli je tjedan Pentagon izvijestio američke saveznike da Sjedinjene Države namjeravaju igrati minimalnu ulogu u bilo kakvoj vrsti sigurnosnih jamstava za Ukrajinu.
Tjedna analiza Zorana Metera: Potpuni debakl! EU će dobiti sve što je htjela izbjeći
Zaključak
Ako će Europa željeti pomagati Ukrajini, a morat će, jer bi to u suprotnom bio kraj političkog života njenih sadašnjih političkih elita i stranaka koje stoje iza njih (što Trump – onaj kojeg su te iste elite prije američkih izbora ismijavale i omalovažavale gotovo na osobnoj razini jako dobro zna) – činit će to za velike novce i za dugo vremensko razdoblje.
Osim toga, krenut će u sveopću militarizaciju zbog vječnog straha od vojnog sukoba s Rusijom kojeg pojedinci iz tih istih elita najavljuju možda već i za 2027. ili češće – do 2030. Najčešće iz razloga kako bi opravdale svoje poteze koje će zbog vlastite gluposti morati provoditi jer to od njih traži Trump. A vjerujte mi, tražit će i svi oni koji nakon Trumpa dođu u Bijelu kuću.
Europska unija davno je izgubila kompas (ako ga je ikad i imala jer je početno ionako bila američki projekt), a s njime i budućnost samostalne navigacije olujnim morima globalne i kontinentalne geopolitičke zbilje. Kormilo je od sada pa nadugo u rukama Washingtona, i on je taj koji će usmjeravati buduća kretanja Europske unije. Takav poražavajući i ponižavajući položaj mogla bi dokinuti jedino potpuna promjena političkih snaga (elita) na europskom tlu, ali Washington će i u tom smislu činiti vjerojatno sve da do toga ne dođe. Njegova pozicija u odnosu na ključne europske prijestolnice, posrnule na zadatku – povoljnija je nego ikad u poslijeratnom razdoblju, od doba kada je europski kontinent bio razoren do temelja, a uz to postao i blokovski krajnje opasno podijeljen.
Sada on vjerojatno više neće biti razoren, ali blokovski podijeljen sigurno da. Uz to i krajnje osiromašen u odnosu na donedavnu blagodat koju su uživali njegovi građani.
Eu-ropska unija i njene elite zapravo su postale ogledni primjer kako se ne treba ponašati u odnosu prema SAD-u. I taj obrazac njihovog ponašanja sada pozorno prate i izučavaju stratezi diljem svijeta – prije svega u Kini i Indiji. Nedvojbeno su već izvukli pravilni zaključak.
Tjedna analiza Zorana Metera: EU ‘gospodari rata’ ne govore što će biti ako Rusiju ne uspiju poraziti
Na kraju će ponosni i stari europski narodi postati vazali Amerikancima, za razliku od tamo nekih – koji, prema riječima bivšeg dužnosnika EU-a Josepa Borrella žive u džungli, „izvan europskog raja“.
Iako je i Borrell bio prepun nedorečenosti i nespremnosti za odlučne poteze – za današnju prvu diplomatkinju EU-a Kaju Kallas izgledao je kao institucija.
