U jeku velike financijske krize 2008. godine Federal National Mortgage Association i Federal Home Loan Mortgage Corporation (svima poznatiji kao Fannie Mae i Freddie Mac) našli su se pred zidom: duboka kriza likvidnosti opasno je nagrizala solventnost institucija bez kojih je tada (jednako kao i danas) bilo nemoguće zamisliti američko tržište hipotekarnih zajmova.
Suočena s teretom ogromnih gubitaka, administracija Busha mlađeg odlučila je povući očajnički potez kako bi ublažila posljedice kraha domaćeg tržišta nekretnina, pretvorivši (putem preferencijalnih dionica) financijsku injekciju tešku nešto manje od 200 milijardi dolara u dominantan vlasnički udio.
Odluka je izazvala bijes (privatnih) dioničara koji su se morali zadovoljiti mrvicama (makar je dotično rješenje još uvijek bolje od puke likvidacije!), ali uz bilijune dolara sekuritiziranih hipotekarnih zajmova na kocki i nadasve neprijateljsko raspoloženje javnosti, Bijela kuća zapravo i nije imala previše izbora.
Ekonomski nacionalizam
Kontroverzna odluka državne administracije za mnoge je bila potez bez presedana, nespojiv s principima tržišne ekonomije (i dugogodišnjom tradicijom) jer je njime de facto provedena nacionalizacija dvaju institucija. Doduše, tada se činilo kako je riječ tek o kratkoročnoj aberaciji koju su nadolazeće garniture trebale ispraviti – različitih inicijativa i rasprava o modelu privatizacije nije manjkalo. Međutim, stvari se ni nepuna dva desetljeća kasnije nisu pomakle s mrtve točke, makar je Donald Trump tijekom svoga prvog mandata, baš kao i Barack Obama prije njega, uporno najavljivao privatizaciju.
Ako je George Bush Jr nacionalizacijom s početka priče malčice zastranio, privremeno se odmaknuvši od kapitalističkih principa u koje su se tako gorljivo zaklinjali brojni republikanci, Trump u svom drugom mandatu nudi uistinu dramatičan odmak od uvriježene prakse i normi, sustavno pomičući granice državnog aktivizma. Ustavši (barem nominalno) u obranu strateških nacionalnih interesa, aktualni je predsjednik s lakoćom pogazio principe slobodne trgovine koji su desetljećima bili zaštitni znak krupnog kapitala, no čini se kako je petljanje s, kako ih on neprikladno naziva, “recipročnim carinama”, zapravo bio tek uvod u novu eru i najava dramatičnog zaokreta koji se odvija pod egidom “America First”.
Trumpov proklamirani ekonomski nacionalizam ima ponešto dodirnih točaka sa socijalizmom kojeg se Europa, barem deklarativno, kategorički odriče, no zapravo ga je jako teško definirati jer nerijetko nadilazi formalne (opipljive) okvire i karakterizira ga niz teško predvidivih (nerijetko i impulzivnih) odluka Bijele kuće.
Barem se tako čini na prvi pogled jer naprasna promjena plana i ublažavanje inicijalnih restrikcija na izvoz čipova u Kinu može se tumačiti i kao pokušaj replikacije (uspješne) kineske strategije u segmentu proizvodnje rijetkih metala. Kina je, naime, postupno zavladala procesom eksploatacije i prerade egzotičnih elemenata poput erbija, gadolinija i itrija (na globalnoj razini), pa sada u rukama drži vrlo moćnu polugu ucjene.
S druge strane, izvozne carine na čipove (u prvom redu namijenjene razvoju umjetne inteligencije) kojima će Nvidia i AMD obogatiti državnu blagajnu dokidaju nasušnu potrebu razvoja alternativnih proizvoda u Kini (uvjerljivi najveći, a vjerojatno i jedini američki rival vrijedan spomena) te posredno osiguravaju nastavak globalne dominacije američkih divova u dotičnom segmentu poluvodičke industrije.
Kako onda klasificirati recentan potez kojim je Bijela kuća preuzela deset posto vlasničkog udjela u Intelu? Priču možemo promatrati kroz prizmu osobnog animoziteta i kapricioznog prezira prema prvom čovjeku kompanije: samo dva tjedna prije Trump ga je pozvao da odstupi, prozivajući ga zbog navodne povezanosti s Kinom.
Alternativna interpretacija, u određenoj mjeri vjerojatno inspirirana tijesnom suradnjom sa MP Materials (vlasnikom jedinog rudnika rijetkih metala na američkom tlu koji je još u funkciji), naslonjena je na ambicioznu ideju stjecanja strateških (dominantnih) pozicija u segmentu proizvodnje konvencionalnih čipova o kojima je industrija (uključujući i onu vojnu) iznimno ovisna. I posve je konzistentna s “transakcijskim”, ili još bolje, “quid pro quo” pristupom koji Trump kontinuirano demonstrira.
Već viđeno
Recept je sličan onome od prije 20-ak godina: u ovom slučaju subvencije vrijedne otprilike devet milijardi dolara pretvorene su u vlasnički udio, pri čemu se država navodno neće miješati u poslovnu politiku posrnulog diva koji je nekoć bio sinonim za poluvodičku industriju, a danas djeluje posve obezglavljeno, suočen s vrlo neizvjesnom budućnošću.
Dionice Intela su, sukladno očekivanjima, ovakvim razvojem događaja vidno živnule, doguravši do najviše razine u posljednjih godinu dana, što je još uvijek upola manje u odnosu na tržišnu kapitalizaciju kompanije s početka 2024. godine. Nešto dalju prošlost da i ne spominjemo (početkom 2021. godine cijena dionica bila je gotovo tri puta viša).
Da stvar bude još zanimljivija, i njegov puno veći i snažniji rival, TSMC (među čijim su klijentima i Apple i Nvidia), posljednjih je dana predmet interesa Donalda Trumpa koji opet spominje stjecanje vlasničkog udjela. No, tu se priča ozbiljno komplicira jer TSMC je zapravo akronim za “Taiwan Semiconductor Manufacturing Company” čiji je najveći dioničar, putem Nacionalnog razvojnog fonda – tajvanska vlada.
