Jedni su, oni najnapaljeniji, nakon pobjede Hajduka na Opus areni, u fazi ekstaze, drugi, u stvari umjerenija većina, da se ne kaže iskusnija, preporučuje strpljenje. Odigrano je tek četvrto kolo, bilo je takvih pobjedonosnih početaka – 1992. šest (trener Poklepović), 1992./93. i 1996./97. po pet (Poklepović, odnosno Buljan), pa rekordnih sedam 2006./07. (Vulić)… Pretprošle sezone obećavajuće je startao i Ivan Leko s pet troboda, pa sada je, nepotrebno toliko diskreditirani Gennaro Gattuso, krenuo trijumfalno – jedanaest kola, čak 27 bodova (osam pobjeda, tri neodlučene). Eto vam, po svemu se neki nisu naučili pameti, jer jedino je Stanko Poklepović daleke 1992. izgurao do kraja i osvojio naslov prvaka.
Ipak, pobjeda na Opus areni ima poseban značaj, s obzirom na to da se događa afirmacija uspješnog rada trenera Gonzala Garcije i njegove implementacije načina nadigravanja s protivnicima. Hajduk je na gostovanjima u Osijeku, opet treba podsjetiti – otkako bijeli dres nosi Marko Livaja – na devet utakmica osvojio 13 bodova, domaćini deset. Splitskim “bijelima” trebao je ovaj uspjeh kao potvrda pravog smjera, jer su prethodne tri pobjede ostvarene na Poljudu i s protivnicima koji ne predstavljaju posebnu moć našeg ligaškog nogometa. Osim toga, Osijek je uoči sezone najavljivan kao momčad koja bi mogla poremetiti račune velikom tercetu Rijeke, Dinama i Hajduka, a na četiri početne utakmice nisu osjetili slast pobjede, dapače nisu postigli niti jedan gol.
Prema svemu sudeći, trener Garcia ima razloga za zadovoljstvo, pa tumači “djelujemo kao momčad”, ali priznaje “imali smo teških trenutaka na početku, pogotovo poslije odmora”, te je poentirao:
– Mene se poznaje kao trenera koji kreira ofenzivnu igru, ali za mene je najvažnije da momčad ne prima golove.
A u tom obrambenom segmentu Garcia je imao problema – otišao je standardni stoperski tandem Uremović – Prpić, ozlijedio se Skelin…
– Uskočio je jako dobro Branimir Mlačić, sada i Ron Raçi, njima idu sve pohvale. Dugoročno na tim pozicijama trebamo još igrača. Bitno je da igramo hrabrije, držim da smo jako dobro kontrolirali igru, zadovoljan sam time da smo sve bolji s loptom…
Sukus komentara igre posvetio je Marku Livaji:
– Jako sam sretan s Markom, i to ne isključivo zbog pogotka. Odradio je, da tako kažem, odličnu utakmicu; kada on tako igra, svi ga prate. Svi uvijek gledaju u njega, pod velikim je pritiskom. S druge strane, on je heroj grada. Drago mi je vidjeti njegovu posvećenost i odgovornost. Trebamo ga zbog njegovih golova, ali još više zbog njegova karaktera, značaja za momčad.
Nakon vodećeg gola, koji je praktično odredio smjer nadmetanja, Livaja je potrčao prema klupi, poletio je u zagrljaj pričuvnim igračima, objasnio je:
– Želio sam pokazati tim većinom mladim momcima da su oni bitni dio naše momčadi. Htio sam ih ohrabriti, poručiti im da bez obzira na to što su na klupi, moraju biti spremni 200 posto kada dobiju svoju priliku. Nadam se da ih pritisak neće pojesti…
Nakon završetka dvoboja kapetan Livaja nije poveo svoju momčad na tradicionalni naklon Torcidi, zadržao je momčad na centru, što je u stvari bila lekcija navijačima, koji su ih nakon pobjede protiv Slaven Belupa, i to s 3-0, zasuli bakljama, u najmanju ruku nepristojno, pa i nedostojno.
Momčad urugvajskog trenera čeka novi ispit, sljedeći zadatak je nastaviti pobjedonosnu seriju, i to u jadranskom derbiju protiv Rijeke, koja je, ne treba smetnuti s uma, znala nokautirati Hajduk u Splitu, čak pet puta (jednom u četvrtfinalu Kupa, te u četiri navrata u prvenstvima otkako “bijele” predvodi Livaja). Sve to u sličnim situacijama, kada su Hajduku trebale pobjede za uspješni završni finiš sezone.
Kako god okrenuli, važna je uloga Livaje, to da se sada kao nikad dosad, stavio u službu momčadi. A to je s jedne strane zasluga Garcije, a s druge i Livaje, koji nedvojbeno žarko želi okruniti svoju karijeru osvajanjem naslova prvaka.
