Uništeno povjerenje: Zašto si Zapad i Rusija ne mogu vjerovati?
Nastavno na prošlu analizu o sastanku Trumpa i Putina autor je uočio jedan zanimljiv uvid o kojem se vode rasprave s dva različita aspekta. Deduktivno rečeno, riječ je o povjerenju u međunarodnim odnosima. Utvrđeno je kako su odnosi između Zapada (države euroatlantskih institucija: EU i NATO) i Rusije izuzetno zatrovani (Rukavina, 2025) i da postoji niska razina obostranog povjerenja. Zašto je tome tako? Analiza se sastoji od tri dijela: što je povjerenje u međunarodnim odnosima, a potom pogled iz zapadne i ruske pozicije. Uvjereni smo da će i širim, a ne samo stručnim čitateljima ova tema biti i više nego zanimljiva.
Povjerenje u međunarodnim odnosima – kako i kome vjerovati u anarhiji?
Povjerenje predstavlja jedan od temeljnih, ali istodobno i izazovnih pojmova u analizi međunarodnih odnosa. U najširem smislu, povjerenje se definira kao očekivanje da će drugi akter djelovati na predvidljiv i obvezujući način, čak i u međunarodne anarhije. Etimološki bi se povjerenje moglo izvesti kao djelovanje po vjeri da će se svi akteri držati određenih pravila, sklopljenih dogovora, danih obećanja ili obrazaca ponašanja. To je odnos u kojem se vjeruje, u kojem jedna strana drugoj ili dvije ili više strana međusobno prihvaćaju kao istinu ono što se tvrdi. U državnim političkim zajednicama povjerenje počiva na institucijama, pravu i socijalnim normama. Međutim, u međunarodnoj areni, obilježenoj anarhijom međunarodnog sustava, nedostatkom vrhovnog autoriteta i osiguranja provedbe preuzetih obveza, povjerenje je izloženije krhkosti i stalnoj prijetnji izdaje. Upravo zato se povjerenje u međunarodnim odnosima često promatra kao izuzetno rijedak, ali strateški važan resurs.
U literaturi postoje različita teorijska tumačenja povjerenja. Realistička teorija ističe da je povjerenje u anarhičnom sustavu gotovo nemoguće jer države uvijek moraju računati na vlastitu snagu i kapacitete i slijede svoje nacionalne interese. Prema Morgenthauu i Waltzu, međunarodni poredak počiva na ravnoteži moći, a ne na međusobnom povjerenju, budući da je temeljna dinamika međunarodnih odnosa obilježena nesigurnošću i neprestanim natjecanjem. Nasuprot tome, liberalni autori tvrde da se povjerenje može graditi putem međunarodnih institucija, režima i ekonomskih međuovisnosti, koji smanjuju transakcijske troškove i povećavaju predvidljivost ponašanja država jer nijedna država neće djelovati protiv vlastitih financijskih i ekonomskih pokazatelja budući da se svi ponašaju racionalno. Čitatelji odmah mogu uvidjeti kako navedena liberalna pozicija nije istinita, odnosno duboko je idealistička i utopistička (sa skrivenim tendencijama distopije), budući da je politika iracionalna djelatnost gdje vladaju strast i pristranost te su politički akteri spremni trpjeti velike ekonomske i financijske gubitke (i sankcije) za druge političke aspekte poput (percepcija egzistencijalne) sigurnosti ili identiteta.
Konstruktivističke teorijske analize naglašavaju ulogu identiteta, normi i diskurzivnih praksi u formiranju povjerenja. Povjerenje nije samo funkcija materijalnih kapaciteta ili institucionalnih aranžmana, već i socijalne konstrukcije: ono se gradi kroz uzajamno priznanje i oblikovanje očekivanja o ponašanju drugoga što tvori u konačnici i konstruiranu sliku o drugom. Povjerenje tako može postati reproduktivna snaga koja mijenja same strukture međunarodnog sustava – od neprijateljskog do sigurnosnog zajedništva.
Ipak, brojna empirijska istraživanja pokazuju da povjerenje u međunarodnim odnosima često ostaje ograničeno i uvjetno. Politološki znanstvenici upozoravaju na sigurnosnu dilemu u kojoj defenzivni potezi jedne strane mogu izgledati ofenzivno drugoj, čime se povjerenje narušava i stvara se spirala nepovjerenja. Stoga pojedini autori razlikuju „racionalno“ i „moralno“ povjerenje, pri čemu je prvo vezano uz kalkulaciju interesa, a drugo uz dublje vrijednosno uvjerenje o namjerama aktera. Ova dihotomija pokazuje da se povjerenje u međunarodnoj politici ne može svesti isključivo na interes ili normu, već predstavlja složen spoj i interesa i normi ovisno o interpretacijama i pozicijama pojedinih aktera.
Stoga, iako se međunarodni sustav često opisuje kao okruženje trajne nesigurnosti, povjerenje ostaje ključni element za očuvanje stabilnosti i rješavanje sukoba. Razina povjerenja među državama može odrediti hoće li se prevladati logika sukoba ili suradnje, kratkoročni interesni pragmatizam ili dugoročna institucionalizacija. Analiza povjerenja tako otvara prostor za interdisciplinarni istraživački pristup – politološki, pravni, sociološki i psihološki – čime se ovaj koncept svrstava među one rijetke, ali nužne mostove između teorije i prakse međunarodnih odnosa.
Sastanak Trump-Putin: Potraga za mirom: Tresla se brda, vratio se ruski medvjed
Zašto Zapad ne vjeruje Rusiji?
Jedan od ključnih razloga dubokog nepovjerenja Zapada prema Rusiji leži u percepciji ruskog sustavnog kršenja međunarodnog prava i temeljnih normi međunarodnog poretka. Zapadni analitičari i političari redovito ističu kako Moskva narušava načela nepovredivosti granica i suvereniteta država, zajamčena Poveljom Ujedinjenih naroda (1945.) (ali i ostalim bilateralnim ugovorima), koje čine temelj suvremenog međunarodnog prava. Empirijski primjeri koji se navode u tom kontekstu uključuju rat u Gruziji 2008. godine, tijekom kojega je Rusija vojno intervenirala zbog Abhazije i Južne Osetije, zatim aneksiju Krima 2014. godine te podršku separatističkim formacijama u Donbasu kroz vojnu i logističku pomoć (2014.-2022. godine). Konačni udarac povjerenju Zapada predstavljala je invazija/agresija na Ukrajinu 2022. godine, koja se u zapadnom diskursu tumači kao kršenje međunarodnog prava i napuštanje svih načela kolektivne sigurnosti. Posljedica takvog ponašanja jest stvaranje uvjerenja da su međunarodni ugovori i sporazumi s Rusijom samo formalni dokumenti bez stvarne obvezujuće snage.
Jedan od najsloženijih i najčešće spominjanih razloga nepovjerenja između Rusije i Zapada jest sigurnosna dilema koja se osobito očituje u pitanju širenja NATO saveza. Iz zapadne perspektive, proširenje NATO saveza od 1990-ih nadalje tumači se kao suvereno pravo država da same izaberu svoje sigurnosne aranžmane, pri čemu se NATO savez ne promatra kao prijetnja Rusiji, nego kao mehanizam kolektivne obrane i stabilizacije postsocijalističkog prostora. Stoga, Zapad u tom kontekstu ne vjeruje ruskim tvrdnjama da je riječ o legitimnoj zabrinutosti za vlastitu sigurnost, već ih interpretira kao instrumentalizaciju sigurnosne retorike radi opravdavanja hegemonističkih ambicija u postsovjetskom prostoru. Takva asimetrična percepcija sigurnosti dovela je do jedne od najvećih točaka prijepora u suvremenim međunarodnim odnosima i trajno kompromitirala mogućnost stvaranja zajedničke sigurnosne arhitekture u Europi.
Također dobar dio zapadnih analitičara i istraživača naglašava kako se ruski režim ne boji toliko NATO saveza i njegovog širenja na Ukrajinu budući da je NATO savez već godinama okruživao Rusiju sa zapada (Latvija, Litva, Estonija, Poljska), juga (Turska) i istoka (granica SAD-a i Rusije na Beringovom moru). Ono čega se Moskva pribojava po liberalnom zapadnom gledištu je transformacija Ukrajine u funkcionirajuću liberalnu demokraciju s ljudskim pravima i mogućnostima koje postoje na Zapadu, ali ne u Rusiji. „Stoga se Kremlj ne boji liberalizacije i demokratizacije same po sebi, već demokracije kao alata za potkopavanje ruskog političkog sustava“ (Wilson, 2014: 69).
Dodatan element nepovjerenja Zapada prema Rusiji proizlazi iz autoritarne prirode ruskog političkog sustava, koji se u liberalnom zapadnom diskursu percipira kao netransparentan i zatvoren. Ključne odluke u unutarnjoj, vanjskoj i sigurnosnoj politici donosi uski krug političko-sigurnosne elite oko Kremlja, bez institucionaliziranog mehanizma demokratskog nadzora, neovisnih medija i slobodnog civilnog društva te funkcionalne političke opozicije. Takav model vlasti stvara percepciju da su pregovori s Moskvom inherentno rizični, budući da liberalni zapadni partneri nemaju dovoljno uvida u unutarnje procese donošenja odluka niti mogu procijeniti stabilnost i trajnost ruskih obveza. U liberalnoj teorijskoj perspektivi ovo se objašnjava kroz paradigmu demokratskog mira, odnosno da demokracije međusobno ne ratuju (što su povijesni primjeri pokazali da nije točno) i prema kojoj liberalni demokratski režimi uživaju veću razinu međusobnog povjerenja jer se temelje na transparentnosti, vladavini prava i institucionaliziranom nadzoru izvršne vlasti.
Suprotno tome, u autoritarnim režimima nedostatak odgovornosti i slobodnog liberalnog civilnog društva generira deficit vjerodostojnosti u međunarodnim obvezama, čime se smanjuje spremnost zapadnih aktera da Rusiji povjere status pouzdanog partnera. Dakle, povjerenje se može po Zapadu graditi samo s onim akterima koji pripadaju liberalnoj post-hladnoratovskoj paradigmi, s izuzetkom naravno trgovinskih partnera koji su im važniji od liberalnih vrijednosti kao što je Saudijska Arabija primjerice, jer za liberalni Zapad svaka vrijednost ipak ima svoju cijenu, pa tako isto i liberalne slobode nisu toliko važne kad se preko suradnje s neliberalnim partnerima na Bliskom istoku vrte milijarde i milijarde dolara. Kapitalizam i materijalizam su ipak esencija liberalizma (i Zapada) od kojeg se ne može pobjeći, ali može ga se prekrivati maskama normativnih liberalnih vrijednosti za koje se naravno sve zapadne liberalne demokracije (načelno) zalažu (dok im financijsko-materijalni interesi nisu ugroženi) što predstavlja svojevrsni normativni cinizam.
Još jedan razlog dubokog nepovjerenja Zapada prema Rusiji odnosi se na učestalu uporabu hibridnih/asimetričnih metoda djelovanja, koje u zapadnom diskursu predstavljaju sustavnu strategiju destabilizacije i oblikovanja međunarodnog okruženja kroz nesigurnost i neizvjesnost. Pod pojmom hibridnog djelovanja obuhvaćaju se različite asimetrične i prikrivene prakse: od kibernetičkih napada na ključnu infrastrukturu i državne institucije (primjerice kibernetički napad na Estoniju ili navodna infiltracija u američke izbore 2016. godine što je sad pod istragom u SAD-u), preko širenja dezinformacija i propagande putem državnih i poludržavnih medija te društvenih mreža, pa sve do energetske ucjene kroz selektivno korištenje opskrbe plinom i naftom kao sredstva političkog pritiska.
Dodatni element narušavanja povjerenja čine slučajevi političkog nasilja i atentata u inozemstvu, poput slučaja Sergeja Skripalja u Velikoj Britaniji 2018. godine ili Aleksandra Litvinenka 2006. godine, za koje zapadne sigurnosne institucije optužuju ruske aktere. Takve akcije pojačavaju percepciju da Rusija kontinuirano koristi „sive zone“ međunarodnog prava i instrumente prikrivenog djelovanja kako bi ostvarila svoje ciljeve, pri čemu se formalne norme i obveze ignoriraju ili zaobilaze. U akademskoj raspravi ovakvo ponašanje interpretira se kao primjer strategije „instrumentalizirane nesigurnosti“ gdje se neizvjesnost i nepovjerenje svjesno stvaraju kao oruđe vanjske politike. Posljedično, ako partner dosljedno pribjegava prikrivenim i netransparentnim metodama, tada je – iz perspektive Zapada – gotovo nemoguće izgraditi trajno povjerenje ili uspostaviti stabilne temelje suradnje.
Zaključno, Zapad ne vjeruje Rusiji jer ju doživljava kao aktera koji krši međunarodne pravne okvire i norme, koristi sporazume instrumentalno, ugrožava sigurnosnu arhitekturu Europe, ne pokazuje demokratsku transparentnost i često pribjegava hibridnim ili asimetričnim oblicima sukoba.
Bruno Rukavina: Kuda vode rusko-ukrajinski pregovori i kako će završiti ukrajinski rat
Zašto Rusija ne vjeruje Zapadu?
Izvori ruskog nepovjerenja sežu u 1990-te prilikom raspuštanja SSSR-a i Varšavskog ugovora koji je koordiniran sa Zapadom (SAD-om). Iz anonimnih diplomatskih izvora, godinama nakon raspuštanja SSSR-a prilikom jednog privatnog sastanka s Gorbačovom diplomati su ga iskreno pitali na marginama sastanka, zašto je raspušten SSSR, na što je Gorbačov odgovorio: ne znam. Međutim, djelovanje iz neznanja ima isto tako posljedice kao i djelovanje iz znanja.
Ključan problem o kojem mnogi danas ne govore prilikom raspuštanja SSSR-a nije bio NATO savez nego Njemačka. Naime, od ujedinjenja Njemačke, 1871. godine pod Ottom von Bismarckom, cijela povijest Europe se fokusira na pitanje Njemačke i njene uloge u Europi: Prvi svjetski rat i krize koje su do njega vodile, međuraće i Drugi svjetski rat, hladni rat – u središtu svega je bila Njemačka. Tako isto je i prilikom kraja bipolarizma 1989./1990. godine ključno pitanje bilo: što s Njemačkom – dopustiti njeno ujedinjenje ili ne? Oko toga su se vodili glavni pregovori, pri čemu je SSSR dopustio ujedinjenje Njemačke nakon samo 45 godina od Drugog svjetskog rata kojeg je Njemačka započela, a u kojem je u SSSR-u planirala istrijebiti gotovo pa cijelo stanovništvo. SAD nije htio vidjeti niti neutralnu Njemačku, niti pod kontrolom SSSR-a, nego isključivo pod svojom kontrolom, što mu je na posljetku i uspjelo.
Prilikom pregovora 1990. godine između SAD-a i SSSR-a na jednom od sastanaka američki državni tajnik James Baker je izrekao čuvenu rečenicu: „NATO savez se neće širiti niti jedan inch na istok“ (navedeno nije govorio samo Baker nego i drugi američki, ali i njemački dužnosnici i političari poput Helmuta Kohla i Manfreda Woernera). I ne možemo poreći, NATO savez se uistinu nije širio jedan inch (2.54 cm) na istok, nego otprilike 1.000 do 1.600 kilometara. „Raspadom SSSR-a, sovjetska vojska povučena je 1.500 kilometara na istok, čime su se ruske vojne postrojbe s linije Magdeburg–Prag povukle na crtu obrane Smolensk-Kursk i prvi put u povijesti područje moskovske vojne oblasti postalo je prva borbena linija Rusije” (Rukavina, 2022: 99). Ključna greška koju je napravio Gorbačov je što navedeno obećanje nije stavio u pisani ugovor ili sporazum. Zašto? Jedan od razloga je diplomatska politička praksa hladnog rata koja je još uvijek vrijedila u to vrijeme (barem po sovjetima). Naime, izgovorena diplomatska riječ za vrijeme hladnog rata je imala izuzetnu političku važnost i bez potpisanog ugovora. Tako su rješavane hladnoratovske krize, poput Kubanske krize (DW News, 2022). Ako diplomatska komunikacija i što diplomati kažu da će se napraviti nije važno, zašto onda opće imamo diplomatske pregovore?
Ovdje važno istaknuti dvije stvari:
- U svibnju 2022. godine iz ruske perspektive sve maske su pale po ovom pitanju kad je na otvorenoj debati, Mike McFaul, bivši američki diplomat u Ruskoj Federaciji od 2012. do 2014. godine, priznao da „diplomati lažu i da je to stvarni svijet“, na što je mu je profesor Stephen Walt odgovorio: „ali Rusi bi im trebali vjerovati kad pregovaraju i kad im se nešto obeća“ (Munk Debate, 2022: 1:09:13)? Preporučujemo da cijelu raspravu pogledate na poveznici u popisu literature budući da u Republici Hrvatskoj u posljednje tri godine nije bilo gotovo nijedne rasprave u formatu pro et contra po pitanju rusko-ukrajinskog sukoba, ali i općenito u hrvatskom demokratskom društvu danas gotovo pa i nema platforme na kojoj se mogu čuti debatne rasprave i mišljenja iz različitih gledišta o različitim pitanjima. (Izuzetak bi možda bila emisija Peti dan, pri čemu se mnogi argumenti ne kažu iz autoru nepoznatog razloga, iako je ova emisija danas možda jedina koja pokušava demokratski otvarati prostor različitim gledištima, ako izuzmemo mnogobrojne podcaste koji nemaju debatni format nego intervju s gostima različitih pogleda i svjetonazora).
- „Rusko Ministarstvo vanjskih poslova je 15. prosinca 2021. godine nakon video-sastanka Putina i Bidena predalo ruski nacrt sporazuma između Rusije i SAD-a o sigurnosnim jamstvima i nacrt sporazuma s NATO-om o mjerama sigurnosti, upravo da se ispravi pogreška koju je napravio Gorbačov. Ključni dijelovi u oba dva nacrta za Rusiju su odustajanje NATO saveza od daljnjeg širenja i raspoređivanja ofenzivnih oružanih sustava na ruskim granicama i zahtjev da se vojni potencijal i infrastruktura NATO-a u Europi vrate na razinu prije 1997. godine“ (Rukavina, 2024: 52). Naravno, Zapad na ove sporazume nije htio pristati. (Sporazumi su dostupni na hrvatskom jeziku u disertaciji: Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini, 2024).
Tjedna analiza Zorana Metera: EU ‘gospodari rata’ ne govore što će biti ako Rusiju ne uspiju poraziti
Ukratko, iz ruske perspektive Zapad je prekršio diplomatska (usmena) obećanja dana sovjetskom vodstvu tijekom procesa ujedinjenja Njemačke 1990. godine. Ruski politički diskurs ističe da su zapadni čelnici jamčili da se NATO „neće širiti ni jedan inch na istok“, što je kasnije dovedeno u pitanje kroz kontinuirana proširenja NATO saveza (države koje su ušle u NATO savez su: 1999. – Poljska, Mađarska, Češka; 2004. – Estonija, Latvija, Litva, Slovačka, Slovenija, Bugarska, Rumunjska; 2009. – Hrvatska, Albanija; 2017. – Crna Gora; 2020. – Sjeverna Makedonija; 2023. – Finska; 2024. – Švedska). Iako zapadni autori naglašavaju da takva formalna obveza nikada nije postojala (što i nije u pisanom obliku), u ruskoj političkoj kulturi taj narativ postao je temeljna priča o izdaji, koja hrani duboko nepovjerenje prema zapadnim partnerima (Hill, 2018: 45-46). Dakle u Rusiji se širenje NATO-a interpretira kao neposredna egzistencijalna ugroza nacionalne sigurnosti i narušavanje implicitnih obećanja o neširenju Saveza na istok nakon hladnog rata, čime se zapadni sigurnosni poredak percipira kao oblik geopolitičkog okruživanja Rusije „taktikom anakonde, s ciljem izolacije Rusije i smanjenje njezinog utjecaja poticanjem nasilnih međuetničkih sukoba i obojenih revolucija duž perimetra njezinih granica da se smanji područje ruske kontrole, a zatim da se postupno porazi Ruska Federacija uz njezino konačno komadanje“ (Rukavina, 2022: 99).
Rezultat je klasična sigurnosna dilema: defenzivni potezi jedne strane (pridruživanje država NATO savezu radi zaštite) izgledaju ofenzivno drugoj strani (potezi koje NATO vidi kao defenzivne mjere, Moskva interpretira kao ofenzivne) što dovodi do spirale nepovjerenja i eskalacije nesigurnosti.
Zoran Meter: ‘Izdali su naše snove – Judini sinovi’
Zapadne “humanitarne” intervencije
Rusija nepovjerenje prema Zapadu dodatno temelji na presedanima zapadnih „humanitarnih“ vojnih intervencija koje su zaobišle međunarodne institucije: bombardiranje SR Jugoslavije 1999. godine, rat u Iraku 2003. godine, intervencije u Libiji i Siriji. Ovi slučajevi u ruskoj perspektivi pokazuju da Zapad koristi međunarodno pravo selektivno i instrumentalno, pod krinkom „humanitarne intervencije“ ili „promicanja demokracije“ kako bi se ostvarili i obranili zapadni interesi.
Takva praksa učvrstila je rusku percepciju da zapadni akteri nisu vjerodostojni čuvari međunarodnog poretka, nego njegovi oportunistički manipulacijski akteri. „O opravdanosti ratova u kontekstu kraja 20. i početka 21. stoljeća potrebno je provesti posebno istraživanje u kojem bi se istražio koncept humanitarnih intervencija vojnim sredstvima u drugu državu s ciljem zaštite stanovništva. Primjerice, zašto bi NATO humanitarna intervencija u SR Jugoslaviju (zbog Kosova) 1999. godine bila opravdana, a ruska humanitarna intervencija u Ukrajinu (zbog Donbasa) 2022. godine neopravdana, ako obje za cilj imaju zaštitu civilnog stanovništva od vojnih ofenzivnih akcija (i potencijalnog etničkog čišćenja)“ (Rukavina, 2024: 63)?
Izjave bivše njemačke kancelarke Angele Merkel i bivšeg francuskog predsjednika Françoisa Hollandea iz 2022. godine, prema kojima su Sporazumi iz Minska trebali „kupiti vrijeme“ Ukrajini za naoružavanje, u Moskvi su potvrđene kao dokaz da je Zapad pregovarao s lošim i skrivenim nakanama. Sporazum iz Minska se, dakle, nikad nije niti trebao implementirati. Za Rusiju, to je paradigmatičan primjer narušavanja načela pacta sunt servanda i pokazatelj da su sporazumi sa Zapadom samo političke taktike za održavanje zapadne hegemonije, a ne obvezujući dogovori (Rukavina, 2024: 23).
Rusko političko vodstvo tumači potporu Zapada „obojenim revolucijama“ u postsovjetskom prostoru (Gruzija 2003., Ukrajina 2004. i 2014., Kirgistan 2005.) kao instrument destabilizacije, narušavanje suvereniteta i miješanja u unutarnje poslove. To je za Rusiju oblik hibridnog ratovanja. Ideja „promicanja liberalne demokracije“ u ruskoj interpretaciji predstavlja geopolitičko sredstvo slabljenja ruskog utjecaja, poticanja prozapadnih unutarnjih aktera i urušavanja političke vlasti u Moskvi. Time Zapad postaje percipiran ne kao partner, nego kao latentna prijetnja političkoj sigurnosti Rusije.
Uvođenje i stalno proširivanje ekonomskih sankcija od 2014. godine nadalje u Moskvi se interpretira kao dokaz da Zapad koristi financijske i trgovinske instrumente ne radi mira ili stabilnosti, već radi političko-ekonomskog slabljenja Rusije i sprječavanja njenog razvoja. Time se dodatno učvršćuje uvjerenje da se Zapadu ne može vjerovati jer pregovore kombinira s prisilnim mjerama. Rusija također ukazuje na asimetričnu strukturu globalnih institucija (Svjetska banka, MMF, OESS) u kojima dominiraju zapadni interesi. Moskva smatra da su te organizacije oblikovane tako da odražavaju i učvršćuju zapadnu hegemoniju, dok se zahtjevi i interesi Rusije (ali i drugih neliberalnih aktera) zanemaruju ili blokiraju. Rezultat je percepcija da liberalni Zapad koristi institucije selektivno, kao instrumente moći, a ne kao neutralne forume suradnje i održavanje svjetskog mira i stabilnosti.
Na dubljoj razini, nepovjerenje proizlazi i iz kulturalnog diskursa: ruski intelektualci i političari često naglašavaju ideju da Zapad ne prihvaća Rusiju kao ravnopravnu europsku silu, već kao „drugog“ koji mora biti moderniziran, demokratiziran, liberaliziran (lijepa riječ za dekadenciju iz ruskog konzervativnog kuta gledanja) ili podčinjen hegemoniji Zapada. Ova „civilizacijska dimenzija“ nepovjerenja stvara osjećaj trajne marginalizacije i potvrđuje narativ da Zapad prema Rusiji (ali i prema svima drugima u svijetu koji više ne žele igrati igru TINA – There Is No Alternative liberalizmu) vodi licemjernu politiku dvostrukih standarda. Zato se Rusija počela samo-percipirati kao zasebna civilizacija sa samostalnom povijesnom misijom. Zapad nije partner, nego kulturno-ideološki agresivni misionar koji pokušava Rusiju „liberalno preodgojiti“, što izaziva ruski kulturno-ideološki otpor. Liberalni Zapad tako pokušava stvoriti liberalnu kulturološku monotonost pod krinkom liberalnog pluralizma koji je anti-pluralan jer je apriori samo i isključivo liberalan. Istinski pluralizam se uspostavlja tako što su pojedini akteri liberalni, ali ostali to nisu, stvarajući tako multipolarni pluralizam za što je potrebna de-imperijalizacija liberalizma (primjerice prestanak širenja liberalnih demokracija).
Iz ruske perspektive, nepovjerenje prema Zapadu oblikovano je kombinacijom povijesnih narativa o izdaji, sigurnosnih dilema, iskustava s vojnim intervencijama i sankcijama, te percepcije da Zapad sustavno potkopava rusku unutarnju stabilnost i međunarodni status. U tom smislu, povjerenje nije samo politička ili diplomatska kategorija, već duboko ukorijenjeni strateški i identitetski problem i za Rusiju i za Zapad koji otežava mogućnost dugoročne suradnje i reprodukcije stabilnog međunarodnog poretka.
Razgovarajte s velikima s polazišta principa, nikada na koljenima: To je hrvatska diplomacija zaboravila
Kako izići iz kruga nepovjerenja?
Eskalacijski krug ili spirala nepovjerenja u međunarodnim odnosima najčešće proizlazi iz kombinacije strukturne anarhije, neizvjesnosti o namjerama i problemima vjerodostojnog obvezivanja, a izlazak iz tog kruga zahtijeva skup međusobno povezanih mehanizama koji istodobno smanjuju nesigurnost, povećavaju predvidljivost i stvaraju materijalne te reputacijske cijene za prijevaru.
Neke od potencijalnih mehanizama za izlazak iz spirale nepovjerenja su transparentnost i verifikacija koji smanjuju informacijsku asimetriju: institucionalizirane inspekcije, razmjena podataka, obveza najave vojnih vježbi i mehanizmi „deeskalacije“ (npr. direktne komunikacijske linije, režimi slični sporazumima o incidentima na moru i verifikacijskoj praksi kontrole naoružanja) ograničavaju pogrešna tumačenja i sprječavanje „spirale“ sigurnosne dileme te uspostavljanje jasne i stabilne ravnoteže snaga s ciljem miroljubive koegzistencije.
Nadalje, ublažavanje sigurnosne dileme zahtijeva politike reosiguranja: razlikovanje obrambenih i ofenzivnih vojnih sustava, ograničenja raspoređivanja snaga u određenim teritorijalnim dijelovima, moratorije, prostorne tampon‑aranžmane, deklaracije i doktrinarna pojašnjenja – sve što mijenja i smanjuje percepciju vojne i političke nesigurnosti. Navedeno može biti popraćeno dodatnim sporazumima jamstava, verifikacijama, promatračkim misijama, mirovnim operacijama ili određenim financijskim aranžmanima – čime se smanjuje rizik od izdaje nakon što jedna strana učini nepovratne ustupke.
Nužna je i resocijalizacija, odnosno promjena naracija i anti-zapadnih i anti-ruskih identiteta te proširiti „prozor mogućeg“ (window of opportunity): rad sa zajednicama onog „drugog“, diplomacija, normativno poduzetništvo i dugotrajna interakcija unutar političkih sustava/savezništava mogu transformirati neprijateljske odnose u sigurnosne zajednice s visokim međusobnim povjerenjem. Iako međuzavisnost može poticati mir, iskustvo međunarodnih odnosa upućuje da su potrebni jasni, predvidljivi režimi za kritične sektore (energija, financije, tehnologija) s izuzetim kanalima pod neutralnim nadzorom kako bi se smanjila iskušenja korištenja sile i ucjena u krizama.
Međutim, sve navedeno možda ipak započinje s komunikacijom i dijalogom, što je upravo započeo Trump razbivši mjehurić jeke u kojem se samo već tri godine ponavljaju demonizirajuće fraze o Rusiji i njenom vodstvu umjesto da se pokušaju staviti u kožu Rusa i razumjeti njihova gledišta na svijet. „Vođenje uspješne vanjske politike označava posjedovanje diplomatske sposobnosti i vještine staviti se u poziciju drugoga, što Zapad nema ili ne želi imati kad je u pitanju Rusija. Slično se može reći da Rusija nema razumijevanja prema Zapadu i da je trebala zadovoljiti minimalne kriterije liberalne demokracije, prema čemu je u Rusiji postojao očevidan i razumljiv strah zbog katastrofalnih društvenih i gospodarskih rezultata liberalizacije postsovjetske Rusije (šok terapijom) u 1990-ima“ (Rukavina, 2024: 67). Stoga bi dugoročan cilj sastanka Putina i Trumpa trebao biti uspostava odnosa i izgradnja povjerenja prvenstveno kroz iskrenu komunikaciju i diplomaciju. Iskustvo u međunarodnim odnosima pokazuje da je mogućnost suživota s Rusijom vrlo moguć ako primjerice dođe neki treći zajednički neprijatelj i Zapada i Rusije ili pak ako se u kontingentnosti svijeta nađe određeni zajednički interes za suradnju.
Koliko god to mnogobrojni na Zapadu ne žele prihvatiti, Rusija je velikim svojim dijelom europska država, svakako geografski jer Europa počinje (ili završava) u Rusiji – na Uralu. Cjelokupna kultura i povijest Europe je nezamisliva bez Rusije. Ne smije se zaboraviti da je Rusija četiri puta spašavala Europu: od osmanskog imperijalizma, od francuskog imperijalizma Napoleona Bonapartea te dva puta od njemačkog imperijalizma (pri čemu se u toj borbi Rusija u Prvom svjetskom ratu samo-uništila kroz revolucije i građanski rat, a bez SSSR-a i njegove žrtve u Drugom svjetskom ratu, danas većina čitatelja ove analize ne bi postojala jer bi se ostvarili suludi eugeničko-rasističko-šovinistički planovi nacionalsocijalizma i fašizma kojeg su uništili zajedničkim snagama i SSSR i zapadni saveznici).
Zoran Meter: Uskoro počinje summit koji će mijenjati svijet, a da SAD nije u glavnoj ulozi
Ono što je Trump započeo je svojevrsna rekonstrukcija Rusije od neprijatelja prema potencijalnom savezniku/partneru jer na kraju krajeva Rusija je ono što mislimo da ona jest po konstruktivističkoj teoriji međunarodnih odnosa. Onaj tko je konstruira kao neprijatelja, to će mu ona i biti, a onaj tko je konstruira kao priliku, to će mu isto ona biti. Povijest je do sad pokazala kako je dosta blizu točnosti i istini bio već spomenuti Otto von Bismarck sa svojom čuvenom izrekom: „Tajna uspjeha u politici? Dobar dogovor s Rusijom.“
Literatura
DW News (2022) Did NATO promise Russia never to expand to the east?. Dostupno: https://www.youtube.com/watch?v=nVt-WXTLIZM
Hill, William (2018) No Place for Russia. New York: Columbia University Press.
Munk debate (2022) Russia-Ukraine War | Stephen Walt, John Mearsheimer v Michael McFaul, Radosław Sikorski. Dostupno: https://www.youtube.com/watch?v=EhgWLmd7mCo&t=2643s
Rukavina, Bruno (2022) Poluotok Krim – geopolitički i geostrateški osvrt na prošlost, sadašnjost i budućnost. Forum za sigurnosne studije6(6), 89-118. Dostupno na poveznici:https://hrcak.srce.hr/303586
Rukavina, Bruno (2024) Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini (2014. – 2022.). Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno na poveznici: https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/islandora/object/fpzg%3A2538
Rukavina, Bruno (2025) Sastanak Trump-Putin: Potraga za mirom: Tresla se brda, vratio se ruski medvjed. Geopolitika News. https://www.geopolitika.news/analize/sastanak-trump-putin-potraga-za-mirom-tresla-se-brda-vratio-se-ruski-medvjed/
Wilson, Andrew (2014) The Ukraine crisis brings the threat of democracy to Russia’s doorstep. European View 13: 67-72.
