Krajem ljeta, na 26. kolovoza, svetkovina je svetog Anastazija, od milja u Dalmaciji nazvanog Staš, salonitanskog mučenika iz 304. godine, suzaštitnika Splita, koji je kroz povijest bio štovan – danas bismo rekli popularan – možda za dlaku manje nego glavni splitski patron sveti Duje.
Premda je u starom Splitu i okolici njegov kult bio snažan i postojan, naše doba ga je poprilično zaboravilo. Osim uloge Dujmova “pomoćnika”, zaštitnik je i vjeroučitelja Splitsko-makarske nadbiskupije, a nakon obnove Sudamje, suvremeni Splićani su ga zazivali i za pomoć na tombuli, kao zaštitnika karteluna od tombule i poštene, fer igre.
Posebne vjerske svečanosti u Splitu na Staševo više nema, održava se samo jutarnja misa, Staš nema ni svoju procesiju, a vjernici se masovno ne okupljaju oko njegova oltara. Moguće da im je nezgodan datum, njegov blagdan pada u kraj sezone, kad pola Splita trče s lancunima, šugamanima i poslužavnicima, domaće je teško natjerati u turističku gužvu, i za Staša malo tko ima vremena.
Kamen oko vrata
No, njegov kult danas je, slobodno možemo reći, itekako živ u – umjetnosti. Kad se pogledaju artefakti vezani uz svetoga Staša koji se čuvaju u Riznici splitske katedrale na Peristilu, onda se može uočiti kako su stari Splićani pozivali najveće umjetnike tog vremana da im prikažu Staša i nisu žalili novca da ga naslikaju, uklešu ili odliju kako bi im bio bliz.
Dakako, najpoznatiji je njegov veliki srebrni moćnik, sličan Dujmovu, samo što ga prikazuje s predmetom njegova mučeništva; mlinskim kamenom s kojim je vezanim oko vrata bačen u Jadro za jednog od zadnjih Dioklecijanovih progona kršćana. To se poprsje-relikvijar donedavno nosilo u procesiji na blagdan svetoga Dujma ulicama grada, a kad je već naručeno u mletačkoj zlatarskoj radionici “al Trofeo” 1704. godine, vjerojatno je i Staš imao svoju procesiju.
U tom moćniku pronađeni su prilikom restauracije 1997. godine svjetski rarireti: ostaci skupocjenih tkanina iz drevnog doba, među njima komadi lanene koptske tunike datirane od 6. do 8. stoljeća, ukrašene polikromiranom vunenom trakom, geometrijskim motivima i stablima s likovima životinja u trku. Unutra je bio i ulomak ranoislamske svile iz 8. stoljeća s medaljonima, bizantski tekstil iz 11. ili 12. stoljeća, a posebno je vrijedan izložak zlatne svile, datiran oko 1200. godine, nastao u nekoj od talijanskih radionica s motivima stabljika, listova i palmeta, ljiljana, zvijezda i antičkih golubica. Koliko su Splićani voljeli i štovali svetoga Staša, dokazuje i ovo: šupljine relikvijara nisu ispunjali bilo kakvim tkaninama, nego rijetkim i skupocjenim.
Staš i bratimi
U Riznici je i poliptih venecijanskog slikara Antonija Vivarinija iz 15. stoljeća na kojem je elegantni lik svetoga Staša u društvu sa svetim Dujmom, Jeronimom Dalmatincem i Ivanom evanđelistom. Ondje je i prizor svetoga Staša okruženog bratimima i anđelima s lutnjama, koji je na koricama matrikule njegove bratovšine izradio Dujam Vušković 1442. godine.
U riznici je i znameniti drveni reljef iz 13. stoljeća nazvan “Tri sveta zaštitnika” na kojemu su Krist, sveti Dujam i sveti Staš: ovaj je reljef bio u crkvi sv. Luke u Velome Varošu, u koju je vjerojatno prenesen iz katedrale.
Nije sveti Staš umjetnički štovan samo u Splitu, u jednom od najpoznatijih svjetskih muzeja, Ermitažu u St. Peterburgu u Rusiji čuva se poliptih Dujma Vuškovića iz 15. stoljeća u čijem je središtu upravo sveti Staš, a sa strane su mu sveti Dujam i sveti Ludovik, te evanđelisti Ivan i Marko. U Ermitaž je stigao 1919. godine (nepoznatim putem), a vjerojatno je bio načinjen za crkvu svetoga Frane na Obali. Lik svetoga Anastazija – Staša je i na poznatom mozaiku iz sedmog stoljeća u Lateranskoj bazilici u Rimu, skupa sa salonitanskim i istarskim mučenicima.
Splićani nisu žalili sredstava da svetomu Stašu naruče oltar u katedrali od najvećeg kipara svog vremena na ovim prostorima, Jurja Matejeva Dalmatinca, koji ga je izradio 1448. godine, a pored usnulog lika sveca suzaštitnika Splita je i čuveni reljef “Bičevanje Krista”.
U podnožju kampanela još je jedan kameni reljef naših dvaju patrona i svetoga Petra, izradio ga je majstor Otto u 13. stoljeću, a Stašev je lik i na korskim sjedalima u katedrali iz istog vremena.
Sačuvana su i drevna žića Dujma i Staša, na starom hrvatskom jeziku, a koja je još u 11. stoljeću Adam Parižanin preveo na latinski.
Tko je bio Anastazije?
Punim imenom Anastazije (Staš je odmilja, po domaću), porijeklom je iz Akvileje, grada blizu Venecije, u Salonu se doselio krajem trećeg stoljeća, a po zanimanju je bio tangar tkanina, pa je i zaštitnik tekstilaca.
U Saloni se posvetio propovijedanju kršćanstva s biskupom Dujmom i u njegovoj je kući uz gradske bedeme bio prvi oratorij gdje su se tajno sastajali salonitanski kršćani.
Za vrijeme Dioklecijanovih progona kršćana pod upravom gradskog prefekta Marka Aurelija Julija, tangar Staš utopljen je u moru ili u rijeci Jadro s mlinskim kamenom o vratu, 304. godine, iste godine kada je mučen biskup Dujam.
Pobožna matrona Asklepija dala je izvaditi njegovo tijelo iz mora i pokopati ga u svojoj grobnici. Poslije je njemu u čast podignuta velika trobrodna bazilika u Saloni na Marusincu.
Kad su se Salonitanci u sedmom stoljeću pred barbarskim provalama iz Salone sklonili u Split, sa sobom su ponijeli i kosti mučenika Dujma i Staša. Srednjovjekovna legenda tu je tajnu akciju dodatno dramatizirala pa je pričala kako su pod okriljem noći građani pogriješili pa u Split najprije donijeli Staša, a tek se sutradan vratili po Dujma. Uspomena na taj događaj sačuvana je u izreci starih Splićana kojima se označavala nekakva zabuna: “Tražeći Dujma, nađoše Staša!”
Split je imao crkvu sv. Staša i na sjeverozapadnom rubu Velog Varoša. Mjesto Staševica (blizu Ploča) vrlo vjerojatno čuva spomen naslovnika crkve, a na otočiću ispred Poreča bio je benediktinski samostan sv. Staša. Nova župna crkva, u Sv. Kaju u Solinu, posvećena je sv. Anastaziju (Stašu).
Na koncu ove štorije izlazi kako baš i nije sasim točno da svetoga Staša nema u današnjem Splitu, pa i po bijelom svijetu, no ostao je nekako u zapećku, na umjetninama i u kamenu. Ne možemo ga zaobići. A možda mu jednog dana dođemo i zapaliti sviću. Ili ga proglasimo još i zaštitnikom splitskoga turizma – imao bi vojsku štovatelja.
