Glazbeni dio su činili koncerti koji su i izvedbom i sadržajem uglavnom na razini kakvu bi Igre trebale zahtijevati. I ispod koje se ne bi trebali spuštati. U dvadesetak večeri čuli smo klasične programe ali i one koje bi u prijašnjim sezonama pripadale popratnom programu. Ali, to je kategorija koja se davno izravnala s onim službenim.
Odmjeren raspored i duljina koncerata
Glazbeni dio je bio ravnomjerno raspoređen što znači da nije bilo tjedana nabijenih koncertima kao ni dugih perioda bez glazbenih događanja. Što je publici dozvolilo da se i odmori i zaželi novog užitka. Za pohvalu je da je veliki dio koncerata održan u jednom dijelu, bez pauze. I da je svojom duljinom bio po mjeri ljetnog festivala, otprilike sat i petnaest minuta ne računajući glazbene dodatke. Nije to pogodovalo samo pažnji slušatelja i koncentraciji izvođača. Nego i činjenici da su mnoge večeri bile izuzetno sparne, da su se instrumenti raštimavali češće nego inače i da je velika vrućina otežavala i disanje a kamoli sviranje ili pjevanje. Pa su programske knjižice često imale i ulogu moskara. A kad ih već spominjemo, moramo istaknuti neke nedosljednosti i nedostatke. Recimo, kod nekih ansambala su se nabrajali svi članovi bez obzira na broj – recimo svih dvadeset ovogodišnjih sudionika Svjetskog jazz orkestra glazbenih mladeži – a kod Zagrebačkih solista – koji je stalno glazbeno tijelo – nitko od članova. Kako to? Osim što je uspomena, program bi trebao biti vjerodostojni dokument.
Unatoč spomenutim nesnosnim vremenskim uvjetima, izvođači su se držali standardnog dress coda: haljina, košulja, odijelo, frak. Samo smo se jednom začudili običnoj majici kratkih rukava. Za razliku od publike koja je imala maštovitu modnu reviju. Pa su svečanoj večernjoj odjeći i obući kontrastirale šlape, japanke, kratke i prekratke hlače i kotule, donje majice i vrećice s potpisom trgovačkog lanca. Može li se takvima zabraniti dolazak na koncert?
Hvalospjevi iz Festivalske palače
Ponekad se činilo da su Igre dovoljne same sebi, da su zatvorene u krugu između kancelarije, umjetnika i Kneževoga dvora, što rezultira u prvom redu nedostatkom atmosfere. One zanosne atmosfere puno prije i poslije datuma početka i kraja Festivala. O čemu dijelom govori činjenica da nije bilo niti jedne tiskovne konferencije za glazbu. A svaka je večer najavljena kao vrhunska, izvanserijska, fantastična, nezaboravna, prvoklasna, za pamćenje… I otpraćena istim riječima uz dodane ovacije, ovacije, ovacije. Stvarnost je, nažalost, bila puno drugačija. Hvalospjevi su se često odnosili i na prepun Knežev dvor. Što nije točno. Naime, u Dvoru često nisu ni bile postavljene stolice sa strane jer se znalo da će biti prazne. A Igre itekako znaju što znači prepun Dvor, povijest ih je tome učila i naučila. To znači da publika sjedi gotovo do izvođača, a da je ispred vrata ostalo mnoštvo onih za koje nije bilo mjesta.
Koga izdvojiti?
Počnimo, nakratko, s onim čega nije bilo u ovogodišnjem programu. Nažalost, nije izvedena niti jedna komorna opera mada imamo idealne prostore za njeno uprizorenje, Knežev dvor i Lovrjenac. Znamo da takva forma zahtijeva mali broj izvođača i jednostavnu scenografiju. I da je u prošlosti uvijek imala dovoljno publike bez obzira na broj repriza.
Umjetnici koji su od prvog dana najavljeni kao senzacije – Buniatishvili, Yoncheva, Philharmonix – uglavnom nisu imali senzacionalne nastupe. Ali jesu brojnu publiku. Za razliku od nekih vrhunskih izvedbi. Među kojima svakako treba izdvojiti nastup ansambla L‘Arpeggiata, ovogodišnjeg dobitnika nagrade Orlando. Udružio je vrhunski profesionalizam, nesvakidašnji program, odličnu atmosferu i čudesno prožimanje s publikom. Pažnju je plijenio nastup The King‘s Singersa, kao i sopranistice Josipe Bilić te Sitkovetsky trija. Mnogi nastupi su zaslužili visoku ocjenu ali ih nećemo posebno isticati. Ali ćemo spomenuti jedan komorni sastav koji je nastupio u službi glazbeno-scenskog igrokaza. Riječ je o Gudačkom kvartetu Ekvinocijo koji se prije zvao Gudački kvartet Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Pa je, igrom sudbine, svojom odličnom izvedbom Jarnovićeve glazbe na najbolji način uveličao obilježavanje stote obljetnice tijela koje ga je osnovalo. Ali ga nije uključilo u svoju proslavu.
Ukratko, bila je to dobra sezona kojoj je nažalost nedostajalo očekivane festivalske atmosfere. Stoga smo svi mi koji tako dugo volimo Igre dužni učiniti sve kako bi one disale srcem cijeloga grada, a ne samo Kneževoga dvora ili nekog drugog prostora u kojem se u tom trenutku održava koncert. U tom smislu je ove godine izostao osjećaj da Igre određuju dubrovačko ljeto u bilo kojem njegovom segmentu. Što više ide na dušu gradu ili vremenima, nego Igrama.
