Dvostruki uzastopni ligaški domaći poraz dugo se ne pamti na Rujevici (još od one Cosmijeve, nesretne Rijeke), normalno da ovakav loš ulazak u sezonu nije dobro “sjeo” nikome, pa niti riječkim navijačima, koji su nakon poraza od Varaždina iskazali svoje nezadovoljstvo, no treba kazati kako ti zvižduci nezadovoljstva ipak bili sporadični i u puno manjoj mjeri nego što je u konačnici iskazana podrška riječkim dečkima predvođenim trenerom Đalovićem.
Ne, naravno, radi same igre koja je bila “debelo” ispod razine one šampionske Rijeke, već prije svega zbog momentuma u kojem se Rijeka nalazi, kao i načina na koji navijači vole svoj klub. Rezultat jest mjerilo uspješnosti, on je ujedno i “mamac” za što punije tribine, no ako netko zna prepoznati trud svoje momčadi, ako netko zna što znači “krepat‘ ma ne molat” (što ujedno piše i na ovratniku riječkog dresa), onda je to – riječka Armada.
Nisu riječki navijači zaboravili sve ono dobro, ma što dobro, sjajno, što im je “gro” ove ekipe omogućio samo tri mjeseca prije, dvostruka riječka kruna ostat će trajno upisana u najveće klupske uspjehe, baš kao i u CV-je svih onih nogometaša koji su dali svoj obol tom uspjehu, a još ih jako puno njih “stanuje” na Rujevici. Naravno da se od povijesti ne živi, naravno da su i sami igrači svjesni da su podbacili u nekoliko bitnih ogleda ove sezone, uključujući i ovaj posljednji, no nekad je dovoljno da samo jedna kriva stvar pokrene: lavinu, dobru ili lošu.
Riječani su se očito negdje zamjerili božici Fortuni, je li to stvar pristupa, kvalitete (a sigurno i akumuliranog umora kroz brojne utakmice u kolovozu) ili nečeg trećeg, pokazat će vrijeme, no čak četiri dosuđena jedanaesteraca kontra momčadi s Kvarnera od početka sezone te tri crvena kartona, od kojih barem polovica “nema veze s vezom”, ni kartona ni penala, ostavili bi traga i na boljim i jačim momčadima od one koju trenutačno ima Rijeka. Kažu da nesreća nikada ne dolazi sama, pa se tako prvo i na ozljedu Petroviča “nakače” i apsurdne, nevjerojatne dvije utakmice kazne za start o kojem se da raspravljati je li uopće bio i prekršaj, a kamoli crveni karton.
Igrači ne mogu i ne smiju biti amnestirani za svoja loša izdanja, baš kao što niti trener Đalović ne može ne biti kriv “ni za što”, pa ako za ništa drugo onda za barem nedovoljnu rotaciju igrača. Pričati kako će svi igrači dobiti svoju priliku jer svi ozbiljno treniraju, pa onda sam sebe na neki način demantirati i “zavapiti” za pojačanjima dok je nekima u igri dao tek “mrvice”, definitivno nije nešto što pridonosi jedinstvu momčadi.
Nije Rijeka zaboravila igrati kvalitetan nogomet, niti je Đalović odjednom postao trener koji ne vidi (i ne razumije), sve navedeno zaboravit će se bude li reakcija svih sudionika pravovremena i adekvatna u Solunu i na Poljudu. Posebice na Poljudu…
