30. kolovoz 2007. godine datum je koji se i danas pamti u memoriji svih u Lijepoj našoj. Reklo bi se jedan sasvim običan vrući ljetni dan. Požari su tog, kao i svakog ljeta prije, a i poslije toga, bili učestali po Jadranu. I tog dana bilo ih je nekoliko. No jedan poziv u šibenski centar 112 nešto prije podneva sve će promijeniti. Primljena je dojava da gori nisko raslinje i trava na otoku Kornatu. Reklo bi se slijedi rutinska vatrogasna intervencija kao i mnogo puta dotada. No sve će se nažalost, pretvoriti u najveću tragediju nakon Domovinskoga rata u Hrvatskoj.
Odmah po dojavi, na teren su se spremali izaći pripadnici JVP-a Šibenik i DVD-a Tisno i Vodice. Šibenski vatrogasni zapovjednik Dražen Slavica odobrio je akciju na Kornatima i potreban broj vatrogasaca. U helikopteru koji je prevezao vatrogasce na Kornat nalazio se i civilni vojni ročnik 19-godišnji Josip Lučić i 17-godišnji član DVD-a Tisno, maloljetni Marko Stančić (obojica nisu smjela biti u helikopteru na Kornatima, što je još jedan od brojnih propusta koji su se toga dana dogodili).
Vatrogasci su kao što je poznato ljudi posebna kova, odvažni, hrabri, spremni na rizik i svaku vrstu akcije. Tako je bilo i ovaj put, svejedno je radi li se o vatri do gležnja ili vatrenoj stihiji kojoj su često izloženi. Za njih nema razlike, izlaze na teren i odrađuju svoj posao.
Sve smo pratili u nevjerici
No požar i vatra do gležnja na surovom kornatskom kršu ispali su sve samo ne rutinska intervencija. Negdje iza 17 sati počele su stizati informacije da se u uvali Šipnate dogodilo stradavanje vatrogasaca. Zar zaista, pitali smo se? Što se moglo dogoditi od požara koji je dosegao najviše visinu čovjekova gležnja, ni sami ne znajući prave posljedice. Zbog čega je zatražena pomoć kasnila, zbog čega su stradali vatrogasci ostavljeni nekoliko sati sami s tako teškim ozljedama? Pitanja su se samo množila dok su se isčekivale informacije. Tek oko 20 sati, tri sata nakon prve vijesti o stradanju vatrogasaca, procurila je vijest koja je šokirala cijelu zemlju. Šest vatrogasaca iz Šibenika, Vodica i Tisnog smrtno je stradalo. Preostalih sedam zadobilo je teške i po život opasne opekline.
Šok, nevjerica i pitanje što se pobogu, dogodilo na kornatskom kršu u trenutku su nam prostrujili glavom. Pa tamo je samo gorjela sitna trava i goli kamen! Nažalost, tragedija je u proteklim danima poprimila još gore obrise. Iz bolnica u Splitu i Zagrebu stizale su samo tragične i tužne vijesti. Još šest vatrogasaca u idućim danima podleglo je teškim ozljedama uslijed zadobivenih opeklina. Jedini koji se izborio za život je tišnjanski vatrogasac Frane Lučić.
Od čega su stradali, što se zaista dogodilo u uvali Šipnat u tragediji koja je odnijela dvanaest života do danas nije razješenjeno. Prvotna verzija je bila ta da se dogodio tkz. eruptivni požar. No pojavile su se i još dvije, curenje goriva iz helikoptera i zapaljenje eksplozivnoga punjenja NATO-ve bombe. Zakašnjela akcija spašavanja, problemi s prijevozom stradalih, mnoštvo je pitanja koje traže odgovore. U prvu teoriju eruptivnog požara ne vjeruju ni obitelji stradalih i ni većina javnosti. Jedini, kojem se sudilo za tragediju i to dvaput, je tadašnji šibenski vatrogasni zapovjednik Dražen Slavica. On je oslobođen optužbe za pogibiju i stradavanje vatrogasaca na Kornatu 30.08. 2007 godine.
Sudilo se jedino tadašnjem vatrogasnom zapovjedniku
Od cijelog sustava koji sudjeluje u akciji gašenja požara kakav je bio na Kornatima, na optuženičkoj klupi našao se samo on, županijski zapovjednik Dražen Slavica. ”Ovaj postupak služio je tome da ovo ne izađe van. I zbog ovoga sam imao neku nit da me neće osloboditi, da će vrtjeti unedogled. Pokazuje raspad sustava, nekog drugog – ne našeg. Ne sustava na koji smo mi mogli utjecati. Danas je isto stanje”, istaknuo je Slavica. Akciju spašavanja stradalih vatrogasaca vodio je MORH. Spašavanje je počelo u 18:20, a u bolnici su završili tek u 21 sat. Iz MORH-a nitko nikada nitko nije bio optužen. U spašavanju su sudjelovala tri helikoptera. Bolnica u Splitu je mobilizirana. ”Oko 20 sati, to je bio već sumrak, zove me dežurni operativni iz Šibenika i kaže da su helikopteri otišli s otoka, a ozlijeđeni su ostali na otoku. Ne znam kako je to moguće”, kazao je Slavica u prvom istupu nakon što ga je sud oslobodio krivnje za kornatsku tragediju,.
U dva suđenja rađena su razna vještačenja, između ostalog i kako su vatrogasci nastradali. Ustanovljeno je da se dogodio eruptivni požar. Nešto u što mnogi ni danas ne vjeruju. ”Svi stradali i ozlijeđeni nisu imali mehaničkih ozljeda na tijelima. To bi značilo da nije bilo aktiviranja nekakve eksplozivne naprave”, objasnio je Slavica.
Vještačenje je utvrdilo kako su se nusprodukti izgaranja koji su i dalje gorivi valjali po tlu kako ih je požar gurao ispred sebe. Plinovi su to teži od zraka. Nabili su se u kotlinu, a zatim je južni krak požara doletio. ”Došlo je do nagle ekspanzije i izgaranja tih plinova u toj kotlini, a oni su bili negdje pri vrhu i taj dio ih je zahvatio”, rekao je Slavica za Provjereno. Na teret mu se stavljalo što su na intervenciju poslani maloljetnici. A to je odgovornost zapovjednika svake postrojbe, ne županijskog vatrogasnog zapovjednika. ”Ugovori su sklopljeni za učenički posao. Pravna osoba DVD Tisno, ugovor je potpisao maloljetnik, supotpisao je roditelj i potpisala je odgovorna osoba iz vatrogasne postrojbe. Mog potpisa nema”, istaknuo je Slavica.
Kanader posudili Grčkoj
Taj dan bilo je orkansko jugo, visoke temperature zraka, požar na Hvaru i u zaleđu Vodica. Dojava o požaru na otoku Kornatu stigla je u 11:50. Obavijestio je državnu razinu i od nje zatražio kanader i dva helikoptera – jedan za transport vatrogasaca, drugi za gašenje. ”Odmah u startu smo dobili informaciju da imamo jedan kanader na raspolaganju od četiri u Hrvatskoj”, prisjetio se Slavica. Dva su bila na remontu, i to u srcu požarne sezone. Još je jedan Hrvatska velikodušno dala na posudbu u Grčku, dakle samo je jedan bio na raspolaganju – zauzet požarom na Hvaru. Helikopter koji je kasnio za transport vatrogasaca s njima je uzletio oko 13 sati.
”Mi ne znamo kad će doći kanader, nemamo povratnu informaciju”, govori Slavica. ”A onaj prvi od 12 sati koji je tražen za gašenje, izdana je zapovijed zapovjedništva Hrvatske vojske da mora ići helikopter za gašenje, nikada nije došao na Kornat niti je opozvana ta zapovijed”, naznačio je Slavica. Nitko nije znao točnu lokaciju te grupe vatrogasaca. Bila je otežana komunikacija. I dan danas tamo je loš signal za mobitel. ”Zapovjednik koji je vodio vatrogasnu intervenciju na Kornatu svog je zamjenika uputio na najviši vrh Kornata da ostvari vezu s centrom u Šibeniku da nam prenese stanje.”
Pola sata nakon toga dolazi kanader. No radi boljeg gašenja netko mu je trebao davati informacije s požarišta, pola sata koliko je gasio dobrim dijelom nitko nije upravljao njime. Zamjenik zapovjednika koji je trebao biti na vrhu Kornata u iskazu je rekao kako ga nije vidio. ”Isti taj zamjenik s Pedinke, najvišeg vrha Kornata, nekoliko kilometara dalje spustio se u gostionu Šipnate”, govorio je Slavica. I u vrijeme stradavanja dotični je sat vremena sjedio u gostionici mimo vatrogasne intervencije, dodao je Slavica.
Obitelji i dalje čekaju odgovore
Postoje zapisi da se kanader protivio odlasku u Vodice gdje je također izbio požar i tražio još i pomoć helikoptera u gašenju. Zašto ona nije stigla, nikada se nije ni utvrđivalo. ”Vidljivo da je helikopter uzeo vjedro, da je oko 15:05 poletio. Međutim, poletio je i – otišao na Hvar. Ta dva helikoptera nisu došla”, istaknuo je Slavica. Tada dolazi poziv u operativni centar Šibenik. ”Kolega mi je kazao da ga je zvao sin. Naime, da su u nekom vatrenom okruženju i da napravim nešto”, rekao je Slavica. Tužiteljstvo mu je stavljalo na teret da od 15:30 nije radio ništa. A zabilježeni su njegovi pozivi prema stradalim vatrogascima, četiri minute od informacije obavijestio je državnu upravu. Tražio je helikopter za izvid.
Vojska pak nije poslala helikopter, nego mali avion koji nije utvrdio ništa. Informacije je umjesto od vojske dobio s terena.’‘Vjerojatno se u nekakvim višim krugovima to poklopilo i onda sam ja postao paravan da se ovo sve pa ne zamrači, nego odvede istraga u krivom smjeru jer je istraga išla u postupku protiv mene. Nije se nikad klasično istraživala kornatska tragedija”, napomenuo je Slavica. I to je svojevrsna tragedija. Za obitelji čiji su sinovi dali život za državu, a ona im opalila šamar. Kao i čovjeku koji je odgovorno istrpio da mu se teret sustava i neke tuđe pogreške nakaleme na leđa. ”U konačnici, hoće li mi se itko ispričati ovo što su mi napravili”, upitao se u dugoj ispovijedi Slavica.
No obitelji i hrvatska javnost i dalje čekaju prave odgovore i istinu što se tog kobnog dana dogodilo; prošlo je već 18 dugih godina i odgovora i dalje nema. Za 12 smrtno stradalih vatrogasaca , koji su kao i svaki put kad je trebalo, otišli braniti Hrvatsku i njen krš i kamen od požara. Te kolovoške večeri nažalost, više se nisu vratili u svoj Šibenik, svoje Vodice i svoje Tisno. Jedini preživjeli Frane Lučić, koji će posljedice kornatskog pakla osjećati do kraja života, tužio je svoju državu Hrvatsku i grad Šibenik tražeći odštetu za tragediju koju je doživio. Država se žalila na tu odluku i nije željela isplatiti mu odštetu.
Ostavka ili preuzimanje odgovornosti nepoznat pojam
Valjda su mislili da je Frane nastradao negdje drugdje, a ne braneći Kornate koji se nalaze, gle čuda, u Hrvatskoj. No državna “savjest” ipak je proradila pa su se nagodili s Franom i isplatiti li mu odštetu kao barem malo zadovoljštine za ono što je prošao i doživio tog 30. kolovoza prije 18 godina. Nikome od mjerodavnih, osim tadašnjem glavnom vatrogasnom zapovjedniku Mladenu Jurinu, nije palo na pamet da nakon tragedije podnese ostavku. Jer riječ ostavka i preuzimanje odgovornosti u Hrvatskoj je uglavnom nepoznat i teško dokučiv pojam.
Kad će se i hoće li se istina o najvećoj mirnodopskoj tragediji u Hrvatskoj ikada saznati, veliko je pitanje. Do tada nam preostaje da se svakoga 30. kolovoza prisjetimo hrabrih ljudi koji su ostavili svoj život u paklu Kornata kao upozorenje da se to nikada više ne ponovi. A da se to ne ponovi, odgovorna je država, kojoj je dužnost da o tome skrbi, kroz bolje uvjete rada, bolju opremu i organizaciju. Jer najlakše je kao i za svaku godišnjicu tragediju izraziti žaljenje, posjetiti mjesto stradanja i obaviti svoje protokolarne dužnosti. Obiteljima i javnosti vjerojatno je toga već i previše.
Oni će svoj mir naći tek kad saznaju pravu istinu i zašto su i pod kojim okolnostima izgubili svoje muževe, sinove i djecu. 12 križeva od suhozida izgrađenih 2010. godine u čast 12 heroja s Kornata ostaju trajna uspomena na njih i njihovu hrabost i veliku žrtvu koju nikada ne smijemo i nećemo zaboraviti. Jer Heroji se nikad ne zaboravljaju.
HEROJI KORNATA: Dino Klarić(33), Ivan Marinović(32), Ivica Crvelin (52), Marko Stančić (17), Gabrijel Skočić (19), Hrvoje Strikoman (19), Tomislav Crvelin (23), Ante Crvelin (24), Josip Lučić (19), Karlo Ševerdija (18), Marinko Knežević (52) i Ante Juričev Mikulin (23).
Tragedija kod Stankovaca: Dvojica mladića izgubila život na motociklu
Odvjetnica Srpkinje koja je izazvala skandal u MORH-u: ‘To ne može biti špijunaža’
Rolexi, pištolji, novac, droga: Pogledajte što je zaplijenila naša policija od opake bande
