Američki predsjednik Donald Trump voli se hvaliti da je od početka svog drugog mandata, dakle u otprilike samo pola godine, zaustavio čak šest ratova, a da će uskoro i sedmi, onaj ukrajinski i da je stoga on najveći svjetski mirotvorac (nada se i Nobelovoj nagradi za mir). Blago svijetu i svima nama s njim, moglo bi se pomisliti! Međutim, mir koji Trump nameće, ili barem misli da ga nameće (Indija otvoreno negira da je Trumpovo posredništvo bilo ključno u zaustavljanju kratkog, ali oštrog lipanjskog indijsko-pakistanskog zračnog rata, dok Pakistan, suprotno tomu, prihvaća tu Trumpovu promidžbenu tvrdnju u zamjenu za njegova primamljiva obećanja o naoružavanju Pakistana američkim oružjem, i ona manje primamljiva, o pakistanskoj kupnji skupe američke nafte), najčešće je daleko od dugoročnog rješenja problema, tj. otklanjanja njihovih temeljnih uzroka.
Riječ je o svojevrsnoj betonizaciji zatečenog stanja, ili pak američkim bombama nametnutog novog stanja (Iran), pa je samo pitanje kada će se politički sukobi suprotstavljenih država opet manifestirati u punoj konfrontacijskoj formi. Dovoljno je pogledati na Trumpov “uspjeh” u zaustavljanju izraelsko-iranskog dvotjednog rata s obzirom na to kako se odnedavno opet počelo “zveckati oružjem”, jer niti je Izrael zadovoljan ishodom s obzirom na to da je njemu neprijateljski režim u Teheranu ostao netaknut, kao i glavnina iranskih oružanih snaga, niti je Iran ravnodušan na ono što mu je Izrael “kukavički učinio” pod američkim sigurnosnim kišobranom, a još više onim što čini Palestincima u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali.
Izrael je prošloga tjedna pokrenuo kopnenu invaziju na grad Gazu, koju osuđuje gotovo cijela međunarodna zajednica, a i velike izraelske gradove preplavilo je više od pola milijuna ljudi koji se protive tom potezu premijera Benjamina Natanyahua. No i laicima je jasno kako se Natanyahu oportunistički koristi fokusiranjem međunarodne političke i medijske javnosti na “važnije teme”, poput nedavnog summita Trump – Putin na Aljasci ili pak Trumpova susreta s europskim čelnicima u Washingtonu dan poslije.
Sudbonosni trenutak
No, bili Trumpov uspjesi stvarni ili fingirani (ostavljam svakomu pravo da o tome donese svoj sud), pred američkim je predsjednikom sada pravi, bez pretjerivanja, sudbonosni izazov ne samo za njegovu političku budućnost nego i za SAD, tj. američke nacionalne i globalne interese: pronalazak trajnog rješenja za ukrajinski sukob! Za sukob koji ne samo što je postao akcelerator dosad neviđenih globalnih geopolitičkih potresa i tektonskih promjena koje bi se bez tog rata nedvojbeno odvijale mnogo sporijim ritmom (a i pitanje je bi li uopće na kraju i rezultirale velikim promjenama u odnosu snaga u svijetu kakav je uspostavljen nakon završetka hladnog rata krajem 80-ih godina prošloga stoljeća) nego je postao i svojevrsni lakmus-papir budućeg geopolitičkog izgleda svijeta.
Ako u ratu pobijedi Rusija, to će biti kraj američke globalne hegemonije ili zapadne dominacije u širom smislu; ako pobijedi Ukrajina (tj. Zapad, koji na ukrajinskom tlu de facto ratuje protiv Rusije svim raspoloživim sredstvima osim svojim kopnenim snagama koje zamjenjuju ukrajinski borci, ali s NATO-ovim naoružanjem ili pak onim već gotovo potpuno istrošenim sovjetskim koje su sami posjedovali ili su im ga isporučile bivše zemlje Varšavskog ugovora; i povijesno neviđenim proturuskim sankcijama) onda je to strateški poraz Rusije i njezina čelnika Vladimira Putina osobno, od kojeg se više nikada ne bi oporavila.
Ili bi prestala igrati ulogu samostalne države i podredila se u potpunosti zapadnoj (geo)političkoj strategiji, ili bi, što bi bilo vjerojatnije, i sama, kao višenacionalna i multikonfesionalna država doživjela sudbinu SSSR-a. Trumpov najveći politički izazov sada je kako rusku pobjedu u Ukrajini učiniti barem podjednako i američkom. Ceh će u toj njegovoj strategiji (nisam uopće siguran da je tu riječ o osmišljenoj strategiji, prije o provjerenom američkom pragmatičnom prilagođavanju okolnostima), osim same Ukrajine, najviše platiti i Europa, odnosno Europska unija i europske članice NATO saveza.
Goleme pogreške
Sjedinjene Države nakon pobjede u hladnom ratu “na tanjuru” su imale serviran globalni mir i svoju ulogu svjetskog predvodnika. Tadašnja postsovjetska Rusija upravo im je to nudila suradnjom nakon desetljeća, pa i stoljeća, krvavih sukoba Rusije i Zapada. Kina je tada bila načičkana američkim investicijama i preplavljena američkim kreditima, te u skladu s time, potpuno kooperativna u zadovoljenju zahtjeva Washingtona vezanih uz američke ekonomske i trgovinske interese. Prihvatila je ući u sve međunarodne strukture koje je Washington osmislio i koje su na ovaj ili onaj način bile pod američkom kontrolom, poput Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), Svjetske trgovinske organizacije (WTO) itd.
Indija je sa svojim bogatim resursima Americi tada bila nepresušan izvor za izvlačenje bogatstva, ali i za plasiranje svoje prljave i opasne industrije koja na zapadu više nigdje nije mogla opstati pod takvim uvjetima poslovanja. U tom kontekstu podsjećam na čuvenu veliku tragediju – jednu od najtežih ekoloških i ljudskih katastrofa u povijesti, koja se dogodila 3. prosinca 1984. godine u indijskom gradu Bhopalu. Tada je iscurio otrovni plin iz tvornice kemikalija u vlasništvu američke kompanije Union Carbide koja je proizvodila pesticide. Otrovano je više od pola milijuna ljudi.
Latinska Amerika tada je bila gotovo potpuno pod nadzorom SAD-a, s izuzecima “socijalističkih enklava” poput Kube i Nikaragve, uz pojedine marksističke gerilske skupine poput kolumbijskog FARC-a. Europa je padom Berlinskog zida i raspadom sovjetskog socijalističkog lagera de facto postala jedinstveni atlantski sigurnosni prostor. Dakle, Washington je samo trebao odigrati pametno i imao bi sve.
President Xi Jinping will host over 20 world leaders in China next week, including Vladimir Putin and PM Narendra Modi, in a show of Global South solidarity amid Donald Trump’s era — also giving sanctions-hit Russia a diplomatic boost. pic.twitter.com/Ck2fKWAfLJ
— Raj (@RjTr0) August 26, 2025
Podvući crtu
U takvim okolnostima to je bilo tako jednostavno učiniti – gotovo da bi to mogli i stratezi razvoja omanjih hrvatskih gradova. Prihvatiti objeručke ono što se Washingtonu u povijesti samo jednom nudi za rješenje ne samo svih američkih sigurnosnih problema nego i zadovoljenje američkih ključnih ekonomskih interesa, a uz to se uspeti na pijedestal glavne globalne sile! Sada je za to kasno. Toga je Washington odavno svjestan, kao što je svjestan i svoje goleme geopolitičke pogreške. Neki ju prihvaćaju kao realisti, tj. mire se s njom i smatraju da treba podvući crtu pod američku hegemoniju i prvi se put okrenuti suradnji sa svim ključnim globalnim igračima (nastojeći tu suradnju ipak što je više moguće podložiti američkim ključnim interesima).
Drugi, prije svega tzv. neokonzervativci (neoconsi) još maštaju o mogućem povratu na prijašnje postavke i svojevrsnom popravnom ispitu za Washington projiciranjem vojne sile u dosad neviđenim razmjerima – svuda i prema svakome. Uvjeren sam da je ponovna pobjeda Donalda Trumpa na američkim izborima upravo bila omogućena s te pozicije – pokušaja dobivanja šanse za “popravni ispit” – kako s Kinom tako i s Rusijom – i to primjenom prijetnji i ucjene (prema Kini) i Trumpove “slatkorječivosti” prema Putinu i Rusiji kako bi ih vratila u čelični američki zagrljaj.
Kako to nije urodilo plodom (prijetnje carinama Kini i ultimatumi sekundarnim sankcijama Putinu nakon što nije pao pod utjecaj ugodnih riječi već je odlučan u zaštiti ruskih nacionalnih interesa), došlo je do konačnog, rekao bih 30 godina zakašnjelog otrežnjenja dijela (nikako ne svih, pa čak ni većine) vašingtonskih elita, uključujući i one iz američke tzv. duboke države. Treba krenuti od početka, ali više ne diktirajući uvjete drugima, nego pokušavajući se dogovoriti o suradnji u pitanjima od zajedničkog interesa. Iako će ova Trumpova politika i dalje nailaziti na oštre “podvodne grebene” koji bi je lako mogli i torpedirati.
Trump and Putin are both enemies of Europe.
Neither should be allowed to shape its future.
The continent’s future depends on rejecting the influence of men who work against it pic.twitter.com/fs72YaKqgX
— Joni Askola (@joni_askola) August 28, 2025
Novi svijet
Ono što već svima postaje jasno, a bolji poznavatelji geopolitike to su vidjeli i znatno ranije, jest to da je razdoblje višestoljetne zapadne hegemonije (s izuzetkom kraćeg poslijeratnog razdoblja pariteta između SAD-a i SSSR-a) završilo. To je potvrdio nedavni summit na Aljasci između Trumpa i Putina, iako još zapravo ništa ključno nije dogovoreno. Dakle, rodio se potpuno novi svijet u bolnim porođajnim mukama, a postporođajne muke i dalje će biti vrlo aktivne i vrlo bolne diljem svijeta, posebno za one koji su se prije toga dali uvući u opasnu igru velikih sila, igrajući isključivo za jednu stranu (točnije, za interese jedne strane) i na nju stavljajući sve svoje uloge – u konkretnom slučaju budućnost svoje zemlje i naroda.
I tu, bez ikakve ograde, prije svega mislim na Ukrajinu: njezine elite koje su učinile stratešku pogrešku nedugo nakon što su (za razliku od nas na balkanskim pustopoljinama i vjetrometinama) mirnim putem uspjele ostvariti svoju neovisnost, i na njezin narod koji će zbog toga trpjeti dugotrajne teške posljedice. Trpjet će ih i drugi! Nažalost, uz Ukrajince, najviše baš mi – Europljani, čije su društvene i političke elite odigrale potpuno pogrešno ovu ključnu geopolitičku partiju šaha na Starom kontinentu, nakon koje teško može biti povratka u prijašnje stanje. Stanje europske stabilnosti, mira i blagostanja koje je obilježilo 30-godišnje posthladnoratovsko razdoblje. Ono isto u kojem su se najprije Europska ekonomska zajednica (EEZ), a potom Europska unija iznimno brzo bogatile zahvaljujući otvorenom tržištu koje su dobile na raspolaganje za svoje kompanije na cijelom prostoru nekadašnje istočne Europe pod sovjetskom dominacijom i na cijelom postsovjetskom prostoru, prije svega upravo u Rusiji.
Međutim, tu neočekivanu blagodat koju je dobio gotovo niotkuda (raspad SSSR-a bio je podjednak šok za sovjetske i europske narode, kao i za cijeli svijet) i zahvaljujući kojoj je EU brzo postao globalna gospodarska velesila (najviše zahvaljujući ulasku svoga krupnog kapitala u Rusiju i isporukama jeftinih i “neiscrpnih” ruskih energenata za europsku industriju i građanstvo) paralelno nije pratila adekvatna politika elita Europske unije koja je tako povoljno stanje mogla praktički zapečatiti zauvijek obostrano korisnom suradnjom. Nakon jednog desetljeća ere Borisa Jeljcina u kojoj je ta suradnja, gledano iz kuta Zapada, izgledala idealno (iz ruskog je kuta bila katastrofalna za ruske nacionalne interese), stigla je era Vladimira Putina.
🇫🇷🇺🇸 Yes, This is Vladimir Putin and Geoge W. Bush Dancing in the Same Room
The Kremlin released this footage of the event that occurred in Sochi in 2008 but was made public recently to commemorate Putin’s 20th year in power.
Source: History Photographed pic.twitter.com/AMXQmCnAXd
— Mario Nawfal (@MarioNawfal) May 26, 2024
Globalno vodstvo
Potpuno bi pogrešno i nepošteno bilo tvrditi da su s Putinovim dolaskom na vlast počeli problemi u tim odnosima, jer je i on, poput svoga prethodnika, nastojao održati dobre odnose i s Europom i sa Sjedinjenim Državama (upravo je Putin prvi ponudio pomoć američkom predsjedniku Georgeu Bushu mlađem nakon terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001.), ali je, za razliku od Borisa Jeljcina, shvativši američku igru, počeo tražiti da se u risanje konstrukcije budućega svijeta (tada su to bile klasične globalističke konstrukcije s jasno izraženom dominacijom Zapada) inkorporiraju barem minimalni ruski nacionalni interesi koji bi se ogledali u dominantnoj ulozi Moskve na postsovjetskom prostoru (što je zapravo prostor nekadašnje Carske Rusije), pri čemu bi Moskva priznala američko globalno vodstvo kao najrazvijenije i najutjecajnije zemlje svijeta koja svijetu može puno dati.
Naravno, ni Europskoj uniji ni SAD-u takvo što nije bilo ni na kraj pameti (govorili su kako je vrijeme sfera utjecaja prošlost, što je, naravno, bila neistina) u skladu i s konačno usvojenom američkom doktrinom nedugo nakon raspada SSSR-a prema kojoj ne treba surađivati s postsovjetskom Rusijom i s njom se dogovarati o budućem izgledu svijeta s obzirom na njezinu tadašnju ekonomsku i vojnu slabost te političku nestabilnost. Amerika to može činiti sama – mislili su – dok bi Rusija trebala slijediti sudbinu SSSR-a, što je smjer koji je i konačno potvrđen 1994. godine odlukom o proširenju NATO saveza na istok Europe, koju je usvojila administracija Billa Clintona i čemu se Moskva (čak i Jeljcinova vlada, što se često zaboravlja) oštro protivila.
Sada smo tu gdje jesmo. Trump je preuzeo ulogu novog, prema Moskvi kooperativnog američkog predsjednika (takav je bio i Ronald Reagan u svom drugom mandatu i George Bush stariji prije Billa Clintona), koji će pokušati poboljšati potpuno poremećene odnose dviju nuklearnih velesila po načelu suradnje na pitanjima od obostranog interesa. Onome na čemu Putin već dugo inzistira. Hoće li u tome uspjeti, još je velika nepoznanica.
Beskonačni rat
I dalje su na snazi pokušaji ključnih europskih političkih vođa i ukrajinskog čelnika Volodimira Zelenskog da Trumpa ponovno vrate “na jedini ispravan put” – nastavak pružanja pomoći Ukrajini do potpunog oslobođenja njezinih okupiranih teritorija, tj. u politički prostor beskonačnog rata. Ali rata koji bi u bilo kojem trenutku, ovisno o situaciji, mogao eskalirati s nesagledivim, pa i apokaliptičnim posljedicama, o čemu one ne žele javno govoriti. Posljednji britanski veliki vođa, Winston Churchill, jednom je rekao kako SAD na kraju uvijek donese dobru odluku, ali tek nakon što iskoristi sve ostale (dakle loše, za one koji ne razumiju poantu).
Dakle, Amerika će vjerojatno i ovoga puta znati to isto učiniti – tim više što sada ispred sebe nema jedan Iran ili Venezuelu, nego sebi ravnu nuklearnu velesilu čiji državni vrh iskazuje jasnu odlučnost i nepokolebljivost kada su u pitanju temeljni ruski interesi u pokrenutom ratu u Ukrajini, ali i spremnost za dogovor s američkim državnim vrhom da se problem riješi na prihvatljiv način za sve uključene strane. Pritom Rusija Americi nudi suradnju na ekonomskoj i investicijskoj razini koja ima implikacije i na ukupnu globalnu geopolitičku sliku svijeta, tj. daje joj jedinstvenu priliku za navedeni “popravni ispit” zbog strateške geopolitičke pogreške američkih elita s početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Nove prilike SAD od Rusije više nikad neće dobiti i toga su u Washingtonu potpuno svjesni.
U svemu navedenom europska se elita sada našla u bezizlaznoj situaciji. Svojom pokorničkom, vazalnom politikom u posljednjih pet godina u odnosu na Washington (i Bidenovu i Trumpovu administraciju), dovela se do toga da SAD-u više i nema što ponuditi jer mu je ionako sve već besplatno dala (predala mu je u ruke svoju vanjsku, energetsku i dobrim dijelom industrijsku politiku kao fundament za formiranje Europe kao neovisnog geopolitičkog pola u multipolarnom svijetu, u obrambenom smislu ionako je oduvijek ovisila o Americi kroz Sjevernoatlantski savez, dok je nedavno sa SAD-om sklopila i krajnje ponižavajući trgovinski sporazum).
Italian Prime Minister Giorgia Meloni rolls her eyes when meeting Macron.
— Oli London (@OliLondonTV) June 14, 2024
Egoistički nagon
Trumpu Europa zapravo i ne treba osim kao velika američka vojna baza, odnosno odskočna daska za projiciranje svoje sile i interesa prema Euroaziji, Bliskom istoku kao njezinoj ponajvažnijoj regiji, te Africi. Sve drugo, kada je riječ o državama saveznicama SAD-a, on smatra nepotrebnom konkurencijom za svoje nacionalne (prije svega gospodarske) interese. I to je na sastanku u ponedjeljak u Washingtonu Trump svima jasno dao do znanja. Slušat će njegove upute o tome što trebaju činiti ili će se suočiti s krutom stvarnošću stajanja jedan na jedan sa zahuktalom Rusijom na ukrajinskim bojišnicama, za što nisu spremne niti to žele bez sudjelovanja Amerike.
Geopolitički impotentni europski državnici – njih šest, uz ukrajinskog čelnika Volodimira Zelenskog (zanimljivo je kako nije bio pozvan poljski predsjednik ili premijer s obzirom na veliku ulogu te zemlje u pomoći Ukrajini, što sada u Varšavi generira velike unutarnje rasprave i međusobne optužbe) – koji su sposobni jedino za promoviranje i zaštitu sada već gotovo svagdje u svijetu propalih ideologija – nemaju ni odlučnosti ni volje, a više ni mogućnosti (sve i da hoće) promijeniti svoje politike koje su Europsku uniju i njezinu sferu utjecaja u okolnom prstenu sada u potpunosti sveli na američke kolonijalne teritorije. Impotentni europski dužnosnici u ponedjeljak su u Bijeloj kući pred Trumpom izgledali kao Snjeguljica i sedam patuljaka. Snjeguljica je, naravno, bila Ursula von der Leyen, a patuljci su redom svi – od Emmanuela Macrona do Zelenskog, uz patuljčicu Georgiu Meloni.
Dakle, promjena njihove politike sada bi predstavljala njihov osobni poraz, tj. kraj njihovih političkih karijera i višedesetljetne vladavine političkih stranaka koje su iza njih stajale. I ništa drugo izvan održanja na vlasti njih ne motivira. Nije ih briga što će biti s europskim građanima, s njihovim standardom, hoće li ljudi morati u rat u Ukrajinu ili pak sve to zajedno. Važno im je jedino zadovoljiti svoj egoistički nagon za vlašću i nahraniti svoju patološku uvjerenost da su još jedino oni sposobni vladati Europom. Ako Europljani, kao građani, uistinu budu željeli izbjeći sve ovo što im elite spremaju, moraju biti spremni za dubinske političke promjene. Osobno, mogućnost za takvo što zasad ne vidim, ali ona će sigurno rasti u skladu s radikalizacijom politike Europske unije koja svoje građane već dugo politički marginalizira, pa i ignorira pod lažnim plaštem demokracije koja postaje sve upitnija, dok se ključne odluke koje se tiču naših sudbina donose isključivo iz jedne centrale – Europske komisije, odnosno ureda Ursule von der Leyen, za što joj nitko nikada nije dao mandat.
Sigurnosna jamstva
Trump je prelomio važno pitanje o postizanju sporazuma o završetku rata u Ukrajini: odbacio je europsko-ukrajinski stav o nužnom prekidu vatre prije početka pregovora, a prihvatio ruski, o tome kako povijest uči da ne može biti prekida vatre prije postizanja sporazuma o završetku sukoba. Moskva ne traži primirje, nego trajni i čvrsti mir – naravno, pod svojim uvjetima o kojima je spremna pregovarati. Usprkos tomu što u Washingtonu Trumpa nisu uspjeli razuvjeriti, po povratku doma europski lideri i Zelenski i dalje se drže svog prijašnjeg stava, a Zelenski i onog kako nema nikakvog povlačenja ukrajinskih snaga s teritorija koje sada drže u Donbasu, što traži Moskva, a prihvaća i Trump.
Međutim, glavni prijepor između Moskve i Washingtona moglo bi biti pitanje sigurnosnih jamstava za Ukrajinu nakon mirovnog sporazuma. Američki potpredsjednik J. D. Vance, prema mišljenju Moskve, potpuno je pogriješio rekavši u nedavnom intervjuu za Fox News kako je shvatio da Moskva želi zauzete ukrajinske teritorije u zamjenu za sigurnost Ukrajine i da je to prilika za postizanje sporazuma. Međutim, potpuno je suprotno: Rusija ima dovoljno i svog teritorija, a njoj su sigurnosna jamstva i Ukrajine i nje same od primarne važnosti. Tj. neutralni status Ukrajine i njezino razoružavanje jer bi to oružje moglo biti prijetnja ruskom teritoriju.
Trump je nedugo nakon sastanka s europskim vođama izjavio kako ne odbacuje mogućnost da europske vojne snage uđu u Ukrajinu uz određena američka jamstva. Moskva se pak tomu javno protivi, a njezin je šef diplomacije Sergej Lavrov 21. kolovoza, nakon sastanka s indijskim kolegom Subrahmanyamom Jaishankarom, rekao kako je taj prijedlog Zapada za Rusiju potpuno neprihvatljiv i da za Moskvu nema nikakve razlike radi li se o vojnicima neke ili više europskih zemalja u Ukrajini, ili pak službeno o NATO-ovim vojnicima. Umjesto toga, Lavrov predlaže ono što se, kako kaže, načelno dogovorilo na pregovorima u Istanbulu u proljeće 2022., a to je da Ukrajini sigurnosna jamstva pruže sve članice Vijeća sigurnosti UN-a. Dodao je da bi se njima mogle priključiti i Turska i Njemačka. Lavrov je naglasio kako nema nikakvih sigurnosnih jamstava za Ukrajinu bez usuglašavanja s Rusijom.
Glavna partija
I na tome će se idućih tjedana očito “lomiti koplja” i voditi glavne političke borbe između Zapada i Rusije. Sve je još posve neizvjesno, a rekao bih da im glavna partija pokera tek predstoji.
Ne isključujem posve, usprkos svom umjerenom optimizmu (koji se temelji isključivo na određenom iskustvu, a djelomično i na čitanju između redova), da se Trumpov summit s Putinom na Aljasci na kraju pokaže i kao novi “fejk” s američke strane u spomenutoj taktici “slatkorječivosti” u odnosu prema Putinu u nadi da će ovaj omekšati svoje stavove.
Na tu me misao potiče tekst The Wall Street Journala od 18. kolovoza pod naslovom “Trumpova zapanjujuća vanjska politika”, u kojem, između ostalog, stoji i sljedeća konstatacija: “Geopolitička dimenzija odnosa trenutno se raspravlja u obje prijestolnice (Washington i Moskva). U Washingtonu kreatori vanjske politike obiju stranaka tvrde da prijetnja koju Rusija predstavlja Europskoj uniji i Sjevernoatlantskom savezu ugrožava sigurnost SAD-a. Manjina vjeruje da je ruski potencijal kao protuteža Kini važniji od bilo koje prijetnje koju Rusija predstavlja Europi. U Moskvi pak Putinovi kritičari vjeruju da će poboljšanje ekonomskih i političkih odnosa sa Zapadom, a posebno sa SAD-om, pomoći Rusiji da se nosi s većom dugoročnom prijetnjom Pekinga.”
Dakle, ovo potonje, o čemu piše američki medij, zapravo znači da većina ljudi oko Putina vjeruje u savezništvo s Kinom kao korisno za Rusiju pa je Trumpova igra na kartu rusko-kineskog razdora osuđena na propast.
Kolaps američke strategije protiv Kine na Dalekom istoku
Trump je nedavno od Indije ultimativno zatražio da prestane kupovati rusku naftu i oružje (ovo potonje tražile su i prijašnje administracije, ali su kupnju tolerirale dok ne isteknu dugoročni indijsko-ruski ugovori). Trump, kao konzervativac, mislio je da će s indijskim premijerom Narendrom Modijem, također konzervativcem i indijskim nacionalistom, uspjeti ostvariti američke interese – i geopolitičke i ekonomske, potpisivanjem trgovinskog sporazuma koji bi bio povoljan za SAD. Međutim, gadno se preračunao. Uvidjevši kako je New Delhi tvrd pregovarač, odlučio se na taktiku zastrašivanja i ultimatuma. Osim što je Indiji još ranije uveo 25-postotne carine na njihovu robu, prošlog je mjeseca uveo i dodatnih 25 posto carina zbog toga što je Indija nastavila kupovati rusku naftu – istina, ove zadnje još nisu stupile na snagu, trebale bi krajem kolovoza ako Indija ne promijeni odluku. Indija ne samo što je nije promijenila nego su njezine rafinerije, koje su nakratko prestale nabavljati jeftinu rusku naftu, sada nastavile s time.
Odgovor premijera Modija, poglavito nakon što se Trump zaigrao s Pakistanom i nije stao na stranu Indije, što je šokiralo njezine elite, bio je odlučan i oštar do te mjere da sada prijeti kolapsu američke strategije sprečavanja Kine na Dalekom istoku, u čemu je Indija trebala imati ključnu ulogu.
Tako je prije dva tjedna u New Delhi stigao kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi. Osim dogovora o rješavanju pograničnog spora na Himalaji koji opterećuje njihove odnose, dvije su države odlučile ponovno uspostaviti direktne zračne linije, pojednostavniti vizni režim za turističke posjete svojih građana i ojačati ekonomsku suradnju i suradnju u zajedničkim formatima u kojima sudjeluju – od BRICS-a do Šangajske organizacije. Već krajem kolovoza u Kinu, na summit Šangajske organizacije stiže Narendra Modi, a bit će ondje i Vladimir Putin pa će biti zanimljivo vidjeti što će nam ovoga puta pripremiti sa svojim domaćinom Xi Jinpingom.
Zajedničke investicije Rusije i Indije
Indijski šef diplomacije stigao je u trodnevni posjet Rusiji, gdje se odvojeno sastao sa svojim kolegom Lavrovom i s predsjednikom Putinom. Osim što su navijestili Putinov posjet Indiji do kraja godine, uz pripremu cijelog paketa novih sporazuma koji bi se tada trebali potpisati, dva su izaslanstva na sastanku u Moskvi izvijestila i o povećanju trgovinske razmjene između Indije i Rusije čak za sedam puta u posljednjih pet godina, a Indija je postala treći po veličini ruski trgovinski partner. Planiraju do 2030. godine robnu razmjenu povećati na razinu od 100 milijardi dolara (za usporedbu, ona između Indije i SAD-a sada iznosi oko 130 milijardi dolara). Čak 90 posto međusobne robne razmjene dvije zemlje sada obavljaju u svojim nacionalnim valutama, a ne u dolarima.
Rusija i Indija namjeravaju pokrenuti zajedničke investicije u proizvodnji i preradi ruske nafte, a ostavlja se prostor i za ruski izvoz ukapljenog plina (LNG) u tu zemlju.
Planiraju i zajedničke investicije u ruski energetski sektor na Dalekom istoku i na Arktiku. Rusija namjerava pojačati suradnju s Indijom i u planovima za svemir i omogućiti joj nove tehnologije, a isto tako, investirat će i u indijsku civilnu nuklearnu energiju – između ostalog i nove atomske centrale. Dvije zemlje najavljuju jačanje obrambene suradnje ne samo povećanjem izvoza ruskog suvremenog naoružanja nego i zajedničkim vojnim vježbama. Također, Indija se odlučila vratiti u format RIC (Rusija, Indija, Kina) koji je prije nekoliko godina napustila upravo u ime jačanja strateške suradnje sa SAD-om. Taj je format prvotno inicirala Moskva, a kroz njega je nastojala pomoći bržem rješavanju indijsko-kineskih pograničnih sporova koji ometaju jačanje njihove suradnje, što je, u sinergiji s Rusijom – glavno za uspostavu čvrstog geopolitičkog trokuta kao glavnog jamca ukupne stabilnosti na euroazijskom prostoru.
Ako je Trump bilo što pogrešno odigrao od početka svog drugog mandata, onda je to sigurno bio pritisak i ultimatum postavljen Indiji. Već sam u jednoj od prethodnih analiza napisao kako se takvim rječnikom s hindusima ne razgovara. Njima je još u živom sjećanju britanska kolonijalna vladavina koju im sada personificira SAD svojim prijetnjama koje povezuju s neokolonijalizmom. Indija bi, posve neočekivano, lako mogla postati najveći geopolitički dobitak za Rusiju i Kinu u njihovoj borbi sa SAD-om za preustroj i izgled budućeg svijeta. Hoće li u takvim okolnostima Trump težiti sporazumu s Rusijom o Ukrajini ili će ići “va bank” zajedno s europskim saveznicima? Odgovor, iako ga naslućujem, ostavljam svima vama na promišljanje.
Ekspert za ratove o najopasnijem scenariju: Ide asimetričan napad, ovo su Putinove mete
Trump i najveći zlikovac današnjice započinju s novim ustrojem svijeta: Evo što to znači za nas
Europska unija pala bez ispaljenog metka: Posljedice bi i za Hrvate mogle biti strašne
