Viktor Orbán pripada onoj vrsti političara koji svoju dugovječnost i utjecaj ne duguju samo pukoj vještini u dnevnopolitičkim nadmetanjima, nego i sposobnosti oblikovanja šire ideološke vizije. Od samih početaka svoje karijere, još od slavnog govora na Trgu junaka u Budimpešti 1989. godine, kada je kao mladi opozicionar tražio povlačenje sovjetskih trupa iz Mađarske, Orbán je pokazivao sklonost velikim povijesnim narativima i sposobnost da ih prevede u jednostavne, emocionalno nabijene političke poruke.
Od 2014. godine Orbán otvoreno koristi sintagmu „neliberalna demokracija“ kako bi opisao model poretka koji gradi u Mađarskoj. Taj pojam, koji na Zapadu zvuči gotovo kao oksimoron, u njegovoj interpretaciji znači da demokracija ne mora nužno počivati na liberalnim vrijednostima individualnih prava i sloboda, nego na kolektivnim interesima nacije, državne stabilnosti i kulturnog identiteta. Liberalizam se, u Orbánovu diskursu, prikazuje kao ideološki kolonijalizam Zapada, kao sustav koji pokušava nametnuti „dekadentne“ vrijednosti narodima koji imaju vlastite povijesne tradicije i društvene norme. Nasuprot tomu, neliberalna demokracija trebala bi biti sustav koji odražava volju većine i koji se ne boji koristiti državu kao instrument očuvanja nacionalnog identiteta.
Ova doktrina savršeno se uklapa u Orbánovu geopolitičku kalkulaciju. Ako Mađarska uspije dokazati da može funkcionirati izvan liberalnog modela, a da pritom ostane stabilna i ekonomski vitalna, ona može poslužiti kao primjer drugim državama u regiji. Na taj način Orbán ne gradi samo unutarnjopolitički legitimitet, nego i svojevrsnu ideološku atrakciju za one koji se osjećaju marginalizirani u europskom mainstreamu. Njegova retorika stoga ima odjeka u Srbiji, Bosni i Hercegovini, pa čak i u nekim krugovima u Hrvatskoj ili Slovačkoj.
‘Nacionalno raspeće’
Središnji element Orbánove političke filozofije jest odnos prema povijesti, a osobito prema Trianonskom ugovoru iz 1920. godine. Taj je dokument, kojim su pobjedničke sile Prvoga svjetskog rata oduzele Mađarskoj više od dvije trećine teritorija, za Mađare postao simbol nacionalne tragedije, „nacionalnog raspeća“. Orbán nije prvi političar koji se oslonio na tu traumu, ali je prvi koji ju je uspio sustavno pretvoriti u suvremeni politički program.
Drugi ključni stup Orbánove filozofije jest ideja nacionalnog suvereniteta. U njegovu diskursu suverenitet nije samo tehnički pojam koji označava državnu neovisnost, nego gotovo sakralna vrijednost. On se protivi svakoj nadnacionalnoj regulaciji koja, prema njegovu mišljenju, potkopava pravo naroda da sam odlučuje o svojoj sudbini. Zato se Orbán tako često sukobljava s Bruxellesom: jer Europsku uniju vidi kao birokratski aparat koji želi ograničiti volju nacija. Orbánova retorika o „obrani suvereniteta“ postala je stalni refren kojim opravdava sve, od odbijanja migrantskih kvota do blokiranja zajedničkih europskih sankcija protiv Rusije.
No, taj suverenitet nije samo defenzivna kategorija. On je i ofenzivan, jer podrazumijeva pravo Mađarske da djeluje izvan granica kada je u pitanju zaštita mađarske manjine. Time se gradi most prema geopolitičkoj praksi: ako Mađarska ima moralnu i političku obvezu štititi svoje sunarodnjake u Zakarpatskoj oblasti ili u Vojvodini, onda ona ima i legitimno pravo miješati se u unutarnje poslove drugih država. Na taj način nacionalni suverenitet Mađarske prerasta u koncept etničke odgovornosti koja prelazi granice.
Populizam i pragmatizam
Ono što Orbánovu filozofiju čini posebno učinkovitom jest spoj populizma i pragmatizma. Populizam mu omogućuje da se uvijek predstavi kao glas naroda protiv elita – bilo da je riječ o briselskim birokratima, bankarima, liberalnim intelektualcima ili međunarodnim nevladinim organizacijama. Pragmatizam, pak, znači da Orbán nikada ne gubi iz vida stvarne interese države: ekonomiju, energente, sigurnost. On će, primjerice, glasno kritizirati migracijsku politiku EU-a, ali će istodobno koristiti europske fondove kako bi održao rast mađarskog gospodarstva. On će se deklarativno pozivati na tradicionalne vrijednosti, ali će bez oklijevanja sklapati poslove s kineskim ili ruskim partnerima ako to donosi koristi.
Njegova vizija neliberalne demokracije i nacionalnog suvereniteta stoga nije teorijski sustav, nego praktični okvir koji opravdava konkretne poteze: od gradnje zida prema Srbiji, preko veta na europske odluke, do potpore medijskim projektima na Balkanu. Upravo taj ideološki okvir omogućuje mu da kalkulira s mogućim promjenama granica u Ukrajini i da gradi mreže utjecaja na Balkanu. Bez razumijevanja Orbánove filozofije ne može se shvatiti ni njegova geopolitička praksa. Ona je temelj na kojemu počiva svaka njegova kalkulacija, svaka politička odluka i svaki izazov upućen europskom poretku.
Upravo zato nije iznenađujuće da se u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu i mogućih promjena na karti istočne Europe u Mađarskoj ponovno čuju šapat i glasna nagađanja o reviziji granica. U isto vrijeme, premijer Mađarske ne ograničava svoje djelovanje na istočno susjedstvo. Njegova aktivnost sve je uočljivija i na Balkanu, prostoru koji povijesno i politički predstavlja svojevrsni „meki trbuh“ Europe. Dok Europska unija često pokazuje umor i nedostatak jasne strategije prema jugoistoku, Orbán koristi prazan prostor i širi svoj utjecaj preko ekonomskih investicija, medijskih akvizicija i političkih savezništava. Njegovi odnosi s liderima poput Aleksandra Vučića u Srbiji ili Milorada Dodika u Bosni i Hercegovini nisu samo prijateljski, nego odražavaju stvaranje paralelne mreže moći koja može poslužiti kao oslonac Mađarskoj u trenucima kada njezini potezi nailaze na otpor u Bruxellesu.
Dugoročna igra
Razmatranje Orbánove kalkulacije oko Ukrajine i njegove aktivnosti na Balkanu nije puka spekulacija, nego neizostavan dio razumijevanja današnje geopolitičke stvarnosti. Ako se, dakle, dogodi daljnje slabljenje ili čak raspad ukrajinske države, ideja o statusu Zakarpatske oblasti, u kojoj živi mađarska manjina, neminovno će postati tema. Orbán to zna, i zato njegova politika prema Ukrajini, često proturječna i dvosmislena, ima duboko strateško značenje. Prema posljednjim procjenama, mađarska manjina u Zakarpatskoj oblasti broji oko 150–200 tisuća ljudi, koncentriranih u južnom dijelu regije.
Za Mađarsku, Ukrajina ima posebno značenje zbog prisustva mađarske manjine u Zakarpatskoj oblasti, teritoriju koji je od 1919. do 1938. bio dijelom Kraljevine Mađarske, a nakon Prvog svjetskog rata pripojen novoj državi – tadašnjoj Čehoslovačkoj, a kasnije Ukrajini. Povijesno iskustvo Zakarpatske oblasti stvara trajnu osjetljivost u mađarskoj politici: tamošnji Mađari često osjećaju da su ostali izvan nacionalne zajednice i da im je uskraćena potpuna zaštita kulturnih i političkih prava. Viktor Orbán upravo koristi ovu situaciju u svojoj vanjskoj politici, kombinirajući retoričko naglašavanje „zaštite sunarodnjaka“ s konkretnim diplomatskim i ekonomskim potezima.
Balkan, pak, pruža Orbánu prostor za dugoročnu igru. Ondje ne postoje povijesne traume poput trijanonske, ali postoji niz otvorenih pitanja: status Kosova, kriza u Bosni i Hercegovini, politička nestabilnost u Crnoj Gori, pa i stalno pitanje odnosa Srbije i njezinih susjeda. Sve to čini regiju plodnim tlom za one koji žele širiti utjecaj i oblikovati političke tokove. Orban voli obući i šal s motivima ‘Velike Mađarske’, što posebno u Hrvatskoj izaziva reakcije.
Ključni partner na Balkanu
Srbija je za Orbána ključni partner na Balkanu. Odnosi s predsjednikom Aleksandrom Vučićem pokazuju kombinaciju pragmatizma, zajedničkih interesa i diplomatske fleksibilnosti. Mađarska ulaže u projekte infrastrukturnog povezivanja, poput modernizacije željezničkih i cestovnih koridora između dviju zemalja, što istovremeno jača ekonomske veze i omogućuje politički utjecaj. Orbán često naglašava kulturne i povijesne veze između Mađarske i Srbije, a istodobno koristi diplomatske kanale kako bi podržao mađarsku manjinu u Vojvodini. Ovaj složeni splet interesa stvara okvir u kojem Mađarska može djelovati gotovo kao regionalni arbitar, nudeći ekonomske i političke pogodnosti u zamjenu za podršku ili neutralnost susjednih vlasti.
Politika prema Srbiji uključuje i medijski utjecaj. Orbánova sposobnost da kombinira ekonomiju, kulturu i politiku u jedinstven paket omogućuje mu da djeluje fleksibilno, ali učinkovito, bez direktnog sukoba ili otvorene konfrontacije s međunarodnim institucijama.
Bosna i Hercegovina je još jedan prostor Orbánove aktivnosti, posebice kroz odnose s Miloradom Dodikom i političkim krugovima unutar Republike Srpske. Budimpešta koristi diplomatske kanale i financijske instrumente kako bi osigurala povoljne uvjete za projekte koji podupiru lokalne političke saveznike. Središnji element ove politike jest stvaranje mreže regionalne moći koja može djelovati kao tampon zona između Bruxellesa i lokalnih vlasti. U Crnoj Gori, na Kosovu i u Sjevernoj Makedoniji Orbán djeluje diskretnije, kroz ekonomske investicije, kulturne programe i diplomatske kontakte. Ovi manji oblici utjecaja nisu manje važni, jer omogućuju Budimpešti da bude prisutna i u regijama koje nominalno nisu primarni fokus, ali koje čine važan geopolitički kontekst.
Orbán i Europska unija
Europska unija je za Orbána ključni instrument, ali i izvor stalnog sukoba. S jedne strane, Mađarska je duboko integrirana u europske strukture i koristi fondove EU-a za jačanje svoje ekonomije, infrastrukture i društvenih programa. S druge strane, Orbán redovito osporava odluke EU-a koje smatra protivnacionalnim, osobito u pitanjima migracija, vladavine prava i sankcija prema Rusiji. Njegova taktika kombinira blokiranje odluka, diplomatske pritiske i retoričku opoziciju kako bi iz Bruxellesa izvukao maksimalnu korist.
NATO je drugi stup međunarodnog djelovanja Mađarske. U vojnim pitanjima Orbán formalno podržava savezničke obaveze, ali pri tome vodi opreznu i pragmatičnu politiku. Posebno se vidi u kontekstu Ukrajine: Budimpešta podržava vojnu obranu zemlje unutar okvirâ NATO-a, ali istovremeno odbija pružiti sve vrste logističke ili ofenzivne potpore, strahujući od eskalacije sukoba s Rusijom. Orbánov pragmatizam u ovom slučaju proizlazi iz želje da očuva sigurnost vlastite države, istovremeno zadržavajući prostor za diplomatske manevre i zaštitu mađarskih interesa u susjednim regijama.
Jedan od najsloženijih elemenata Orbánove međunarodne strategije jest odnos prema Rusiji. Mađarska je ovisna o ruskim energentima, a Orbán koristi tu ovisnost i u bilateralnim pregovorima i u kontekstu EU sankcija. Dok mnoge europske države pritiskaju Kijev i Moskvu u skladu s transatlantskim ciljevima, Budimpešta pragmatično balansira: s jedne strane formalno podupire sankcije, s druge strane osigurava kontinuitet energetskih tokova i koristi geopolitičku poziciju za vlastitu korist. Taj balans između Zapada i Istoka omogućuje Orbánu da održava fleksibilnost i stratešku autonomiju, što mu u konačnici daje mogućnost manevra u kriznim situacijama.
Odnos sa Hrvatskom
Rumunjska i Slovačka posebno su osjetljive na Orbánovu politiku zbog prisustva mađarskih manjina na svojim teritorijima. U Slovačkoj, gdje živi oko 500.000 Mađara, Budimpešta kontinuirano podržava kulturne i obrazovne programe, što često izaziva diplomatske trzavice. Rumunjska, sa sličnim problemima u Transilvaniji, također pomno prati svaki Orbánov potez. U oba slučaja, reakcije susjeda kombiniraju diplomaciju i pravne instrumente kako bi ograničili potencijalni politički ili kulturni utjecaj Mađarske. Međutim, Orbán koristi ovu situaciju kao dodatni alat: kroz diplomatske pregovore, medijsku prisutnost i ekonomsku suradnju, on gradi mrežu utjecaja koja balansira između susjedskih ograničenja i vlastitih interesa.
Hrvatska, kao susjedna država s interesima na Balkanu i u jugoistočnoj Europi, promatra Orbánovu politiku s oprezom. Zagreb prepoznaje potencijalni utjecaj Mađarske na regionalnu stabilnost, osobito u kontekstu Bosne i Hercegovine te statusa srpske manjine. Hrvatska diplomatska strategija kombinira oprez s pragmatizmom: s jedne strane, želi održati dobre odnose s Budimpeštom radi regionalne suradnje, a s druge strane, prati svaki korak koji bi mogao narušiti sigurnost ili integritet susjednih država. Orbán je, svjestan hrvatske opreznosti, usmjerio svoju strategiju više prema izravnom utjecaju u Srbiji i Republici Srpskoj, dok Hrvatsku tretira kao partnera s kojim je moguće pregovarati, ali ne i izazivati direktnu konfrontaciju.
Zanimljivo je uočiti kako se Orbánova prisutnost odražava i u ponašanju europarlamentaraca iz Hrvatske. Primjerice, na raspravama u Europskom parlamentu proteklih godina HDZ-ovi europarlamentarci često su bili suzdržani ili su glasali protiv rezolucija koje osuđuju postupke mađarskih vlasti. Ovaj podatak ilustrira kako Orbán koristi političke saveze i diplomatsku elastičnost unutar institucija EU da minimizira kritiku i osigura legitimitet svojih poteza. Takva strategija pokazuje da njegova politika ne funkcionira samo kroz bilateralne ili regionalne odnose, nego i kroz sposobnost oblikovanja percepcije i ponašanja drugih članica unutar zajedničkih institucija.
Spriječen atentat na Viktora Orbana
Mađarska poslala jezivo upozorenje za sve na Balkanu: ‘Pretvara se u bure baruta’
Mađari teško optužili Hrvatsku: ‘To je skandalozno, toliko o europskoj solidarnosti’
