Velika tragedija potresla je u subotu naselje Hodžići kod Doboja, nakon što je smrtno stradao devetnaestogodišnji Mehmed Hasanamidžić. Nesretni mladić, kako je potvrđeno iz Policijske uprave Doboj, poginuo je od eksplozije protupješačke mine dok je pokušavao vratiti koze koje su zalutale u obilježeno minsko polje.
“On mi je bio sve. Radio je, vrijedan bio. Borili smo se zajedno za koru kruha. Otišao je gore da čuva koze koje često odlutaju u minska polja. Pokušao je da ih vrati. I tu je nešto puklo. Kažu, nema više tvog Mehe. Raznijelo ga svega. Da je barem invalid ostao da ga gledam”, kroz suze je ispričala njegova majka Ferida Hasanamidžić za Avaz.
O Mehmedu su s toplinom govorili i njegova nastavnica i susjedi – dijete skromno, uvijek nasmijano, koje je živjelo teško i prekratko. Porodična tragedija dodatno je veća jer je i otac Mihret prije nekoliko godina stradao od mine koja mu je otkinula nogu, a potom je preminuo.
Život u minskom polju
Hodžići su jedno od prvih povratničkih sela nakon rata u BiH, smješteno na entitetskoj liniji. Ta linija doslovno prolazi kroz domove, a mine kroz živote ljudi.
“Nalazimo se na ničijoj, miniranoj zemlji. To što ni sami ne znamo pripadamo li Federaciji BiH ili Republici Srpskoj i nije prevelik problem. Međutim, do problema dolazi kada netko želi otvoriti trgovinu ili nešto slično – tada zapadnemo u birokratske zavrzlame”, govore mještani.
Od 2000. godine do danas u Hodžićima je najmanje pet osoba poginulo, a više ih je ozlijeđeno u eksplozijama mina. Neki dijelovi sela su očišćeni, ali mine su i dalje gotovo na svakom koraku.
Mještani su s vremenom postali otporni na strah. Neki od njih sami vade mine iz zemlje i deaktiviraju ih, svjesni da tako riskiraju život. “Nećemo dočekati da dođu i da nam očiste. Što ćemo, moramo to sami”, kazao je prije desetak godina Mihret Hasanamidžić, otac nastradalog Mehmeda, u razgovoru za N1. Tada je govorio kako je izgubio nogu od mine, a sam je iz zemlje izvadio i deaktivirao gotovo stotinu komada.
Njegov susjed Salih izgubio je suprugu u eksploziji, a on je teško ranjen. Ostao je sam s kćerkom, bez sredstava za život, uvjeren da “mine neće biti očišćene dok nas sve ne pobiju”.
Poseban užas u selu nekoć je izazivao prizor dječjeg igrališta opkoljenog minama. Djeca su se igrala na betonu s koševima i golovima, a svega nekoliko metara dalje stajale su crvene table s mrtvačkom glavom. “Strah nas je uvijek kad odu na igralište, dovoljno je da lopta ispadne”, govorili su tada roditelji.
“Ničija zemlja” između entiteta
Da Hodžići nisu usamljen slučaj, pokazuje i primjer mjesne zajednice Stanića Rijeka, između Doboj Istoka i Doboja. Nekoliko zaseoka nalazi se na entitetskoj liniji, zbog čega ih ljudi nazivaju “Ničija zemlja”.
Dvadeset godina nakon rata entitetske civilne službe tek su počele zajednički uklanjati mine. Dok jedni pokazuju očišćena polja na kojima danas sade krumpir, drugi ukazuju na brda na koja se ne smije kročiti.
Na tim se područjima i dalje čuvaju ovce, ali pod stalnim rizikom. “Sve je ovo bilo minsko polje, nemaš kud ići. Ljudi su čistili sami, ali nije sigurno. Vidiš onu draču tamo – tu su bile mine. To je sve minsko polje”, priča jedan od mještana.
Za mnoge obitelji mine su značile gubitak najbližih. Adilu je mina ubila oca, a Latifu brata.
BiH i dalje najzagađenija minama u Europi
Podaci BHMAC-a za 2025. godinu pokazuju razmjere tragedije:
više od 820 km² zemlje – oko 1,6 % teritorija BiH – i dalje je kontaminirano minama
od prvobitnih 4 180 km² očišćeno je oko 3 360 km²
u BiH se i dalje procjenjuje da ima oko 180.000 mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava
1 398 zajednica i oko 264.000 domaćinstava živi uz minski sumnjiva područja
od 1996. do 2023. godine zabilježeno je 1 832 žrtve mina, od čega 558 poginulih i 1 274 ozlijeđenih
Iako postoji plan da se do 2027. godine deminira po 75 km² godišnje, tempo je prespor u odnosu na potrebe. BiH i dalje ostaje najzagađenija država minama u Europi i među prvih deset u svijetu.
Tragičan podsjetnik
Smrt devetnaestogodišnjeg Mehmeda Hasanamidžića bolan je podsjetnik da mine i 30 godina nakon rata ubijaju.
Hodžići i druga sela na entitetskim linijama i dalje žive u stvarnosti u kojoj je smrt doslovno zakopana ispod zemlje.
