“Počelo je s idejom, koja je ipak već unaprijed bila osuđena na neuspjeh: organizirati svake godine u Dubrovniku smotru predstava iz hrvatske starije dramaturgije, koje će se svake tekuće sezone naći ili zateći na scenama naših najvećih kazališta”, zapisao je svojedobno književnik Marijan Matković, jedan od urednika bogate programske knjižice prvoga Festivala. Međutim, nakon prve sezone za novu smotru nije više bilo ni novih predstava, ni novaca, ni volje. Pa ni neke naročite potrebe.”
Igre su se tako, poput sličnih predratnih pokušaja, već u začetku trebale ugasiti. Ali zahvaljujući entuzijazmu ljudi iz Grada i pomoći mudrih pojedinaca sa strane, to se nije dogodilo. Zapravo, u prvom desetljeću Festivala zbilo se mnogo toga presudnoga, od odluke o nazivu Dubrovačke ljetne igre, do sazrijevanja ideje o “ambijentalnosti na dubrovačku”. Nakon prvih deset godina, kad je opstojnost Igara bila osigurana, odana je počast zaslužnima. E sad, na ovim prostorima koji proizvode “previše povijesti”, svaka “vremenska kapsula” s popisom davno sročenih imena izaziva podozrenje. Ima li tu nekih koji su se u međuvremenu nepovratno “šporkali” da se na njihov spomen kasnijim vlastima diže kosa na glavi. Je li možda među takvima Miloš Žanko, logikom abecede zadnji na prvom popisu? Vjerujem da je uvršten jer je u vrijeme osnivanja Igara bio ministar kulture RH.
Mogao bi to biti i Aleksandar Apolonio na čelu abecedne kolone, nekadašnji javni tužilac i sveprisutni turistički radnik, koji je svoj dubrovački put sâm sebi zatvorio nakon što je u okupiranom Cavtatu 1991. na skupu organiziranom od strane agresorske vojske promovirao ideju o nekakvoj “samostalnoj” Dubrovačkoj Republici, pa je na kraju umro kao podstanar u Beogradu.
Ipak, u povijesti Igara, ako ništa drugo, nezaobilazan je kao urednik programskih knjižica festivala do 1959. do 1964. Usput, kako mi je bio susjed na Boninovu, u danima djetinjstva na Badnju večer neizostavno bismo mu zakolendali ispred vrata, iako smo znali da će mu majka ne otvarajući iznutra vikati: “Vratite se za Novu godinu!” Ne uskačem s ovom pričom u aktualni trend busanja u prsa. Iskreno, nije to bila neka naša osmišljena provokacija, nego vesela spačka razuzdane ulične djece, jer smo s jednakim žarom i susjedi podrijetlom Čehinji znali urlati ispod prozora, veseleći se njenoj glasnoj reakciji s češkim naglaskom: “Vi kimkovi, stenice, inzekti!”, što je postalo našom uličnom uzrečicom, posebno ovo “inzekti”!
Mnogi ljudi s popisa zaslužnika iz prvog desetljeća Igara kasnije su se politički razišli, neki bili prisilno smijenjeni, pa i proganjani. Sigurno će netko spočitnuti da tu ima i neopravdano izostavljenih imena, svojevrsnih političkih desaparecidosa.
Vjerojatno ima i takvih, ali na popisu su ipak i dva nezaobilazna imena sa socijalističkim zatvorskim “stažom”: Mato Baković sveprisutna festivalska pčela radilica i njegov sudrug iz Kaznionice Zenica Miše Martinović, zatvoreničkoga broja 2752. U zatvorskim je knjigama upisano da je osuđen kao “član ustaške terorističke organizacije, te širio fašističku propagandu”, što je citirano u napisu o političkim zatvorenicima u časopisu “Društvena istraživanja” Pravnog fakulteta Zenica 2008. Pred kraj života gospar Miše je u intervjuima objašnjavao da je tek pukom srećom kao mobilizirani domobran uspio u Mariboru iskočiti kolone za Bleiburg, a spomenuta “fašistička propaganda” bilo je Stepinčevo pastirsko pismo. Amnestiran je nakon Rezolucije Informbiroa.
Međutim, ni najinventivniji pisci ne bi mogli smisliti storiju da je Miši Martinoviću zapravo zatvor odredio glumačku karijeru. U Zenici su kažnjenici pripremili predstavu “Rusko pitanje” s Mišom u glavnoj ulozi, a kad se vratio u Dubrovnik, kako je pred premijeru iste predstave glumca ozlijedio kamion na okuci ispod Zvonika, tadašnji inspicijent dubrovačkoga teatra, Mato Baković, pozvao je Mišu da uskoči jer je iz zatvorskih dana znao da ulogu zna napamet. Ostalo je povijest: nesuđeni pravnik, postao je prvak hrvatskoga glumišta. Vrijedi zapaziti da je jedino Miše Račić upisan na dva mjesta. Otišao je iz Dubrovnika 1954., ali je Igrama ostao vjeran do kraja. Kao vjerujem i svi drugi s popisa, bez obzira kojega svjetonazora bili i što im se kasnije u životu događalo!
