Velikomešnjak, kolovožnjak, gospoištak, osemnik… daklem kolovoz, osmi mjesec u godini. No kolovoz je i poljski, kolni put po kojemu rečeni mjesec i dobi ime onomad kad se kolima, karovima iz polja prevoziše poženjeno žito, kukuruz, ječam, sirak, pokošeno sijeno… I kad kola, karove vukoše volovi i konji. Pjesnik J. S. Relković ovako to ispjeva: “Kolovozu pak otud je ime/jer se veli sad za kola je vrime/ili zato što se svaka hrana/s polja vozi do svojega stana”. Homonim osmom mjesecu u godini, istozvučnica, jest poljski put – kolovoz, daklem riječ ista oblika ali različita značenja, a sinonim, istoznačnica kolovozu jest august. Latinska riječ, a znači – uzvišen, posvećen. Prvotno riječ august imaše vjersko značenje, a od 27. godine prije Krista postade i počast kad ga Rimski senat dodijeli caru Oktavijanu kao pobjedniku nad Antonijem i Kleopatrom u bitki kod Akcija 31. godine prije Krista. Ova titula mladog Iuliusa Gaiusa Octavianusa učini ponosnim ter on sebi u čast osmom mjesecu nadjenu ime august. I svom vlastitom imenu dodade počasno ime Augustus… Tako car poprimi božanske osobine…
Onomad, pa ne i tak davno, kad se živjelo od zemlje i na zemlji, od blaga i s blagom (riječ je o stoci a ne o zlatu, sirotinjsko zlato bijahu zemlja i blago), elem, polja u kolovozu bijahu išarana mrežom kolovoških kolovoza po kojima “špartahu” natovarena kola, karovi s ubranom ljetinom.
Volovi i konji vukoše, a ljetopisci zaključiše i zapisaše: “Po polovici gospojištaka sbog prestajuće vrućine i nastajuće zime, maglurine se uzdižu da sunce sakriju, na koncu nastaje zrak s vietrom, koji navišća početak jeseni; na Lovrinca (10. 08.) liep dan kaže liepu jesen; jasan dan na Veliku Gospojinu (15. 8.) dobro vino donaša; kakav je Bartulovdan (24. 8.), većinom takova je jesen; kada sunce ovoga mjeseca liepo topi, vino liepo rodi; što kolovoz ne skuha, to rujan ne ispeče; dažd Ivanaglavosjeka (29. 8.) pogubi mnoge orahe; od polovice ovoga do polovice dojdućega, vinodielci za cielu jesen suđa spravljaju; tko se ne stara s lita, zla ga zima srita; što ti lito da, to ti zima ne uzima; lito sine i brzo mine…”
pitoreskni krajobraz
Je li tomu i danas tako kad više nema poljskih kolovoza, karova, konja i volova? Razvidno je, nije. Ostadoše tek nesnosne kolovoške vrućine, nesnosnije i dugotrajnije nego što bijahu. I više se ne može reći – “lito sine i brzo mine”. Ljeto već dulje vrijeme ranije i naglije “sine”, a kasnije mine. A zvizdan jače žeže, prži i peče, ter ne vrijedi stari pučki izrijek – nema ljeta do Svetoga Petra (29. 6.). Ljetna pripeka i jaka žega više ne mare za kalendar, vrijeme cvarenja, znojenja počinje već početkom lipnja. I evo već dva i pol mjeseca sve se cvari, kako danju tako i noću, a nekoć narod govoraše, nuder – Velika Gospa, jesenji svetac. Ucvareni kolovoški dani i dalje duraju, a već je i blagdan sv. Klare (11. 8.), najvrući ovogodišnji dan, dan kad se mi zaputismo u Dobranje, maleno mjesto u općini Cista Provo, u kojoj nas dočeka i velika jutarnja vrućina, omara i žegaran, vruć zrak. Pa se upitah po tko zna koji put – tko će nadjačati, nebesa ili mahnito čovječanstvo? Izgledno je, nešto nije naoposun, daklem kako treba i valja.
Dobranje se dobranih pet kilometra od Ciste zavuklo u dobranjska brda, a do njih se stiže asfaltnom cestom od općinskog središta preko Vučaka, Maglića i Vukove strane, brda s vrhom 690 metara nadmorske visine. Dalje, na istok, može se do Sviba, Aržana, Imotskog… a na sjever do Strizirepa, Tijarice pa kod Tarabnika na magistralnu cestu za Kamensko i BiH. Ovo maleno mjesto, nekoć mnogoljudno, ugnijezdilo se oko prostranog dobranjskog polja kojeg grle šumovita dobranjska brda – Ribnica sa sjeverne, Pečun sa zapadne, Samarina s istočne i Debelo brdo s južne strane. Pogled s Debelog brda, kad se ispesmo nadomak mjestu, elem, otkri nam svu skrivenu dobranjsku ljepotu: i iznenađujuće dugog i širokog polja s pokošenim i baliranim sijenom, s tragovima nekadašnjih kolovoza, poljskih puteva, i šumsku raskoš još uvijek zelenog brdskog raslinja. I redne i uredne jednokatnice i dvokatnice s cvjetnim okućnicama, crvenim krovištima i fasadama, zidovima mozaičnih boja, a i sjenovitih kolovađa, prolaza između kuća, gdje se nekoć hladovalo za vrijeme vrućina… Ukaza nam se zadivljujući ljetni, dobranjski pitoreskni krajobraz u koji ucvareni, znojavi uronismo. Zvizdan žeže, arja od vrućine treperi, ništa po mjestu ne migolji, niti je ikoga ispred i oko kuća. Ni lastavica po slimenima kuća nije… I učini nam se kao da svi Vuletići, Milardovići, Lerotići, Ančići, Bočine, Vujevići, Ivankovići, Čubelići, Burazini i Vrlići još uvijek spavaju. A deset je sati… Nikoga u susretu ni kod prekrasnih zdanja, crkvi sv. Ivana Krstitelja, stare u mjesnom groblju i nove uz njega, sa spomen-pločom na kojoj zlatnim slovima piše: “…Trudom Dobranjčana i mnogih dobrotvora temeljito je obnovljena 2020. – 2022. godine o 50. obljetnici njene posvete u vrijeme upravljanja župom don Augustina Radovića…”
ovdje se više ne rađa
Ni u Vrlića na nikoga ne naletjesmo, tek na naš povik “ima li ikoga?”, elem, na balkon jednokatnice iziđe čovjek, starina… I upita, e da što tražimo. Rekosmo tko smo, što smo, što tražimo i da nas zanima, između ostaloga, kako se tu u selu živi, a on nevoljko prozbori: “Ne znan ja kako drugi u selu žive, ja samo znan kako ja živin. A živin nikako… A ovdi živin zadnji trideset godina, a četrdeset godina san živija u Njemačkoj. Eto…” Reče i ode s balkona, a mi produljismo od zaselka do zaselka, od kuće do kuće. Čistim i urednim ulicama i kroz sjenovite kolovađe, prolaze između kuća, vođeni izrijekom – tko traži taj i nađe. Tako i bijaše…
U zaselku Vuletići primijeti nas Ante Vuletić Bili kako se muvamo okolo i naokolo kuća ter nam priđe. Počesmo govoriti zarad čega glavinjamo po mjestu, da nismo inspektori ni inkasatori, nuder, nego novinari, da tražimo nekoga za razgovor, a nikoga ne nalazimo… No on nas ljubazno prekinu i reče: “Znam ja tko ste, čitam ja vas… Vi pišete o našim malim mjestima… Vani nema nikoga, vrućina je, ljudi su se zavukli u kuće. A i nema nas ovdje mnogo, tek 87 koji stalno tu žive. A 1971. godine tu je bilo preko 1000 živih duša. I bile su dvije trgovine, četiri gostionice, autobus je tri puta dnevno dolazio, bila je i četverogodišnja škola s preko pedeset učenika. Imali smo i svog župnika, a sad nam župnik dolazi držati misu nedjeljom iz Ciste Velike, iz župe sv. Jakova i sv. Ane. Znači, ima nas deset puta manje nego prije pedeset godina. Raselio se narod odlazeći za boljim životom. Odlazilo se na rad u Njemačku, a taj odlazak je počeo početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća. Nema kuće iz koje najmanje jedna muška glava nije otišla na “arbajt” u Njemačku. I moj ćaća Mirko je tamo radio, a ja inače živim u Splitu. Ovdje se više ne rađa, ovdje se sada samo umire.”
Kao i u mnogim našim malenim mjestima Zagore tako i u Dobranjama bijaše životno pravilo – uprti pa do smrti. I ovdje breme života bijaše teretno, s njime se živjelo, rađalo i umiralo. A vjera, domoljublje i obitelj vazda činiše i čine “pundament”, temelj bivstva i bivanja. Uz to trojstvo, elem, bijaše lakše durati i breme nositi. Vrime za vrimena, Bog za vika, šta je od Boga, slađe je od meda, ni list s gore ne pada bez Božje volje… bijaše u svijesti ljudi. A ljudi govorahu: “Radi ko da ćeš sto godina živit, Boga moli ko da ćeš sutra umrit.” I umiralo se, no rađalo se više nego se umiralo. I polje i brda vrvješe od čeljadi i blaga. Kopalo se i krčilo, oralo i sijalo… Jerbo, znalo se, bez krčevine nema ni stečevine, nit’ večere bez muke stečene. A ni kruva bez motike… A onda početkom šezdesetih godina minulog stoljeća i u Dobranje stiže zov Njemačke i motike se počeše ispuštati iz ruku. Ta poljoprivredna alatka za kopanje, prekopavanje i usitnjavanje zemlje, nuder, othrani ali i “otira od kuće” mnoge naraštaje naše Zagore pa i iz ovog malenog mjesta dobrih, radišnih i dobrostivih ljudi, slikovitog mjesta u kojemu uglavnom obitavaju umirovljeni gastarbajteri.
Barba Ante Vuletić zvani Jago, nudeći nas ićem, pićem i zovom u hlad, sa sjetom nam ispriča danas nezamislivu dobranjsku elegiju: “Je, lipo je ovdi, sve je lipo i u redu, imamo vodovod, struju, telefon, aute, mir, lipu arju, domovinu… ali nema naroda. Kad nema naroda, nema ništa. Sve je ovdi bila sirotinja, niko nigdi nije radija. Živilo se od ovog našeg polja. Svaki pedalj polja se ora, kopa i sija. Sijali smo šenicu, kukuruz, ječim… a kunpire smo sadili po docin u brdu. U brdin smo imali i staje i priko lita svi su s blagom išli gori živit. U selu bi ostali samo stari i nemoćni… Brda su bila puna blaga – ovaca, krava, koza, volova, konja, magaradi, polje puno žita, a selo puno dice. U školi nas je bilo priko stotinu… Šenicu smo vrli s konjima na guvnima i gonili je mlit na magaradi u Grab kod Trilja u poznate grapske mlinice. Šta, kud smo išli do Graba? S natovarenim magaradima išlo smo priko Strizirepa i Ravnika, 24 kilometra do Graba i 24 kilometra nazad do Dobranja. A vode nije bilo pa smo po vodu išli u Studence do koji je 15 kilometara. S vučijan na magaradi i konjima… A onda je došla Njemačka… Ja sam tamo radija, a žena je ovdi rađala i gojila dicu. U Njemačku sam otiša kad sam ima 21 godinu, tamo sam odradija više od 40 godina i zaradija mirovinu. I vratija se kad sam oša u mirovinu. Cili radni vik sam radija u jednoj istoj firmi, ja sam njima bija dobar, a dobri su i oni bili meni. Ženu i dicu sam ritko viđa, jedino kad sam dolazija na urlap, na godišnji odmor. E da, kad sam odlazija u Njemačku, majko moja, pomislija sam, e da mi se barem pošteno obuć. I vratija sam se… I da mi je niko reka, Ante, evo ti sve u Njemačkoj ostani tu živit, ja bi reka – vala, imam je svoje dobro Dobranje. Međutim, kad sam se vratija, nada sam se da će tu bit naroda, kad ono – nema nikoga, sve prazno. Nemaš se s kime zavadit, a da imaš – nemaš zašto.”
odlazak u tuđinu
A onda se s crkve sv. Ivana Krstitelja začu zvono. Podne je, pučina podne, kako bi se nekoć reklo. Sunce kao da se popišmanilo i pošandrcalo, žeže bez milosti. Žeže ekstremno i ultra, preko mjere i onkraj izdržljivosti. Zvonjava barba Antu podsjeti na vrijeme kad se u Dobranjama zvonom s crkvenog zvonika oglašavala smrt djeteta u selu. Pa veli: “Nije bilo dana kad malo zvono nije zazvonilo, dajući znak da je dite umrlo. To zvono nije isto zvonilo za muško i žensko umrlo dite, zvonilo je različito. Ovdi se mnogo dice i rađalo i umiralo. Moja strina Iva je rodila 14 dice, a jedna susida petnestero… Davno je to i tako bilo. Ka šta je i ovo naše polje bilo pod žitom. Odavno se ono ne ore i ne sije, cilo je pod ledinom. Sijeno se kosi, balira i tako stoji u polju…”
Osim bala sijena u prostrtom plodnom dobranjskom polju tek je jedan komad zemlje koja se obrađuje. Antina plantaža jabuka… U polju i na vrevi veli: “Sin Petar i ja smo prije više godina donili odluku da na našoj njivi u polju zasadimo neku voćku. I zasadilo smo 400 stabala jabuka… Sve je lipo krenilo, sve su se jabuke primile i počele davat lipi plod. Ali ima desetak godina nismo ubrali ni jabuke, svake godine led u cvatu sve pobrsti, sve u cvitu odnese. Kako je tako je, Bogu vala.”
A onda opet zaronismo u vrijeme djetinjstva i mladalaštva, njegovog i moje malenkosti, pa se uz osvježenje u njegovom domu spomenusmo svega i svačega što bijaše a više nije. Ter se sjetismo i popare i cicvare, starinskog i sirotinjskog jela koja sirotinju održaše na uzgoru, daklem uspravno i na životu. A popara bijaše iće od staroga kruha, vode i masti, a cicvara od usoljenog skorupa i masti rastopljenih u tavi i pure. I kad toga bijaše za objed, nuder, bijaše “ka bog”, bijaše “prst u uvo i pivaj”. I pjevalo se, u mom zavičaju rera, u Antinu ganga. S reranjem i ganganjem odlazilo se od kuće, u svijet i u tuđinu, sa suzama u očima. No ti iskonski pučki napjevi zamriješe i u Trilju i u Dobranjama… A pri odlasku u pečalbu sinovi gangaše: “Da znaš, majko, kako ti je sinu/teška srca ići u tuđinu./Dalmacijo, mirisava vodo/žao mi je šta iz tebe odo./Nije moja zaplakala mala/dok mi nije kuver spakovala…” I matere su tugu gangom blažile: “Ode moje šta je najmilije/u Njemačku priko Austrije./Ne piše mi, nit ga ima amo/oj Njemačka, je li doša tamo…” Djevojke su svojim draganima grleno gangale: “Ode dragi priko bila svita/čekat ću ga nikoliko lita./Ajde dragi iz Njemačke kući/ja oboli tebe čekajući./Ode dragi priko bila briga/mili Bože, je l’ do Minkena stiga…”
“Mi i danas u Essenu u Njemačkoj zapjevamo gange i zabalotamo, a Nijemci se čude zašto se svađamo”, reče Mate Vuletić kojeg zatekosmo u hladu s obitelji ispred kuće. A onda nam ukratko ispripovjedi svoju gastarbajtersku baladu: “Ja živim u Essenu, a tamo sam iz Dobranja otišao 5. 8. 1970. kod oca kao turist. Imao sam sedamnaest i pol godina… Nakon godinu dana dobio sam papire i tamo ostao. Od 1973. do 1985. godine ovamo nisam dolazio jer su mi oduzeli putovnicu. Ovdje sam na odmoru sa suprugom Marijom, ona je iz Tomislavgrada, sinom Antom koji je rođen u Njemačkoj i njegovom djevojkom Helenom. Ona je Njemica…” Gospođa Marija reče: “Kad sam se udala, kad sam došla u selo, selo je bilo lipše nego sada. Bilo je dice i svita…” Sin Ante kratko reče: “Iako jesam rođen u Njemačkoj, volim ovdje doći”. Mlada dama Helena sve kaza u tri riječi: “Ovo je raj”. No, Ivanu Vuletiću zvanom Zele do besjede nije, tek na upit, e je li ljepše u Splitu ili u Dobranjama, nuder, motajući škiju, odgovori: “Eno ga tebi pa ti po njemu odaj”.
I mi produljismo dalje hodati do Čubelića, zaselka u kojemu ostade bivati i živjeti najviše Dobranjčana. Vrućina se razjarila kao u klačini, vrijeme za lipsati. Pogodno jedino za paljenje klačina, vapnara ili vapnenica, u kojima se kamen u vatri na temperaturi preko tisuću stupnjeva pretvara u klak, vapno. Ali, i ovdje je klačine zameo vjetar, baš kao i gangu i život u mnogim našim malenim mjestima.
Stipe Čubelić iziđe u “klačinsku” vrućinu ispred kuće i ispripovjedi: “Odavde se odlazilo u Njemačku, jedino ko nije moga, e taj nije otiša. I ja sam otiša i tamo bija 30 godina, ne samo u Njemačkoj već i u Francuskoj i ciloj Evropi. Ovdi u Čubelića bile su 32 familije s puno čeljadi, sada po jedno u svakoj kući. Tu ima samo jedno dite koje iđe u školu, a za dvadesetak dana biće još troje novorođene dice. Jedna trudnica nosi blizance, a druga jedno… Ne znam šta bi vam još reka.” Gospođa Dina Čubelić ga nadopuni: “Ja inače živim u Splitu, muž mi je odavde i volim tu doć. Ovdi je jako lipo živit, ali tu se više ne živi ka šta se živilo. Šta se i kako se radilo i živilo tu se više tako ne živi i ne radi. Nema mladosti, a kad sam se ja tu udala, mladosti je više bilo. Sada je u Čubelića 40-ak ljudi. Možda turizam nešto promijeni, za sada tu imaju dvije kuće za iznajmljivanje.” Stipin imenjak i prezimenjak (ovdje je dosta muške čeljade istog imena i prezimena pa je dosta i nadimaka) Stipe Čubelić Lavuškić ponosno kaza: “Naše misto ima 9 živi svećenika i 12 časni sestara. Iz Stipanove kuće su 3 časne sestre… Bez vire nema života…”
I ovdje, i ne samo ovdje, pijetli više ne bude zoru, no zore i dalje sviću. A tamo daleko, u Essenu, još uvijek se može čuti grleno ganganje: “OJ, DOBRANJE, CVITIĆU IZ TRAVE, NE MOGU TE IZBITI IZ GLAVE”.
