Prije točno godinu dana, Dinamo je zahvatila prva, naoko sićušna i benigna turbulencija u sezoni. Ta se večer na Rujevici, u konačnici, kristalizirala u prvoklasno upozorenje za sve ozbiljnije udare, trzavice i potrese koji su uslijedili do konca svibnja, kada je okončana kampanja za zaborav, s četvoricom različitih trenera na klupi, a takva je etiketa zalijepljena na svaku sezonu u Maksimirskoj 128 koja nije okrunjena naslovom prvaka.
Naime, prvog dana rujna prošle godine, maksimirska se družina iskrcala na Rujevici s blještavim omjerom u prvenstvu – s četiri pobjede u prva četiri ispita i 12 postignutih pogodaka – ali i kao novi (stari) stanovnik elitnog natjecanja jer je samo četiri dana ranije u Azerbajdžanu protiv Qarabaga ovjerila vizu za Ligu prvaka. Sudar s Riječanima u njihovom dvorištu, pak, odisao je obećavajućim notama za “modre” u prvom poluvremenu, nakon što je Bruno Petković pogodio s bijele točke, a Zagrepčanima je taj trenutak, zapravo, u glavu već usadio misao o dovršenoj utakmici protiv ranjene Rijeke, pored koje je u Ljubljani tri dana ranije eksplodirala Olimpijina “petarda” (5-0).
Ishod? Veldin Hodža na otvaranju drugog poluvremena zabio je za izjednačenje, a Rijeka i Dinamo podijelili su bodove (1-1), što u tom trenutku, doduše, nije bio “smak svijeta”. Niti za jedne, niti za druge. Međutim, nad Maksimir se uskoro nadvilo crno, rujansko nebo, uslijedio je šamar od ošamućenog Hajduka (čitaj: slučaj Kalinić) na domaćem terenu (0-1), šamarčina od Bayerna u Münchenu (9-2) i, zaključno, kroše u bradu grogiranog prvaka od Slaven Belupa u Koprivnici (4-1), a ta su tri tjedna usmjerila sezonu prema provaliji.
Naglim, povratnim skokom prema sadašnjosti, Dinamo ćemo zateći u drugačije skrojenom ruhu, sa svježim dojmovima iz baroknog grada. U Varaždinu su “modri” pokisnuli, u doslovnom i prenesenom značenju, ali još nisu “mokri do kože”, iako im upozorenja odzvanjaju. Kao i na Rujevici prije točno godinu dana, Dinamo nije nastavio glancati savršeni omjer s otvaranja sezone, iako je imao pogodak viška nakon prvog poluvremena, ali u drugom dijelu pokazao je drugačije lice. Mario Kovačević je, logično i očekivano, zadatak od prve minute povjerio pobjedničkim snagama, udarnoj postavi koja je postavila temelje za prve četiri pobjede, a kojoj je u Varaždinu, ali i protiv Istre 1961, trebalo dvadesetak minuta za adaptaciju i buđenje iz sna. Letargiju je u najsvježijem dvoboju prekinuo Mateo Lisica, koji se, konačno, odlučio za konkretno rješenje umjesto sigurnih opcija i prvijencem otpustio Dinamu kočnicu do kraja poluvremena.
Sličan princip, pak, viđen je i protiv Istre, gdje je Dinamo ubrzavao brzinu prema isteku poluvremena, ali i tada je s minimalnom prednošću odjahao na odmor. Zagrepčani su u Varaždinu energiju trošili i na raspravu sa sucem, a zorno je to ilustrirala situacija kod pogotka za izjednačenje, kada su ležerno puštali Rufata Abdullazadu, zatim i Aleksu Latkovića, koji je prvi pronašao put do Dinamove mreže u tekućoj sezoni. Ležerniji pristup, sa “španciranjem” u tranziciji, nije prošao nekažnjeno, a manjak koncentracije najbolje je dokazao “promašeni” ubačaj Antonija Boršića, koji je slabijom nogom zatresao mrežu pored uspavane obrane i neobjašnjive reakcije Ivana Nevistića.
– Normalno je da me to ljuti, to su te neke sitnice na kojima moramo raditi. Još smo mlada momčad, najgore je kad moraš učiti na vlastitim greškama. Eto, Varaždin je zabio baš u toj prvoj situaciji u kojoj nismo dobro reagirali i utakmica se okrenula. Ulazak u drugo poluvrijeme nas je koštao. Prije primljenog gola mi smo imali dobru tranziciju, mogli smo je bolje završiti, ali tu smo odmah napravili prekršaj iz kojeg je uslijedila akcija domaćih za pogodak – poručio je Kovačević nakon utakmice.
S klupe je u 65. minuti aktiviran, sada već, standardni “trojac”, Hoxha, Villar i Kulenović, među kojima se se istaknuo samo potonji, Dinamov Ole Gunnar Solskjær, zlatna zamjena koja garantira pogotke. Monsef Bakrar je, pritom, odradio važnu rolu, okrenuo čuvara i probio desnu stranu prije negoli je poslao povratnu loptu, a sudac pokazao na bijelu točku nakon Godinog udarca, koji je odsjeo na ruci braniča. Alžirac je u tom prodoru naznačio da na klupi ima dovoljno kvalitete i “iz sjene”, pa se zamjene ne moraju uvijek odrađivati po unaprijed određenom principu jer, primjerice, Hoxha i Villar u Varaždinu nisu donijeli traženi impuls, dok bi ga, lako moguće, unijeli Mudražija, Soldo ili, pak, Zajc u ruhu debitanta.
– Prvi put ove sezone izmjene nam nisu donijele željenu energiju, dosta smo patili – rekao je strateg “modrih” nakon pobjede na Rujevici, u kojoj je njegova momčad bila u podređenom položaju u drugom dijelu utakmice, a poslije najnovije utakmice i remija istaknuo je dobru reakciju Varele i Bakrara, ali i poručio da je od Hoxhe očekivao više.
Optimizam će Dinamo, ipak, pronaći u reprezentativnoj stanci i “sreći u nesreći” da ovoga puta neće biti “egzodusa” na okupljanjima u nacionalnim vrstama, pa će Kovačević u iduća dva tjedna moći lickati automatizme i njuškati u potrazi za detektiranjem razloga o nestajanju u drugom poluvremenu u Varaždinu, ali i na Rujevici. Iako će u pauzi imati Kup bitku protiv imenjaka u Predavcu (10. rujna), Dinamo se u pravi pogon vraća 14. rujna protiv Gorice na Maksimiru. Poslije sraza s klubom iz Turopolja, slijedi derbi na Poljudu protiv Hajduka, nakon kojega počinje i europska avantura.
U Zagreb će (24. rujna) prvo stići Fenerbahçe, a upravo je utakmicom protiv turskog velikana otvorena i upečatljiva klupska era prije sedam godina (4-1). I to je ljeto bilo prometno u Maksimiru, a te, 2018. izliveni su temelji novog Dinama, koji je, eto, trajao sve do ovog ljeta. Prethodna generacija letvicu je ostavila visoko, a (n)ova će ju ganjati u narednim godinama. U takvom su odrastanju, pritom, oscilacije i prepreke uobičajene, ali Kovačević & co. ih moraju srezati na minimum, naročito iz razloga jer je Dinamov bolid znatno brži i moderniji od ostalih konkurenata u prvenstvu, s “bezbrojnim” opcijama, i naročito u trenucima kada je “pola posla” odrađeno – kao, recimo, u Rijeci ili Varaždinu – ali prvak mora “trajati” svih 90 minuta…
