Nakon što se i uoči jadranskog derbija sve glasnije pričalo o tome, dan nakon povratka iz Splita HNK Rijeka je i službeno objavila kako Radomir Đalović više nije trener. U kratkom i šturom objašnjenju naravno nisu navodili razloge zbog kojih je ljubimac riječke publike i trener koji je u svojoj premijernoj seniorskoj sezoni napravio “čudo na Kvarneru” na kraju postao bivši, no lošiji rezultati na startu nove sezone ili neočekivano visoki poraz u Solunu definitivno nisu jedini razlog tome.
Da je tako, Đalovića bi se smijenilo još i ranije, možda već nakon onog debakla u Ljubljani, no mladom, dotad pomoćnom treneru uručena je velika prilika koju je itekako opravdao i uzeo dvostruku krunu, drugu u povijesti riječkog prvoligaša i po mnogočemu jedinstvenu. Trebat će proći neko vrijeme kako bismo sudili o njegovom trenerskom podvigu s momčadi koja, za razliku od one Kekove, ničim nije bila predodređena da postane šampion, no Đalović ju je zajedno sa svojim stožerom i igračima napravio zlatnom i to je nešto što će uvijek ostati upisano zlatnim slovima u povijest prvoligaša s Kvarnera. Neki zlobnici kazali bi kako je Rijeka unatoč Đaloviću, a ne zbog njega, osvojila dvostruku krunu u nikad slabijoj konkurenciji i s problemima s kojima su se susretali konkurenti, no povijest pamti samo pobjednike, a Đalović i njegova Rijeka to će uvijek biti. Šampioni.
Đalović je postao prvak zato što je, unatoč odlascima više od polovice lanjske momčadi momčadi u dva prijelazna roka prošle sezone (Labrović, Ivanović, Hodža, Pašalić, Galešić, Smolčić) vjerovao u one koje je imao i od njih napravio najbolju verziju sebe. Od maestralnog Fruka preko iznimno bitnog Jankovića do Selahija i probuđenog Djouahre, svi oni dali su svoj veliki obol u osvajanju dvostruke krune, a trener Rijeke jasno je komunicirao kako je svjestan da su odlasci iz Rijeke neminovni i kako može i mora s onim što ima dati sve od sebe. Ni u jednom trenutku Rijeka nije odustala, niti u jednom trenutku nije postojala narušena atmosfera u momčadi, zajedništvo kluba, svlačionice i u konačnici navijača na kraju su nagrađeni dvostrukom krunom kojoj se malo tko nadao osim njih samih i trenera Đalovića prije svih, koji je tu silnu energiju prenio na svoje igrače.
Da nije sve “isto kao lani” dalo se naslutiti još u njegovim ranijim izjavama i neočekivanoj nervozi koju je počeo ispoljavati prema van od početka ove sezone, a sve to popratili su i lošiji rezultati, dva uzastopna domaća ligaška poraza uz posebno bolni poraz protiv Shelbournea na Rujevici uz vidljiv manjak hrabrosti u igri koja je momčad krasila prošle sezone. U svim tim što europskim što domaćim porazima i lošim izvedbama malo je toga Đalović preuzimao na sebe, otvoreno počeo prozivati neke igrače govoreći kako nisu pojačanja te da iste čeka, da bi sve to kulminiralo izjavom u Solunu koja definitivno nije dobro sjela nadređenima, bilo je samo pitanje vremena kada će predsjednik Mišković, nakon svega izrečenog (a i onog što ostaje u krugu kluba, iako neslužbeno znamo da ta priča traje još od ljeta i produžetka ugovora s Đalovićem koji nije baš bio tolika formalnost) jednostavno prekinuti suradnju. Jednom izgubljeno povjerenje teško se vraća, a ono se definitivno narušilo na relaciji trener – odgovorni ljudi u klubu, rastanak je bio prirodni tijek stvari, posebice nakon kritike sa solunskog fronta uz, za upućene, primjetnu dozu ironije.
Može se reći da je tako Đalović presudio sam sebi, rezultati i ozračje u klubu posljedica su raznih stvari, no najvažnija je ona da niti sam Đalović, za razliku od lani, nije u potpunosti vjerovao okruženju u kojem se nalazio na terenu, ali i izvan njega. Puno je objektivnih razloga za to, u nekima je definitivno i klub mogao bolje reagirati, baš kao i Đalović. Istina je uvijek negdje u sredini…
Na kraju, ostaje činjenica da je Radomir Đalović ušao u klupsku povijest kao trener koji je u svojoj debitantskoj sezoni osvojio dvostruku krunu – podvig kojeg nitko nije očekivao. Navijači će ga pamtiti po tome što je u vrijeme velikih odlazaka i osipanja kadra stao prvo iza kluba, pa onda i iza svojih igrača, što ih je uspio motivirati da daju maksimum i što je svlačionicu držao na okupu kada su mnogi već otpisivali Rijeku. Upravo zbog toga njegovo ime će se uvijek spominjati s poštovanjem, bez obzira na kasnije rezultate i turbulentni rastanak.
Nije lako od miljenika tribina i igrača postati “bivši” u samo nekoliko mjeseci, no takav je nogomet – nemilosrdan i brz u mijenjanju junaka i krivaca. Đalović je u tom smislu platio cijenu svoje nervoze i otvorenosti, ali i neslaganja koja su tinjala u pozadini. Ipak, ono što je ostvario ostaje neizbrisivo, a potvrdile su to i brojne poruke navijača koji su mu izrazili potporu i podršku preko društvenih mreža.
Možda će jednog dana opet sjediti na riječkoj klupi, možda će svoje iskustvo graditi negdje drugdje, ali za navijače Rijeke on će zauvijek biti trener koji je donio dvostruku krunu u grad na Rječini. Put od šampiona do bivšeg ponekad traje samo nekoliko tjedana, ali titula legendarnog trenera ostaje zauvijek.
Radomir Đalović bit će upamćen kao čovjek koji je vjerovao kada drugi nisu, kao vođa koji je od momčadi napravio pobjednike i kao simbol jednog od najsjajnijih trenutaka u riječkoj nogometnoj povijesti. I zato će, unatoč svemu, uvijek ostati dio riječke priče i “uno di noi” njezine uspješne prošlosti i temelja na kojima će se graditi budućnost.
