Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima simbolično je obilježen u Sošicama, gdje su pokopani ostaci hrvatskih žrtava ekshumiranih iz jame Jazovka. Ministarstvo branitelja jamu je počelo istraživati 2020. godine, a u samo pet dana pronađeni su posmrtni ostaci minimalno 814 osoba. U Jazovku su bačena tijela civila, ranjenika i medicinskog osoblja koje su ubili partizani nakon što su zauzeli Krašić početkom 1943. godine, te vojnici Jugoslavenske armije u svibnju i lipnju 1945. Uz grobnicu u koju su pokopani ostaci žrtava sagrađeno je i spomen-obilježje.
U komemorativnom programu, uz ministra Tomu Medveda, sudjelovao je i Ivan Penava, a kao najvažniji uzvanik označen je speleolog Mladen Kuka, kojega i Medved spominje kao osobu koja je 1989. pronašla Jazovku, za koju je, kad je imao samo 18 godina, čuo u jednom kafiću u Sošicama. Potom je 14 godina tražio lokaciju, ne vjerujući da takvo jezovito mjesto postoji. Kada ju je pronašao, o svojem otkriću snimio je dva dokumentarca i napisao knjigu “Pakao se zove Jazovka”. No s tezama o Kuki kao onome tko je pronašao Jazovku ne slaže se saborski zastupnik i povjesničar Josip Jurčević, koji je bio dio istraživačkog tima zahvaljujući kojemu se progovorilo o zloglasnoj jami. “To je bilo toliko senzacionalno. Izašla je knjiga, snimili smo dokumentarni film. Cijela je Juga o tome pisala, a onda i drugi. Bila je to nekontrolirana ekipa, nas šest, a ključni sedmi čovjek bio je Branko Mulić”, kaže Jurčević. Uz njega i Mulića, istraživači Jazovke te 1990. godine bili su Branko F. Puzak, Davor Butković Žu, Zdenko Mlakar, Pavle Vranjican, Nikola Šolić i Želimir Žanko.
“Isticanje Kuke kao nekoga tko je otkrio Jazovku čista je prevara. To nitko nije kontrolirao, a bilo je senzacionalno pa su oni poveli bitku da to neutraliziraju. Osnovali su i svoju famoznu komisiju. Mulić je ključni svjedok jer je sudjelovao i u jednom transportu iz bolnice. Mi smo cijeli njegov iskaz naveli u dokumentarnom filmu, a sustav je izmislio Kuku koji je rekao da se on prvi spustio u jamu. Pitaj Boga tko se prvi spustio – spuštali su se i drugi, ali to je vrlo vjerojatno bio Srećko Božičević. No mi smo prvi to istražili, i to neovisno, a nezgoda je bila u tome što su glavni likvidatori bili u korpusu s Franjom Tuđmanom – Milka Kufrin, Jurica Draušnik, Rade Bulat, dakle, cijeli partizanski vrh praktično je bio tu i onda valjda otud ide ta neka nepoželjnost i ta velika igra”, smatra Jurčević, koji u tome vidi razlog pojavljivanja Kuke.
Dva razloga
“On na tome uzima neke novčiće i gradi neku karijericu, a ništa ne zna o tome, niti je išta istražio. Moguće je da se prvi spustio dolje, ali spustilo se njih više, pa i ekipa koja je to istražila i o tome napisala knjigu. Imali smo pratnju dvojice novinara – jedan je bio poznati novinar Večernjeg lista Želimir Žanko, a drugi je bio naš prijatelj, alpinist koji se bavio fotografijom Nikola Šolić, koji je kasnije bio glavni čovjek Reutersa. Bio je u ratu, a sad je u mirovini. Događa se prevara da režim ima kontrolu jer su našli tog nesretnog Kuku”, kaže Jurčević progovarajući o onima koji su s njime sudjelovali na istraživanju jame Jazovka. To, kaže, nije jedini problem u ovom slučaju.
“S Medvedom i njegovom ekipom zaratio sam samo iz dva razloga, prije svega zbog Grubora i Varivoda. Kad je on otišao onamo, rekao sam da je to Jasenovac naših unuka i da je on veleizdajnik. Drugi je razlog to što su se upustili u otkopavanje grobišta, ali to rade bezdušno. Presele kosti primjerice iz Jazovke i stave ih negdje na groblje. Po Ženevskim konvencijama to su ratne i poratne žrtve, a konvencije su detaljno propisale da, kad se u nekoj državi pronađe grobište, taman da su to neprijateljski vojnici, primjerice da smo mi našli srbijansku vojsku, dužni smo to istražiti, ako treba, pravosudno goniti i utvrditi istinu do detalja, a ne samo prebaciti kosti. Time se čini jedna vrsta ratnog zločina. Imate i Maceljsku šumu koja je najveća katastrofa koju je HDZ koristio za prve izbore održane po Božićnom ustavu 1992., kada je Tuđman izabran za predsjednika, a 1990. je po socijalističkom modelu izabran za predsjednika Predsjedništva. Nakon toga je sto i nešto kostiju 13 godina ležalo u vrećama za smeće na patologiji. Sve skupa je prevara. Prešućuju otkrivače jer se nitko od nas nije prodao“, smatra Jurčević.
Kao reakcija na Jazovku svašta se radilo, prisjeća se i ističe da je u te svrhe 1991., pola godine nakon njihova otkrića, osnovana saborska komisija koja je, unatoč svemu, ipak nešto učinila.
Čisti amater
“Posebno nakon 1994., kada su izašli Manolić i Mesić koji su je blokirali. Sve ono što znamo o grobištu njezini su podaci. Nakon 2000., bio na vlasti SDP ili HDZ, tu su priču dokraja zakopali. Do 2000. to je kontrolirao HDZ, ali je ta komisija ipak nešto radila, a ovo što se sada radi sve je gore i gore, i sve manje i manje. Možda se sjećate, Hebrang je jedno vrijeme, kad je HDZ pobijedio, nešto radio, ali Hebrang je liječnik. Mi smo vrlo dobri, rekao bih čak i prijatelji, no on o tome ne zna gotovo ništa. Zaposlio je novinarku Višnju Starešinu. Dali su mi na recenziju zakon koji nije imao veze s pameću, pa na koncu nisu ništa usvojili, a ta njegova komisija ionako je kratko trajala”, tvrdi Jurčević, objašnjavajući da je na koncu posao, djelomice i za potrebe HDZ-a, ipak odradila državna komisija iz devedesetih.
“Radio sam u komisiji kao samostalni savjetnik od 1994. do 1997. Bio sam jedina struka ondje. Vidjevši da oni ne žele raditi po zakonima struke i Ženevskim konvencijama, otišao sam u nezaposlene”, prepričava Jurčević koji trenutno stanje naziva jadom, bijedom i prevarom. “Kuka je najbolja slika toga. Uzeli su njega jer se kao prvi spustio u Jazovku, iako je pokojni planinar Srećko Božičević, koji je bio profesor na Prometnom fakultetu, 90-ih godina napisao knjigu ‘Jame kao grobnica’. On se spuštao svuda, pa se vjerojatno prvi spustio i u Jazovku. Kuka je sjeo na to kao čisti amater koji u tome vidi svoj profit”, smatra Jurčević, koji za to ne krivi toliko Kuku koliko sustav koji je to dopustio.
“Čovjek ima taktiku. Godinama to provodi, on može imati ambiciju, ali ministarstvo je, odnosno država, tu da stvar regulira i da se to događa po nekim kriterijima, uključujući i Ženevske konvencije”, kaže Jurčević, koji ujedno navodi i kako je nedavno osnovano povjerenstvo na čije je čelo zasjeo Penava “žali, Bože” jer nema ni tajnicu niti ijednog zaposlenog.
Političke igre
“To je stvarno katastrofa, uključujući i tu Jazovku. Šifra je Kuka. Svaka njemu čast, ali to je toliko neozbiljno. O tome sam javno govorio i pisao na Facebooku, ali sam shvatio da se ne trebam baviti Kukom, nego sustavom. U tom pogledu najozbiljnije je ono što je Medved radio, što nema veze samo s Jazovkom. Zakon je takav, što je isto jedna prevara, i ova komisija 90-ih i ovo povjerenstvo sada, oni ne mogu nikoga pokopati i o tome se ne brine država nego lokalna vlast. To znači da, ako nađete grobište u Gospiću, morate se dogovoriti s lokalnom vlašću da vam negdje da grobište. Nakon što su iskopane kosti pod Sljemenom, smilovao se župnik u Šestinama. Ni jedne vijesti nije bilo o tome i to je učinjeno negdje na rubu groblja, a da se nije utvrdilo čije su to kosti, čiji su to ljudi, jesu li civili, vojnici, je li itko od počinitelja živ pa ga treba goniti jer za te stvari nema zastare. Tu je puno neznanja i previše političkih igara, baš kao i sada s Jazovkom 23. kolovoza, dvadeset i nešto godina nakon što su pronađene te kosti. Čak mislim da ih je 1998./1999. ta komisija izvadila i da su ih brojili. To je uvijek neka kriva kalkulacija protivna moralu i civilizaciji”, navodi Jurčević koji je s Kukom početkom 2023. polemizirao i na Facebooku.
“Jazovka je u komunističkoj Jugoslaviji bila najstrože i najsloženije čuvana tajna. Tako je bilo i s ostalih približno 1750 masovnih prikrivenih grobišta i stratišta u kojima su posmrtni ostaci žrtava koje je u neposrednom poraću ubijao jugokomunistički režim. Ovaj broj grobišta do sada su (nakon 1990.) utvrdile državne komisije RH, Slovenije i Srbije te taj strašni broj nije ni približno konačan. Kad bi netko o tome u Jugoslaviji i privatno progovorio, a to saznao režim, slijedila bi teška represija, u rasponu od zatvora do ubojstva. Jazovka je posebna po tome što je prvo takvo grobište koje je javno otkriveno i istraženo, i to u drugoj polovici lipnja 1990., te je tada o tome napisana knjiga (istraženi su bolnički arhivi, prikupljena svjedočanstva i sl.), snimljen je dokumentarni film i objavljeni su brojni medijski napisi. U knjizi i filmu te medijima točno je navedeno koja je skupina i kako otkrila Jazovku. S tim nikakve poveznice nema g. Kuka“, napisao je Jurčević, objasnivši da se skupina ljudi koji su otkrili jamu nije dala pod udbašku kontrolu pa je uslijedila metoda preusmjeravanja fokusa, zbog čega je u medije puštena vijest o Kuki.
Javna uloga
“Stvarno se ne zna je li se u Jazovku (okomitu speleološku jamu dubine tridesetak metara) netko (Kuka ili netko drugi) spustio prije grupe iz lipnja 1990., jer o tome nema nikakvog provjerljivog dokaza, osim neprepoznatljive fotografije koja je lansirana uz vijest o g. Kuki. Zapravo, najmanje je bitno tko se prvi speleološki spustio u Jazovku, ali je iznimno važna cjelovita i zastrašujuća istina o Jazovki. Zbog toga se istraživačka skupina iz 1990. nije javno ni osvrtala na kratku i nebitnu vijest ‘da se Kuka prvi spustio’.
Međutim, proteklih nekoliko godina Kuka dobiva širi medijski prostor, u kojem opako muti vodu glede Jazovke, a s time i drugih temeljito istraženih komunističkih zločina. Bilo bi pohvalno kad bi g. Kuka javno iznosio spoznaje o Jazovki i drugim komunističkim zločinima do kojih su tijekom protekla tri desetljeća došli brojni istraživači. No, g. Kuka u velikoj mjeri banalizira i prikriva istinu o Jazovki koja je dostupna u knjizi i medijskim napisima iz 1990., a naročito u dokumentarnom filmu u kojem svjedoči i pokajnik oznaš Branko Mulić. Ne ulazeći u motive zbog kojih je g. Kuka prihvatio tu javnu ulogu kuke i motike kojima se udara na istinu o Jazovki, nedvojbeno je da se takvim postupanjem uklapa u rasprostranjenu udbašku strategiju bijega od suočavanja sa zločinačkom komunističkom prošlošću”, napisao je Jurčević, kojemu je Kuka odgovorio.
“Dragi Josipe, koliko god ti favorizirao svoje prijatelje (od kojih su neki i moji), ‘tvoja istina’ ne drži vodu. Kao ozbiljan povjesničar trebao bi znati da su 22. siječnja 1989. godine, kada sam nakon 14 godina traženja locirao Jazovku, i 29. siječnja 1989. godine, kada sam se spustio, bili ipak nešto prije ljeta 1990. godine, kada su došli Žu i ekipa. Druga stvar, Josipe, tu, kako kažeš, ‘neku’ vijest za Večernji je napisao eminentni hrvatski geolog dr. sc. Srećko Božičević, koji je našu pismenu komunikaciju (pismo) objavio u svojoj knjizi ‘Jame (kao) grobnice’. Nadalje, dragi Josipe, ja sam ipak čovjek koji je to mjesto pronašao, jedini koji se u prošloj državi usudio to učiniti riskirajući vlastiti život i prvi koji je na dnu izmolio Očenaš. I na kraju, spustio sam se ponovno u Jazovku 30 godina poslije s vlč. Ivanom Vučkom, koji je na dnu tog stravičnog mjesta obavio molitveni obred. Zatim sam sljedeće godine sudjelovao u ekshumaciji, a sada sam član komisije za određivanje grobnog mjesta ovih mučenika. I na kraju, ja za sve ovo što sam rekao imam i dokaze i uvijek sam spreman s tobom sjesti za stol i raspraviti ovu temu”, napisao je Kuka.
Hrvati skončali u jezivim mukama: ‘Komunizam se od laži rodio, od laži živi i od laži će umrijeti’
U subotu ukop 814 žrtava iz Jazovke: Umrli su u neopisivim mukama
Hrvatska traga za 1744 nestalih: Vukovarka Marija gubi nadu da će pronaći muža i sina
