Neutralnost u međunarodnim odnosima predstavlja složen i višedimenzionalan pojam koji obuhvaća pravni status, političku orijentaciju i odluku države da se suzdrži od sudjelovanja u oružanim sukobima s drugim državama. Riječ je o tradicionalnom institutu međunarodnog prava i vanjske politike koji je kroz povijest imao različite oblike i funkcije, ovisno o međunarodnom sustavu i dominantnim ideologijama određene epohe.
U užem smislu, neutralnost se definira kao pravni status države koja ne sudjeluje u oružanom sukobu između dviju ili više strana, a pritom ispunjava određene obveze propisane međunarodnim pravom. Ovaj oblik neutralnosti detaljno je reguliran Haškim konvencijama iz 1907. godine, koje preciziraju prava i obveze kako neutralnih država tako i zaraćenih strana prema njima. Ključna obilježja pravne neutralnosti uključuju zabranu isporuke oružja zaraćenim stranama, neangažiranje u vojnom smislu te dopuštanje/zabranu prolaska trupa preko vlastitog teritorija pod jednakim uvjetima za sve strane. Pritom neutralnost nije isto što i pasivnost — država mora aktivno provoditi mjere kojima osigurava svoju nepristranost.
S druge strane, neutralnost može imati uz pravni i politički karakter, što znači da država odlučuje voditi neutralnu vanjsku politiku izvan okvira konkretnog rata. To se najčešće izražava kroz koncept trajne ili stalne neutralnosti (eng. permanent neutrality), kako je to bio slučaj, primjerice sa Švicarskom u 19. stoljeću ili Austrijom nakon Drugog svjetskog rata. Ova odluka implicira dugoročnu stratešku poziciju države koja se temelji na nesvrstavanju, izbjegavanju vojnih saveza te naglasku na multilateralnu diplomaciju, međunarodno pravo i posredničku ulogu u međunarodnim odnosima (kao što su bile upravo Švicarska i Austrija).
Neutralnost može biti i instrument realpolitičkog pozicioniranja, kada države koriste neutralnost kao sredstvo očuvanja suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti ili izbjegavanja hegemonijskih sukoba, naročito u kontekstu bipolarnih ili danas nastajućeg multipolarnog (ili tripolarnog) međunarodnog sustava.
U teorijama međunarodnih odnosa, neutralnost se ne promatra isključivo kroz pravnu ili realpolitičku prizmu, već i kao društveno konstruirani fenomen, čiji se sadržaj i značenje mijenja kroz interakciju s dominantnim normama međunarodne zajednice. Tako konstruktivisti ukazuju na činjenicu da se identitet neutralne države izgrađuje kroz diskurs o mirotvorstvu, humanizmu, multilateralizmu i izgradnji povjerenja. U tom kontekstu, neutralnost postaje sredstvo ili alat meke moći neutralne države.
U 21. stoljeću liberalna globalizacija (amerikanizacija i europeizacija) i sve veća međuovisnost država te transformacija prirode sukoba dovode u pitanje tradicionalni koncept neutralnosti. Tako se postavlja pitanje je li neutralnost moguća u uvjetima paradigme kolektivne sigurnosti, kada međunarodne organizacije poput UN-a ili NATO-a zahtijevaju sudjelovanje članica u zajedničkim operacijama. (Samo da ponovimo kako kolektivna sigurnost označava institucionalizirani mehanizam međunarodnog sustava u kojem se prijetnje miru i akti agresije prema bilo kojoj članici sustava smatraju prijetnjom cijelom savezu ili pak međunarodnom poretku, što aktivira zajednički odgovor drugih članica u svrhu zaštite mira, suzbijanja agresije i očuvanja međunarodne stabilnosti.)
Neutralnost u međunarodnim odnosima ostaje važan koncept, ali njezino značenje i primjena ovise o povijesnom kontekstu, pravnom okviru i političkoj volji. Dok se u 19. i 20. stoljeću mogla definirati relativno jasno, danas bi neutralnost trebala biti redefinirana u skladu s novim izazovima globalne sigurnosti, transnacionalnim prijetnjama i promjenama u načinu vođenja rata. U tom smislu, neutralnost više nije tek pasivna pozicija, već zahtijeva aktivno upravljanje i obranu statusa neutralnosti složenim političkim, diplomatskim i pravnim procesima u dinamičnom međunarodnom okruženju.
Države mogu ostati neutralne u međunarodnim odnosima kroz niz političkih, pravnih, vojnih i diplomatskih strategija koje im omogućuju da se suzdrže od izravnog sudjelovanja u sukobima, pritom čuvajući svoju sigurnost, suverenitet i međunarodnu vjerodostojnost. Postoji nekoliko mehanizama i načina održavanja neutralnosti:
- Međunarodno priznanje neutralnosti s kojim druge države i međunarodne organizacije formalno prihvaćaju status neutralnosti, kao što je slučaj sa Švicarskom (Bečki kongres 1815. godine) i Austrijom (neutralnost ugrađena u Ustav 1955. godine). Ovaj oblik neutralnosti često podrazumijeva i obvezu sklapanja međunarodnih sporazuma te inkorporaciju neutralnosti u nacionalno zakonodavstvo. Uspostava stabilne neutralnosti dodatno se osigurava kroz zakonodavni okvir i unutarnje mehanizme zaštite, uključujući ustavne klauzule, zabrane slanja vojnih snaga u inozemstvo te zakonodavstvo koje regulira zabranu stranih vojnih aktivnosti i kontrolu izvoza naoružanja.
- Ne sudjeluje u vojnim savezima, jer članstvo u primjerice NATO savezu, nužno kompromitira neutralni status; stoga Švicarska, Austrija i Irska, iako sudjeluju u određenim aspektima i programima NATO saveza, formalno izbjegavaju članstvo.
- Ograničena ili defenzivna sigurnosna (vojna) politika, kojom država zadržava snažnu obrambenu sposobnost (npr. švicarski model opće vojne obveze) bez ofenzivnih kapaciteta, stranih baza ili ambicija za eksteritorijalne intervencije.
- Uravnotežena vanjska politika kroz koju neutralne države streme razvijanju diplomatskih odnosa sa svim važnijim akterima međunarodnog sustava, izbjegavajući političke izjave koje bi implicirale pristranost te ravnomjerno raspoređujući diplomatsku prisutnost između različitih blokova, što može biti povezano s vanjskopolitičkom strategijom hedging (Rukavina, 2025).
- U skladu s razvojem međunarodnih normi, pojavljuje se i koncept aktivne neutralnosti, pri čemu se neutralnost ne interpretira kao pasivnost, nego kao konstruktivan angažman u promicanju mira kroz mirovne misije i humanitarnu pomoć – kako je bilo vidljivo u djelovanju Švedske i Finske prije njihova pristupanja NATO savezu.
- S obzirom na suvremene izazove, važna je medijsko-informacijska i gospodarska neutralnost, gdje države izbjegavaju sudjelovanje u medijskom, informatičkom, propagandnom pristranom djelovanju te vode uravnoteženu ekonomsku politiku bez uvođenja jednostranih sankcija te odbijaju omogućiti upotrebu svojeg teritorija za propagandne ili logističke operacije zaraćenih strana.
- Neutralne države traže dodatnu legitimaciju i zaštitu svoje neutralnosti kroz sudjelovanje u multilateralnim organizacijama, poput UN-a, OESS-a i Vijeća Europe, čime ne samo da afirmiraju međunarodne norme već i aktivno sudjeluju u svjetskim organizacijama kroz posredovanja i rješavanja sukoba na načelima nepristranosti.
U suvremenom međunarodnom poretku, posebno nakon Prvog svjetskog rata, dolazi do radikalne promjene paradigme: umjesto dotadašnjih tradicionalnih saveza i slobodnog ratovanja između suverenih država koje su se borile za interese bez moralnih pretpostavki (dvije vojske bi se našle na bojnom polju sa svojim vladarima boreći se za svoje interese), uvodi se postepeno koncept kolektivne sigurnosti temeljen na liberalno-demokratskom diskursu i moralnoj osudi rata. Realistički pogledi, kakve je zastupao primjerice Henry Kissinger, danas se često percipiraju kao zastarjeli ili čak nemoralni, jer se sukob sve više tumači kroz moralno-etičnu dihotomiju „žrtve i agresora“, a ne kroz sukob interesa suverenih aktera (koji je ustvari realnost skrivena iza plašta liberalnih dogmi). Liberalna dominacija međunarodne politike utemeljena u paradigmi kolektivne sigurnosti rezultirala je Willsonovskoj moralizaciji odnosa među državama, što se jasno očituje po prvi put u Versailleskom ugovoru i karakterizaciji Njemačke i njenog vodstva kao prvog povijesnog političkog „agresora“ u značenju koje danas imaju „agresori“ po paradigmi kolektivne sigurnosti u međunarodnim odnosima.
U 21. stoljeću neutralnost više nije jasno razgraničen i stabilan položaj, već se suočava s nizom izazova koji je čine teže održivom i sve češće upitnom. Suvremeni sukobi nisu više klasični međudržavni ratovi s jasno definiranim zaraćenim stranama i bojištima, već često uključuju hibridne prijetnje: kibernetičke i hibridne/asimetrične napade, dezinformacijske kampanje, privatne vojne aktere, terorizam, ekonomski pritisak (sankcije) i drugo. U takvom kontekstu nije jasno kako i gdje povući granicu neutralnosti. Ako neka država ne intervenira vojno, ali se primjerice pridruži sankcijama ili dopušta informacijsko, medijsko (propagandno) djelovanje s njenog teritorija protiv bilo koje strane u sukobu, je li još uvijek neutralna? U globaliziranom (amerikaniziranom) svijetu gotovo je nemoguće održavati potpunu gospodarsku neutralnost. Sankcije su postale važno sredstvo vanjske politike, a izbjegavanje njihovog uvođenja može rezultirati gubitkom povjerenja ili pristupnih pogodnosti u međunarodnim organizacijama. Istodobno, sankcije narušavaju tradicionalnu ideju da neutralne države trguju sa svima, što je sasvim normalno ako si neutralan i nepristran akter da nećeš ulaziti u bilateralan sukob dvije države, nego ćeš surađivati s obje po logici posao kao i obično (eng. business as usual).
Nadalje, sudjelovanje u globalnim i regionalnim organizacijama (EU, UN, NATO, WTO) često podrazumijeva određene obveze solidarnosti, sankcija, usklađene vanjske politike i djelovanja protiv država koje krše međunarodne norme liberalnog poretka ili općenito liberalne paradigme i njenih glavnih zaštitnika – zapadne liberalne demokracije. Time se neutralnost dovodi u pitanje jer se od država očekuje da se svrstaju uz tzv. “liberalni demokratski poredak” ili “kolektivne liberalne paradigmatske vrijednosti i sustave sigurnosti” – naročito u krizama poput rusko-ukrajinskog sukoba, gdje se neutralnost percipira kao neetična/nemoralna šutnja pred očitom agresijom ili izbjegavanje odgovornosti prema žrtvi. Navedeno je očigledno povezano s paradigmom kolektivne sigurnosti koja je duboko ukorijenjena i povezana s post-hladnoratovskom globalnim liberalizmom. Suvremeni liberali na stvari gledaju izuzetno vrijednosno orijentirano, „crno-bijelo“ i često im nije jasno kako netko može biti neutralan kad je u pitanju borba za slobodom i očuvanje (ili stvaranje) liberalnih demokracija? Ukratko, kontekst za biti neutralnom državom danas je izuzetno težak i izazovan.
Ono što se nekad (do kraja hladnog rata) smatralo zdravom logikom kroz realizam (poput dogovora dviju strana oko primjerice podjela sfera interesa/zona utjecaja ili pak ostaviti određene države neutralnima kao buffer zonama), danas se u svijetu liberalne hiper-emocionalizacije, manjka trezvenosti i liberalizirane međunarodne politike smatra gotovo činom izdaje liberalno-demokratskog poretka (zbog čega se prije nekoliko godina čuveni realist Henry Kissinger pronašao pod mnogobrojnim liberalnim kritikama nakon njegovog realističkog prijedloga završetka sukoba između Rusije i Ukrajine koji su mnogi nazivali zastarjelim reliktima „davne“ hladnoratovske povijesti, a vidjet ćemo hoće li Kissingerovi prijedlozi postati možda točna predviđanja budućnosti). Stoga se neutralne države danas može i demonizirati iz liberalne pozicije, kao oportunističke ili nemoralne jer nisu uz „žrtvu“ sukoba, nego surađuju i s „agresorom“. (Iako su sve države oportunističke u međunarodnim odnosima jer su međunarodni odnosi utemeljeni na interesima pojedinih aktera i sve države oportuno slijede svoje nacionalne interese.)
Nastavlja se.-
