Građanska inicijativa Mjesto koje hoće živjeti 2020 objavila je novu potresnu ispovijest o posljedicama azbesta koje su obilježile živote brojnih stanovnika Vranjica. U drugom nastavku serijala donose priču o Ljubomiru, sumještaninu koji je život proveo uz i u krugu tvornice Salonit, a prerano ga je ugasila “vranjička bolest” – mezoteliom.
– E, onaj Ljuban (Juban) koji se spominje u prvoj priči, bija je čovik od pisme, akcije, društva, naš sumještanin! Ovo je priča o njemu, priča Davor (sin) 36 godina. Otac Ljubomir, rođen 1954. godine, cijeli život proveo u Vranjicu, živjeli smo 300 metara od tvornice Salonit, a otac je i radio u Salonita nešto više od 15 godina. 2016. godine, nakon snimanja pluća zbog bolova u ramenu i punkcije, dijagnosticiran mu je mezoteliom.
Odmah po utvrđenoj dijagnozi, klasično, počinju tretmani kemoterapijom. Nakon prve tri kemoterapije primjećuje se smanjenje mezotelioma za 20 posto, međutim nakon šeste, zadnje terapije mezoteliom se toliko povećao da se više ne može liječiti (kao što smo i spomenuli u prvoj priči, mezoteliom je smrtonosan u kratkom periodu). Uskoro započinje agonija sa konstantnim gušenjem zbog ogromne količine vode u plućima.
Doslovno gušenje i konstantno stenjanje u postelji. Nakon toga se karcinom širi na ostale organe uključujući i mozak. Više nije znao ni tko je ni di je. Zadnja tri dana otac provodi u bolnici bez svijesti te umire u 63. godini života – napisali su u potresnoj objavi.
