Blizu dvije godine nakon bijega iz rata u Gazi, Samira Elbarawy Rajab i njezina obitelj otvaraju trgovinu kolača i peciva u Mostaru te grade novi život u Bosni i Hercegovini. U tome im pomažu domaće i međunarodne organizacije, ali i dobri ljudi širom zemlje.
Sudbina 30-godišnje Palestinke Samire ispreplela se s BiH još prije njezina rođenja. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća njezin je otac iz Palestine došao u Sarajevo na studij i ondje upoznao njezinu majku, porijeklom iz Bihaća. Kada je počeo rat u BiH pobjegli su u Palestinu, a nakon tri desetljeća novi rat ih vraća u Bosnu.
“I sad opet sve ispočetka”, govori Samira.
Do listopada 2023. godine sa suprugom i dvoje djece živjela je u Beit Lahiyi na sjeveru Gaze. Radila je kao medicinska sestra u Indonezijskoj bolnici, a suprug je vodio tvrtku za proizvodnju voća.
“Nismo planirali otići iz Gaze, ni sekunde. Najbolji život smo živjeli tamo, najbolji život! Imali smo svoju kuću, posao, radovala sam se mirovini, bili smo zdravi, što još poželjeti? Izgubili smo sve. Beit Lahiya je sada sravnjen, tamo nema ničega”, kaže Samira.
Rat u Gazi započeo je 7. listopada 2023. godine i do danas je ubijeno više od 60 tisuća ljudi, dok ih je više od 130 tisuća ranjeno. Gaza je gotovo potpuno uništena, a njezini stanovnici prognani iz domova i preživljavaju bez vode, struje i hrane.
Samirina je obitelj u prvoj tjednu rata istjerana iz kuće. Utočište su našli u školi u središtu Gaze, gdje je boravilo još 8.000 ljudi. Tamo su proveli gotovo 40 dana.
“Sjedili smo u hodniku, tu smo i spavali, bez deka, bez ičega. Toalet katastrofa, nema vode. Od prvog dana nema brašna, pelena, mlijeka… Nema nade! Kako se nadati nečemu? Kad mi se vrate sjećanja, želim puknuti”, priča Samira za Klix.
Zahvaljujući majčinom porijeklu, Samira je uz pomoć bosanskohercegovačkog veleposlanastva uspjela izaći iz Gaze u Egipat, a potom je u siječnju 2024. stigla u BiH.
“Nikada to neću zaboraviti, nikada. Kad smo stigli u Egipat svi smo bili bolesni. Ja sam imala 40 kilograma. Svi smo izgledali poput mumija. Ali da nisam imala djecu, ne bih izlazila iz Gaze. Izašla sam da bi oni izašli”, kaže Samira, koja unatoč svemu što je proživjela zrači srdačnošću i optimizmom.
U BiH im je, osim spasa od rata, radost donijela i kći Ayla, koja se rodila dok su boravili u izbjegličkom kampu Salakovac. Ondje su trenutačno smješteni njezini roditelji, snaha i sestra s obitelji. Svakodnevno misle na one koji su ostali u Gazi i čine sve kako bi im pomogli. Tako su počeli praviti kolače.
“Što smo mogle raditi? Imamo ruke da napravimo slatkiše. Pa radiš, plačeš, osjećaš bol, ali moraš raditi. Ovo nije izbor! Tamo su ljudi bez hrane i samo na to misliš. Bog je spasio nas da pomognemo onima koji su ostali”, kaže Samira i dodaje da obitelj njezina supruga nije uspjela izaći iz Gaze.
“Suprug radi dvije smjene samo da im možemo nešto poslati. Teška situacija i pritisak uče te da budeš bolji, da radiš, da stvaraš”, dodaje ona.
Novi početak u novoj zemlji
Kada su započeli posao, Samira nije planirala otvoriti radnju. Čak je bilo trenutaka kada je željela odustati jer posao nije dobro išao, no sestra i snaha, s kojima je radila, uvijek su je poticale da nastavi. Preko grupe Carry for Palestine uključili su se u humanitarne bazare, pa su njihovi specijaliteti stigli do ljudi iz Bugojna, Donjeg i Gornjeg Vakufa, Travnika i Sarajeva.
“I malo po malo, malo po malo, naša ideja je postajala veća. I ja kažem, hajdemo otvoriti malu pekarnicu. Sve je bilo spremno, a onda je CRS dao podršku, to je bio poticaj koji nam je trebao. Bez njih ne bismo uspjeli”, prisjeća se Samira.
Zahvalna je UNHCR-u koji joj je osigurao sredstva za pokretanje posla, dok joj je Catholic Relief Services (CRS) pomogao pronaći prostor, nabaviti opremu i registrirati obrt. Podrška koju je dobila važna je, kaže, za njezinu ekonomsku stabilnost i integraciju u bosanskohercegovačko društvo, ali i zato što joj daje priliku da pomaže ljudima u Gazi.
“Mi ovdje imamo zidove, imamo hranu, tamo nema ništa. I ti daš, Bog da. To je to”, kaže ona.
Iako je posao nastao iz nužde, njezina je želja da kroz kuhanje sačuva uspomenu na svoju zemlju. Radnju je prvotno nazvala Ajwa Sweets, po vrsti datulja koje koristi u pripremi, no pred otvaranje odlučila se za ime Palestinska kuća.
“Da se zna da je to nešto od nas”, kaže.
U Palestinskoj kući, koja se otvara 18. rujna, prodavat će se slatki i slani bliskoistočni specijaliteti poput Basbuse, Ma’amula, Ka’aka i kruha Shrak. Kroz okuse Palestine, Samira će zajednici koja ju je prihvatila donijeti djelić svoga svijeta.
“Mi smo u Gazi navikli da svaki dan u kući ima kolača. Ja sam tako učila od svekrve, ona je svaki dan pravila kolače”, prisjeća se Samira.
Dugo je vjerovala da je povratak u Gazu moguć, ali je s vremenom shvatila da se nema gdje vratiti jer je, kako kaže, njezina zemlja postala prazna. Prihvatila je novi život u Mostaru, gdje su se i djeca uklopila u novu sredinu, stekla prijatelje, a najstarija kći krenula u školu.
Dodatni poticaj za ostanak u BiH je i kuća koju su kupili uz pomoć organizacije Pomozi.ba i velikodušnih ljudi širom zemlje i svijeta. Sudbina ove palestinske obitelji dirnula je sve koji su za nju čuli, pa su u manje od dva tjedna uspjeli skupiti sredstva za kupnju kuće.
“Mene je sram koliko su ljudi dobri prema nama. Pomozi.ba nam je baš puno pomogao, oni su divni, divni ljudi”, kaže Samira.
Nakon renoviranja, kuća u blizini Mostara postat će dom obiteljima Elbarawy i Rajab, koje su, bježeći od rata, utočište pronašle u BiH. Plan im je, kaže Samira, ostati u Mostaru.
“Mostar je najljepši grad. Grad koji nas je zagrlio kad smo izašli iz rata. Ovdje su nam ljudi pomagali od prvog dana. Ni jednog dana se nisam osjećala kao izbjeglica. Samo osjećam da je ovo moj dom, moj grad”, zaključuje Samira.
