Prije sedam godina u Istru 1961, kao alternativa smijenjenom treneru Manolu Márquezu, stigao je Curro Torres. Jednog ne baš uspješnog (0,71 prosjek bodova) Španjolca zamijenio je drugi, koji je imao dojmljivu (reprezentativnu) igračku karijeru. Tadašnji kadar Istre 1961 (s Mierezom) je pod Márquezom djelovao slabašno.
Onda je stigao Torres koji je odmah nametnuo autoritet i za ponašanje, ali i pristup radu. S njime je Istra zaigrala brže, organiziranije i jasno odavala kako jedan te isti kadar može djelovati bitno bolje s drugačijim pristupom trenera. Problem je bio što je Torres došao u Pulu dok mu se ne otvori bolja opcija, pa je nakon 6 utakmica i 38 dana vidljivog napredovanja, Istru ostavio za drugu španjolsku ligu…
Dolazak Gonzala Garcíje 2021. bio je otkrivanje trenera anonimusa. No, ubrzo je igrom pokazao znanje i ideju nogometa, s kojom je zaslužio povjerenje javnosti i kluba, unatoč početno istom (slabom) rezultatu prethodnika. Druge sezone je polučio veliki iskorak i rekorde. García je to sve ponovio i ovog proljeća, jer je imao puno bolju momčad, iako ostaje neispunjen cilj (Europa).
Ono što je krasilo i njegovu i kratku Torresovu priču, to je dominacija igre u taktičkim postavkama “male” Istre 1961…
U prošloj sezoni svjedočili smo jednoj vrsti vrhunca fajterskog nogometa u vrhu SHNL-a. Najviše su komplimenata za igru, stil i veću-manju atraktivnost pokupili Istra 1961 (García), Slaven Belupo (Kovačević) i Varaždin (Šafarić). Potonji su bili pragmatičniji i osvojili vizu za Europu, jer je Šafarić atraktivnosti natjecateljski pretpostavio igru na rezultat. Otuda manje danih, ali i malo primljenih pogodaka. Na vrhu, nakon dugo vremena izvjesnosti, gledali smo trku u troje za naslov prvaka.
Rijeka, Dinamo i Hajduk bili su zgusnutih bodovnih dometa i na faze su djelovali kao da se natječu tko će uzeti manje bodova. Dinamo je sezonu odradio uz četiri (!) trenera: Jakirovića, Bjelicu, Cannavara i (kraće) Perkovića. Hajduk je, prioritetno zbog visoke odštetne klauzule, trpio cijelu sezonu Gennara Gattusa. Rijeka je startala sa Sopićem, a onda promovirala Đalovića.
Unatoč ružnoj euro-eliminaciji od Olimpije, trener je zadržan. Pokazalo se to ključnom odlukom da Rijeka, na kraju, osvoji neočekivanu im duplu krunu. Velikim dijelom zbog silne energije koju je Đalović prenosio na igrače. Zašto je to bilo presudno?
Kako je vidljivo iz imena koji su vodili Dinamo i Hajduk, njihov je nogomet bio baziran na fajterskom pristupu. Jakirović, Bjelica, Cannavaro i Gattuso su prije svega treneri kojima je prioritet defenzivni blok, a onda fokus na kontranapad. Dinamovoj tehničkoj vrijednosti svlačionice takav nogomet je prigodan u Europi, ali u SHNL-u bitno limitira ofenzivnu moć. Hajduk je imao “tanji” kadar po tehničkoj kvaliteti, s manjkom brzine i prodornosti. Zato i ono što bi se sagradilo kroz kombinatoriku, u realizaciji bi ovisilo o jedinoj im tehničkoj višoj vrijednosti, Livaji. Ako stane on, stane momčad.
U takvim pristupima, čvrsti blok i protunapad, koja se igra pretežito generira visokom energijom, borbom i upornošću, naposljetku je najbolje djelovao Đalović i njegova momčad. Ona je kroz takav pristup osjetila da se može nametnuti konkurenciji i kompenzirati tehničke limite…
Početak ove sezone je pokazao da jedni te isti igrači Rijeke djeluju ispuhano u tom stilu igre. Početak sezone u Hajduku je pokazao da većinom isti igrači djeluju puni energije u drugačijem stilu kojeg je promovirao García. Kod Dinama je dojam hibridan. Došao je trener koji ima sličnu vokaciju ofenzivnog pristupa i prioriteta tehničkog nogometa, ali Kovačević je dobio na raspolaganje radikalno promijenjen kadar. Vrijeme homogeniziranja iziskuje mjesece i brojne utakmice. Kao što mnogi igrači, kao uostalom i trener, trebaju procesuirati drugačiji DNK kluba u odnosu na prethodne…
Neovisno o idućim natjecateljskim raspletima, dolaskom Kovačevića u Dinamo, Garcíje u Hajduk i sada Victora Sáncheza u Rijeku, sigurno je da slijedi potpuno drugačije nogometno nadmetanje.
Faktor borbe(nosti) ostaje logična sastavnica, no tri aspiranta na vrh vode treneri kojima je prioritet tehničko-taktičko nadigravanje, odnosno dominacija igre i organizacije. S tim osnovama se izvlači maksimum iz kadra, odnosno individualne vrijednosti, a onda na rezultat utječu i druge situacije. Na primjer, vrijednost igrača, širina kadra, pehovi, ozljede i slično…
Za SHNL je činjenica da vodeće momčadi predvode treneri takvog pristupa nogometu vrlo obećavajuća stvarnost. Prije svega zato što se promoviraju tehničke vrijednosti i organizacija igre u oba smjera, što su preduvjeti da se napreduje ne samo u zanimljivosti natjecanja unutar lige, nego i u euroaspiracijama. To je proces, ali ima realnije bolju perspektivu u odnosu na pristup u kojem prevladava faktor borbenosti, agresivnosti i fokus na trenutni rezultat.
Pristupi velikih na taj način mogu utjecati i na stručne postavke u ostalim klubovima, te poslati jasnu poruku hrvatskim trenerima. Pogotovo velikom broju onih koji su (p)ostali privezani za zastarjele doktrine kontraškog nogometa i ne prate trendove u kojima struka autoritet nameće faktorom znanja i učenja, a ne gardom fajtera i tzv. čvrste ruke. Dekadencija Josea Mourinha u tom je smislu najjasnija simbolika…
