Još je krajem 1990-ih, kada se nazirao finiš njegove velike igračke karijere, u široj domaćoj javnosti promican stav kako je Zvonimir Boban u perspektivi kvalitetno rješenje za čelnog čovjeka hrvatskog nogometa. Kada je u listopadu 2002. u Maksimiru održan njegov oproštajni susret, pred 40 tisuća ljudi, Hrvatska se mogla neposredno uvjeriti u ugled koji uživa u svijetu nogometa.
Došao je Milan, gdje je u devet godina postao jedna od ikona kluba, došle su svjetske zvijezde s kojima je igrao ili se sučelio tijekom bogate karijere, među njima šest Zlatnih lopti, došli su treneri i velikani njegove karijere (Fabio Capello, Tomislav Ivić, Dražan Jerković, Ivica Osim), bili su i brončani na čelu s legendarnim Miroslavom Ćirom Blaževićem, njegovi suigrači iz Dinamove mu (kapetanske) ere.
Dan poslije Zvonimir Boban krenuo je putem koji je odavno utvrdio, a to je godina-dvije odmaka od nogometa da bi se posvetio obitelji, prilagodbi životu bez igranja, ali i da studira i stekne fakultetsku diplomu. Kad se zaključi taj period, Boban je najavljivao da će se uz svoje poslove, među inima i rad u domaćim i stranim medijima, uključiti i u nogomet.
Javno je isticao da želi raditi u korist hrvatskog nogometa i sva stečena znanja, ugled i kontakte iskoristiti da bi dao nužne doprinose njegovom napredovanju…
Umjesto toga, Bobanu se dogodio poziv iz FIFA-e, gdje je postao stručni asistent predsjedniku Gianniju Infantinu. Dogodio mu se poziv iz kluba za koji ga vežu čvrste niti aktera slavne dekade. Željan dinamičnijeg svakodnevnog rada u klubu, na terenu i oko njega, zahvalio se Infantinu na povjerenju i postao šef nogometa AC Milana.
Slijedom posve oprečnih stavova o nogometnoj politici, razišao se s vlasnicima Amerikancima nakon kratke ere, ali dovoljne da s Paolom Maldinijem stvori temelje momčadi koja će ubrzo osvojiti scudetto, prvi nakon 11 godina suše. Nije dugo bio bez prestižnog posla jer je ubrzo stigao poziv Aleksandra Čeferina da mu postane desna stručna ruka u UEFA-i. Suradnja je zaključena nakon tri godine zbog Bobanova neslaganja s Čeferinovim načinom vođenja UEFA-e…
Što se iz tih najprestižnijih mu nogometnih djelovanja moglo zaključiti o Zvonimiru Bobanu? Prije svega, da ima veliki ugled u svijetu nogometa i očite upravljačke sposobnosti, jer u suprotnom ne bi dobio čelne pozicije u FIFA-i, UEFA-i i AC Milanu. Kao drugo, može se zaključiti da se Boban teško snalazi u “političkim igrama” iza kulisa tih velikih sustava. Treća je prepoznatljivost da je bio uvijek broj 2, i u toj poziciji nije mogao provoditi svoje stručne nogometne ideje, teško prihvaćajući kontinuirani kompromis s “politikama i njihovim interesima”.
Koja je prepoznatljivost iz konteksta postigračke mu karijere najdojmljivija? Ona koja ukazuje da Bobana nitko nije zvao iz hrvatskog nogometa! Prvi konkretan i jasan poziv stigao je iz Dinama i Boban ga je prihvatio.
S 57 godina, akumuliranim znanjima i iskustvom, Dinamo će biti završni okvir dužnosničke mu karijere. Da bi ostvario svoje ideje, Boban je tražio ono što je i logično u kontekstu prijašnjih mu iskustava, kada se morao podređivati “političarima”, kojima nije presudna stručna nogometna priča. To je potpuno povjerenje u kreiranju Dinamove zbilje, ali uz punu odgovornost za odlučivanje.
Dakle, ne uspije li u nekom razumnom roku (unutar tri godine?) uzdignuti Dinamo na željene razine, organizacijski i natjecateljski, poslovno i financijski, preuzima odgovornost i snosit će sve posljedice koje iz toga proizlaze.
Da ima sposobnosti to učiniti, dao je već naslutiti, ali hoće li uspjeti ili neće, pokazat će vrijeme. Dug je i kompliciran put od ideje, preko djelovanja do rezultata. Primjetno je to i po raznim destruktivnim pristupima onih koji simboliziraju struje kojima Bobanove, ili ljudi sličnih osobnosti, ideje i pristupi ne odgovaraju. Zato nije dobrodošao u HNS-ove strukture i u mogućnost da s tih pozicija djeluje za dobrobit HR nogometa. Pokušat će to učiniti kroz Dinamo, koji mu je u ovoj novoj eri kluba jedini dao priliku da pokaže svoje vrijednosti.
