Sudionik je Domovinskoga rata, časnik bez časničkog čina, dragovoljac bez dragovoljačkog staža, sudionik osnivanja odreda Narodne zaštite u Pločama i jedan od prvih zapovjednika tih odreda… Gorčina i ponos dva su osjećaja s kojima je saživio.
Noviju povijest Ploča, koje su imale izrazito značajnu ulogu tijekom Domovinskoga rata, kroz zadnja gotovo četiri desetljeća “zapisao” je u svojim snimkama 72-godišnji Duško Milanović, najpoznatiji kroničar ovoga grada, koji u kućnim vitrinama, u stotinama VHS-ova i SVHS-ova, čuva prave dragocjenosti i bogatstvo, dostatne za snimanje nekoliko dokumentarnih filmova o Pločama.
Postao ratni snimatelj
Nema važnijega događaja na gradskome području od 1987. godine do danas koji Milanović nije ovjekovječio kamerom i arhivirao.
Oduvijek je volio fotografiju, od kupnje kamere 1987. kupio kameru, kojom sam pratio život svoje obitelji. Obiteljsko snimanje preraslo je u prijateljsko, pa i događajno. Snimio sam zadnje pločanske pionire u bivšoj državi, posljednju Štafetu mladosti, mimohod maškara gradskim ulicama, raspad Partije u Pločama i niz drugih događaja iz toga vremena”, kaže nam Milanović.
No neprojcenjiv, posao napravio je tijekom Domovinskoga rata u samom gradu i na bojištima gdje su bile pločanske, ali i druge postrojbe HV-a. Snimio je napad na Male Bare, kada je 14. rujna 1991. osvojena prva neprijateljska vojarna u Domovinskome ratu, miniranje i razminiranje skladišta JNA u Maloj Bari i u Tatinjama, izvlačenje naoružanja, napad aviona i raketiranje skladišta oružja, avionski napad na grad i luku, pregovore s predstavnicima JNA o napuštanju ovoga kraja i priznavanju poraza, napad aviona na TV odašiljač Rota na Pelješcu, borbena stradanja i blokadu luke Ploče, zračne uzbune, ratnu bolnicu i operacije stradalih pripadnika HV-a, prikupljanje, deaktiviranje i miniranje minsko eksplozivnih sredstava, odlazak JNA iz Ploča, odlazak oficirskih obitelji s brodom Alba, atomska skloništa puna žena i djece, formiranje prve mornaričke pješadije na Jadranu, prve generacije novaka HRM-a, PZO, policiju, Lučku gardu, formiranje i borbeno djelovanje 3. bojne 116 brigade HV-a, blagoslove vojarni, vojnika i časnika, ratna stradanja stonskoga, dubrovačkoga kraja te Slanoga, sahrane poginulih pripadnika HV-a i brojne druge događaje. Zbog iznimnih zasluga u prikupljanju arhivske građe, Ministarstvo obrane ga je u prosincu 1991. imenovalo svojim ratnim snimateljem. Milanović je jedan od osnivača prve TV postaje u Pločama, osnovane nakon gubitka signala HTV-a zbog neprijateljskog raketiranja, i snimao je za prvu ratnu televiziju u Neretvi – TV Opuzen, čiji je također bio član.
“Nakon raketiranja HTV-ovog repetitora na Pelješcu, zajedno s Perom Cvitanovićem, Juricom Vukojevićem i Jurom Čikotićem radio sam na uspostavi prve ratne TV Ploče, čije emitiranje je započelo mojim ratnim snimkama. Da bi mogli uspostaviti signal iz Ploča, iz ureda tadašnjeg direktora Luke Ploče Ivana Pavlovića Pero i ja smo “posudili” “džek” koji nam je nedostajao za emitiranje programa. Pero, oprosti, tko prizna pola mu se prašta”, prisjeća tih Milanović tih događaja.
Država ga ‘zaboravila’
Nakon završetka rata snimao je sve važnije događaja, među kojima treba istaknuti izgradnju pošte, te posebno crkve u Pločama. Realizaciju toga povijesnog projekta, kojeg je vodio don Petar Mikić, Milanović je pratio svojom kamerom od samih početaka, blagoslova terena i prvih radova, do završetka izgradnje. Samo o tome ima desetke snimljenih kazeta. Ukratko, bez Duška Milanovića i njegovih snimaka, ne može se ispričati ni vojna ni civilna povijest ovoga kraja.
Ipak, sve to nije dovoljno da ovaj vrijedni kroničar i čuvar povijesti svoga grada dobije zasluženu satisfakciju. Dušku Milanoviću, naime, nikada nije priznat dragovoljački staž i nije mu preveden čin pričuvnoga kapetana u čin časnika HV-a, iako je za vrijeme rata imao iskaznicu hrvatskoga časnika i iz HV-a je otpušten kao natporučnik. Ne bez gorčine, od 2008. bezuspješno se bori za priznavanje statusa dragovoljca Domovinskoga rata, a od 1995. za priznavanje čina. “Ponosan sam što sam sudionik povijesnih događaja u kojima se stvarala hrvatska država, ali me pogađa što su se svi oglušili kada mi je trebalo pomoći u reguliranju moga statusa.
Dobivao sam obrazloženja kako nisam nosio pušku, kako me nema na spisku, kako nisam bio životno ugrožen… Ne vjerujem da u Hrvatskoj postoji čovjek koji je slao 400 maraka za kupnju kazeta tijekom rata i zabilježio toliko povijesnih materijala, a da nije dobio nikakvu satisfakciju, razočarano će Milanović.
Kada ga pitate koliko je sve to koštalo, reći će puno i malo. “Puno kad vidim koliko sam vlastitoga novca potrošio, a malo kad vidim koliku vrijednost ostavljam svome gradu”.
