Uvijek nam je zgodno porazgovarati s Ilijom Lončarevićem (80), iskusnim trenerom koji je, između ostalog, svojedobno s trenerske klupe vodio Dinamo. Pitali smo ga u ponedjeljak kako je on vidio Dinamov zastoj nakon uvodne četiri pobjede bez primljenog pogotka.
– Teško je kazati što se dogodilo u ove dvije posljednje utakmice s Varaždinom i Goricom. Jednostavnije je kazati da Dinamova momčad ne pokazuje nikakav napredak. Dapače, otišla je korak nazad. Ovo što se igralo protiv Gorice bio je hodomet, a ne nogomet. Momčad je igrala toliko sporo da je to bilo katastrofalno za gledati. Takvu izvedbu nema smisla niti komentirati – kazao nam je u uvodu Lončarević.
Osvrnuo se na trenera Kovačevića, ali isto tako i na Gonzala Garciju, trenera Hajduka…
– Taj dvojac trenera mora shvatiti da su do preuzimanja Dinama i Hajduka radili neke sasvim druge poslove. Ne mislim tu uopće na pritisak kad si trener velikih klubova. Mislim na utkane temelje Maksimira i Poljuda, odnosno da se Dinamovi i Hajdukovi igrači ponašaju, da tako kažem, kako im se sviđa. Jedni i drugi misle da su najjači, da mogu igrati onako kako su naučili. I tu dolazimo do Kovačevića i Garcije. Ništa nisu promijenili na tu temu, nisu uspjeli promijeniti razmišljanja igrača. Kad treneri takva ponašanja igrača dozvole od početka, onda sve može otići samo još korak nazad.
Vratio se Ilija na neka prošla vremena…
– U vremenima prije prošle sezone, pogotovo se tu radi o Dinamu, momčad je bila kvalitetna, s puno sjajnih individualaca, reprezentativaca. Pa se nametala ta individualna vrijednost kad je nešto zapelo. Sad toga više nema. Ova momčad Dinama više nema takvih igrača koji rade prevagu kad zaškripi momčad. Makar, iako su Modri pobjeđivali na startu prvenstva, uglavnom su uz neke izuzetke igrali spor nogomet. Međutim, ni trener Kovačević ni njegovi igrači nisu poduzeli ništa u vezi toga. Dinamo, a također ni Hajduk ne igraju kompletan nogomet! Tu mislim da organizacija igre nije na visokoj razini, niti intenzitet, trka… Nema ni taktičke visoke razine. Nema ni završnice sa zahtjevima koje bi ona trebala imati. Pogledajte s koliko igrača jedni i drugi ulaze u šesnaesterac u završnici akcija i sve će vam biti jasno. Pogledajte što rade igrači kad se izgubi lopta. Pa mogli ste zapaziti kako je, recimo, Gorica u svakom drugom napadu iskontrirala Dinamo. Carevićevi igrači su izlazili na stopere, eventualno je ostajao samo Mišić. Ostaloj dvojici veznih igrača, Ljubičiću i Villaru, trebalo je previše vremena da se vrate.
Imao je i dodatak:
– Momčad Dinama nikada ne stane kompaktno u fazu obrane, nikad u kontinuitetu ne pritisne protivničku. To je znak da se u Maksimiru upali alarm! Ali sve ovo što sam rekao ide u ono što sam rekao na početku: biti trener Dinama ili Hajduka je nešto sasvim drugo nego biti trener nekog drugog kluba. Treba uzeti u obzir još jednu činjenicu: trener mora biti svjestan što je bilo prije njega. Od prvog dana svog posla to što je bilo prije, igračima moraš izbiti iz glave. Moraš im nametnuti drukčije obveze i zahtjeve, drugo razmišljanje. To je najteži posao trenera u Dinamu i Hajduku, u ovom slučaju Kovačevića i Garcije. Ne znam jesu li obojica bili toga svjesni kad su preuzeli posao.
Znači, sve je na trenerima?
– Ma, nije to samo stvar trenera, makar su naravno oni najvažniji. No, trebat će vremena. Dinamo ima posve novu momčad, nije lako sve odmah dovesti u red. Hoću samo kazati da je Kovačević od prvog treninga morao zauzeti stav: ‘nije me briga kako je momčad igrala prije, poštovat ćete moje zahtjeve‘. Završena priča. Nakon toga se ide u izgradnju momčadi. U tom trenutku ti se odmah deklariraju igrači koji to ne mogu pratiti s gledišta karaktera, svojih navika iz prošlosti. Oni otpadaju.
Lončarević je zaključio…
– Možeš dobiti igrača za Dinamo da ga ne platiš ništa, da je nepoznat, a da ti bude pojačanje. Isto tako, možeš dovesti igrače koji tobože iza sebe imaju neku karijeru, kao što je primjer ovaj Španjolac Villar, ali se pokaže da to zasad nije to. To trener mora osjetiti.
